Već duže vrijeme su informativni mediji – pogotovo oni za masovnu namjenu, kojima se obično tepa kao „vodećim“ – najinteresantniji po onome što je u njima sve cenzurisano. Otkako je cenzura prestala biti pojava ekscesne prirode i postala takoreći temeljna uređivačka tehnika, prioriteti „korisnika medijskih usluga“ takođe su bitno promijenjeni. Čitati novine (slušati radio, gledati televiziju, pratiti portale) s ambicijom da se podrobno informišemo o onome što u njima nije objavljeno, oblik je intelektualne relaksacije koji bih svakome preporučio. Naravno, nužno je prije toga uvid u najvažnije elemente stvarnosti steći izvan medijskog polja, ili barem izvan njegove središnje struje.
Kada bi mi neko danas ponudio da po vlastitom nahođenju izaberem bilo koji posao u novinskom pogonu i osigurao mi minimalan radni i kreativni manevar, umjesto za funkciju kakvog odgovornog urednika, opredijelio bih se za dužnost odgovornog skarednika, lica zaduženog za sadržaje iz oblasti žurnalističke loše savjesti, koji bi čitaocu pomagao da se sa što manje ozljeda probije kroz blještavi informativni paket ispunjen ekskluzivnim, senzacionalnim i sličnim banalnostima. Dovoljna bi mi bila četvrtina naslovne stranice u čijem bi gornjem lijevom uglu stajala crvenim slovima otisnuta egida: „U današnjem izdanju ne donosimo…“
Istini za volju, rubriku takvog naslova objavljivao sam u sedmičnom satiričnom prilogu još sredinom osamdesetih godina prošloga vijeka. No bila su to drugačija vremena: jednopartijska država niti na nivou proklamacija nije imala u vidu obaviještene građane, a zauzvrat sama nije bila obaviještena o tome šta građani zaista misle o njoj. Kasnije, kada je na scenu stupilo mnoštvo partija i mnoštvo „slobodnih medija“, pa se ta šarolika množina, uz spasonosnu pomoć krupnog kapitala, sljubila i uhodala na rajskim poljanama „slobodnoga tržišta“, svako iole otvorenog uma mogao se upoznati s paradoksom koji je u novinarsku svakodnevnicu unijela provala demokratije: što je više formalno zagarantovane slobode, to je više faktički provedene cenzure.
Prije desetak godina, u vrijeme dok sam koristio blagodeti profesionalne dokolice, ispisao sam nekoliko podužih eseja koji su se na ovaj ili onaj način bavili novinarstvom (kasnije okupljenih u knjizi „Zašto ne pišem i drugi eseji“, Fabrika knjiga, 2010.). U jednom od njih, pod naslovom „Siva zona ljubičice bijele“, analizirao sam medijsku propagandu u službi Ivice Todorića, tadašnjeg vlasnika kompanije Agrokor i najmoćnijeg tajkuna u Hrvatskoj. Za predložak je poslužila reportaža zamjenika glavnog urednika najuticajnijeg dnevnog lista, kojom je ovaj – obilazeći s Todorićem (u helikopteru) njegovo poslovno carstvo – vlasniku Agrokora spjevao svojevrsnu titoističku poemu. Tajkun je tu prikazan kao „čovjek koji pokreće Hrvatsku“, kao hodajuće božanstvo, kao jedini garant nacionalnog progresa koji se čitav predaje svakome detalju svoga mesijanskog poduhvata, do toga da su mu, kako piše autor reportaže, „jabuke poput djevojaka“, da bi „bika ljubio među rogove“, ili da „hranu za krave prebira po prstima toliko zadovoljno da se čini kako bi je i sam probao“…
Sličnim su porcijama ditiramba Ivicu Todorića u redovnim sljedovanjima častili i svi drugi „vodeći mediji“. Važnije od toga: o razbojničkoj metodi kojom je izgrađen privredni gigant, o problematičnim aspektima Agrokorovog poslovanja, o koruptivnim vezama sa državnim institucijama, o savezništvima s potkupljenim političarima preko kojih je konstituisan ekonomski monopol, o bezdušnom izrabljivanju radnica i radnika… u hrvatskom medijskom prostoru nije se mogla pročitati ni jedna kritička riječ. Čak ni dvorac sa četrdeset soba (i vjerovatno isto toliko članova posluge) u kojem je tajkun sa porodicom živio, nije mamio novinarske podsmijehe – makar je krasno dočaravao feudalne mokre snove naprasno obogaćenog skorojevića – već je u bogato ilustrovanim prikazima reklamiran s punim poštovanjem, kao dokaz elitnog stila, kao prikladan simbol moći nacionalnog spasitelja.
