Krst, suza i list

Novo, tek opleteno uže, koje je pritiskalo burilo o moja slabašna ramena, već bijaše modro od krvi. Lagano se probijala kroz vunenu tkaninu koju sam još u miraz donijela. Natekle i grube ruke su gurale šiblje, koje mi je izbijalo na put i počeh osjećati bol i najmanjih pukotina. Sa jednim teretom na leđima, a sa drugim u trbuhu, jedva sam se probijala kroz gusti grab.

Sa Oboda fatničkoga se ovim lošijim putem uputih kući. Izbi šiblje oči. Zavija neka divljač u blizini. Vikali su mi, bogami, da ovuda ne idem, ali ovaj put je kraći pa ću kući stići prije presjenka. A vode treba i djeci i stoci.

Ne znam je li zbog jednog ili drugog tereta, ali sam nešto čudno u duši nosila. Osjećala sam nemoć. Jedva sam se vukla. I poj ptica bijaše sumoran, a miris bilja nepoznat. Težina mi je pritiskala tijelo, al’ bogami i dušu.

Zaboga, jesu li mi djeca zdravo?

Odjednom mi nadođe snaga, jer želja da što prije stignem kući nadvlada sav moj teret. Za tili čas stigoh do sela. Spustih se lagano do murve koja je zaklanjala lijevi dio kuće. Pucketanje suvog granja moglo je odati moj dolazak, ali tišinu pred kućom prekide glas Petra Šarenca iz Kuti.

„Pomoz’ Bog, Jovane!“

„Bog ti pomog’o, Petre! Okle ti, za Boga miloga, u ova doba? Zbori Petre, kojimdobrom?”

„Nije dobro, Jovane!“

Sakrih se iza murve. Pokušah pobjeći od rđavog glasa Petrovog. Spustih se nazemlju lagano. Jednom rukom se pridržah za murvu, drugom za stomak.
Pred oči mi izbi slika Lazara i Kose, jasna k’o dan, iako je evo godina prošla kako ih vidjela nijesam.

Evo jedno neću više nikad. Još samo da Petar kaže koje je umrlo.

„Danu Petre, ako Boga znaš, progovori više. Jesu li živi Lazar i Kosa?“, povika Jovan.

„Oni jesu, ali bi im bilo bolje da nijesu.“

Pade mrak i prije zalaska sunca. Malo jača grana murve puče pod mojim tijelom. Nestadoh za tren sa ovoga svijeta. Probudi me vika Jovanova i Petrova. Da me bogdo nikad probudili niste, pomislih. I Petar je kukao, аli je izgovorio sve ono što bijaše pripremio.

„Džaba je kukat’. Od kukanja nema ništa. Juče smo ga sa’ranili. Svi vele negovor’te Mitri ništa. Noseća je. A ja velim čuće se to. Momak je ovo. Ni sedamnes’ uz’o nije. Čuće se, bogami, za manje od dana. Pa, ja velim da ja kažem. I ja sam brata u ratu izgubio. Ja znam kakva je to bol. Ja ću to, velim, malo blaže saopštiti.“

Naborano lice mu već bijaše dobro nakvašeno suzama, a sve veli da se ne plače. I veli treba biti jak, a trese se k’o prut. Odmahivao je rukama i gledao u nebo, potpuno svjestan jalovosti svoga plana. Dok sam kukala i u bunilu izgovarala njegovo ime, uhvati me ženska drhtava ruka.

Nasiha, Kusturica nena, bijaše taman potjerala stoku kući kad je čula vrisku i galamu. Kako nam se pogledi sretoše, nemade kud kamo i ne zaplaka, no poče pričati k’o da Hodžin zapis čita:

„Tuga jes’, ali sudnji dan sve nas čeka. Sudbina je to. Nikad niko od nje utekao nije. Nije to, bona, smrt. To je samo prelazak na drugi svijet. Mi kažemo otišla duša na ahiret, a vi kažete to nekako drugačije. A, sve ti je to isto…“

„Šta će siroma’, kud je baš sad ova nevolja snađe“, povika Petar sad potpuno nadvladan tragedijom sa nimalo utjehe u glasu.

Nasiha ustade i priprijeti mu: „Nije siroma’ onaj koji nekoga izgubi, no onaj ko nema koga izgubiti!“

Okrenu se put mene: „A ti ustaj, životi te čekaju. Evo troje i to četvrto u stomaku.“

Suze su tekle, a srce me boljelo jako. Tuklo je sve jače i jače, k’o da će iskočiti. A odmah ispod njega, drugo. Kucalo je lagano, jedva primijetno. Nesvjesno svega što se oko njega dešava. Nesvjesno ogromne tuge i boli koja ga je ophrvala još nerođenog.

Uplakana, rumena lica su me gledala zabrinuto i molećivo. Bili su i gladni i žedni i preplašeni. Morala sam ustati uprkos najvećem teretu na svijetu.

Od oca, majke i sestara ni traga ni glasa za dugo ne bi. Bolje je što smo daleko. Ako se nađemo blizu tuga će biti prevelika, pa se neće moći izdržati.

Malo nakon Milanovog rođenja uputih se Kutima. Kao djevojka, jedva sam čekala odlazak crkvi i pogled na polje koji bi mi davao snagu i volju. Krstove i kamene ploče nisam ni primjećivala. Sada prvo krećem ka jednom drvenom krstu i kamenoj ploči.

Lišće zlatno žuto već dobro napadalo i prekrilo čitavu površinu ploče. Poged na okolno polje ne daje snagu. U vazduhu se nešto čudno osjeća. Poj ptica sumoran, miris bilja nepoznat.

Suza pade na list, jedna, pa druga, pa i jedna i druga zajedno. Lišće je zelenilo i žutjelo. Suze se rađale i nestajale. Ratovi buktali i gušili se. Glad kosila i utolila se. Kuga ukopavala i liječila se. Vele, što živ insan može izdržati ne može niko, ali jedno se mora. Moraš živjeti, izvršiti tu svetu dužnost. Drugačije ne smiješ! Drugačije ne valja!

Danas, poslije jednog čitavog vijeka, malo dalje od Kuti, postoji jedna škrta, sebična, kamena površ. Puna je drvenih krstova i kamenih ploča. Uzima i odnosi. Niti moli, niti zahvaljuje.

Među crnim i bijelim mermerom, i smedjim i žutim nijansama drveta, možeš vidjeti jedan novi krst sa čistim bijelim slovima i brojkama. Ispod njega ljepota i mladost. I list zlatno žute boje, i suza i majčina i sestrina. Pogled na okolno polje ne daje snagu. U vazduhu se nesto čudno osjeća. Poj ptica sumoran, miris bilja još uvijek nepoznat…

Ljiljana Skočajić / Leutar:NET

 14 

1 Komentar

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.