Koncern Agrokor, između ostalog, obilno je hranio oglasima hrvatsku medijsku industriju, a trudbenici u ostakljenim pogonima za proizvodnju sadašnjosti bili su dobro upoznati – što putem direktnih naloga, što uz pomoć instinkta samoodržanja – s krucijalnom devizom: ne pljuj u zdjelu iz koje jedeš! Na taj su se način suočili i s drugim paradoksom postsocijalističkog žurnalizma: što su u većoj mjeri bili socijalno zgaženi, što su im nadnice bile niže, što su temeljitije bivali izloženi prekarnim uslovima rada, što im je egzistencija bila nesigurnija, to su s većom predanošću u svom novinarskom poslu morali zastupati interese bogatih i moćnih.
Danas, kada nastaje ovaj zapis, Ivica Todorić više nije vlasnik Agrokora, kompanija zbog prezaduženosti proživljava agoniju raskošne propasti, protiv tajkuna je pokrenuta istraga, pa je pobjegao u Veliku Britaniju gdje se pravnim sredstvima bori protiv izručenja i vjerovatnog zatvora, nekadašnji prijatelji iz vrha političke vlasti sada su njegovi najljući neprijatelji, ukratko – dojučerašnja nacionalna svetinja postala je nacionalna lovina. „Vodeći mediji“ rutinski slijede taj trend: „čovjek koji pokreće Hrvatsku“ preko noći je postao „grobar hrvatske ekonomije“, isti autori koji su Todoriću sricali panegirike danas mu bez milosti raskopavaju crijeva, nasrtljivi fotoreporteri logoruju pred njegovim londonskim stanom, a tajkun od njih panično bježi, psuje i pokušava sakriti lice otvorenim kišobranom, novine donose stotine prljavih detalja o poslovanju korporacije i rastrošnom životu dekadentne porodice, objavljuju policijske fotografije na kojima su dokumentovane kolekcije cipela i kožnih torbi ženskih članova familije, snimci interijera dvorca sada su krunski dokaz korumpiranosti, halapljivosti, bešćutnosti i lošeg ukusa dežurnog zlotvora…
Tajkuna mi, priznajem, nije ni najmanje žao, ali ta novinarska sposobnost munjevitog preobražaja, spremnost da se masovno i bezbolno nastupa iz radikalno suprotstavljenih perspektiva, da se Todorićeva medijska posluga u trenu preobrazi u dželatsku službu, da glorifikatori nastupaju kao egzekutori, i to bez trunke samorefleksije ili pokušaja osvještavanja vlastite uloge, nešto je što, boraviš li duže u ovome poslu, ispunjava tjeskobom. Poznato mi je koliko može biti silovita energija osvete dojučerašnjih pokornika, ona je svakako umnožena frustracijom zbog dotadašnje prisile na ćutanje, no ipak mi se čini da je to tek pirotehnički efekt temeljnijega zločina, naime – profesionalne i moralne normalizacije plaćeničke pozicije novinarstva.
Niko se više posebno ne iznenađuje grotesknim transformacijama prioriteta i namjena informativne industrije – kada njeni poslušni hljeboborci, na primjer, udarnički podižu spomenik izabranoj nacionalnoj veličini, a zatim, u istome sastavu, postavljaju dinamit kojim će ga spektakularno raznijeti – jer se već podrazumijeva da je riječ o djelatnosti servisnog karaktera, o struci koja je odavno potrošila svoje ideale. Ako se stiče utisak da tipski novinar, kao u „slučaju Agrokor“, u svojoj težnji za „istinom i pravdom“ šizofreno juri u suprotnim pravcima poput loptice u stolnom tenisu, ne libeći se pobijati samoga sebe, to je zato jer njegova profesionalna i moralna putanja više nije podložna uticaju vlastite volje, već joj smjer zadaje onaj koji udara drvenom palicom.
Tekstovi u publikaciji „Nevidljivo nasilje: Priče iz redakcije“ približavaju nam atmosferu „na terenu“ – tj. u novinarskim redakcijama – koja dovodi do raspleta sličnih gore opisanom, pa je riječ o nekoj vrsti forenzičkog istraživanja, vrijednome uvidu u samu infrastrukturu medijske manipulacije. Tu se govori o političkim i ekonomskim pritiscima, o nesmiljenoj eksploataciji, o brutalnim egzistencijalnim ucjenama, o trgovanju informacijama, o gaženju zanatskih i etičkih normi, o nemogućim uslovima u kojima novinari rade… a na kraju su nam predočeni različiti modusi kontrole i oduzimanja slobode, koji variraju zavisno o karakteru i vlasničkoj strukturi pojedinih medija, o tome da li su oni javni, korporativni ili neprofitni. Bilo bi, naravno, pogrešno te priloge čitati kao zbir pojedinačnih socijalnih drama, jer je ulog znatno veći: izloženo nam je ono što je Pierre Bourdieu, baveći se drugom temom, svojevremeno nazvao „strukturalnim mehanizmom koji proizvodi manjak morala“.
Zbog prirode tih priloga, uostalom, osjećam se slobodnim ukratko izložiti i „vlastiti slučaj“, barem da bih razjasnio one „blagodati profesionalne dokolice“ što sam ih ranije spomenuo, a usput i ukazao na to da narav egzistencijalnih ucjena može biti vrlo šarolika, do toga da uključuje i egzistencijalne privilegije.
Prije desetak godina, nakon što je ugašen Feral Tribune, sedmični list u kome sam petnaest godina radio kao novinar i urednik, zaposlio sam se u uglednom dnevnom listu, na poziv uredništva, sa statusom kolumnista. Ubrzo sam shvatio da bih platu (inače u vrlo pristojnom iznosu) trebao primati zato da – ne pišem. Vlasnik medijske kompanije zatražio je od uredništva da ne objavljuje moje tekstove, ali da mi se redovno isplaćuje mjesečni dohodak, a uređivačko tijelo je taj nalog krotko provelo u djelo. Ne mireći se s takvom bizarnom situacijom, uspio sam poslije priličnih peripetija utanačiti sastanak s Vlasnikom – koji se primarno bavio proizvodnjom naftnih derivata, a bio je i član vladajuće stranke – pa mi je ovaj tom prilikom ljubazno objasnio da „ne može preuzimati moje neprijatelje“ i dao do znanja kako je zahtjev za cenzurom stigao od predsjednika Vlade. „Uživajte“, rekao mi je. „Pišite knjigu.“
Budući da mi se taj filantropski oblik gušenja moje autorske posebnosti nije ni najmanje dopao, odlučio sam intenzivno kršiti ugovor o radu. Počeo sam pisati za druge novine – što prema normativima matične kuće nisam smio činiti – trudeći se birati teme koje će direktno tangirati cenzorski raspoloženog Premijera, a posljedično i cenzorski raspoloženog Vlasnika. Uprava novinske kuće u više mi je navrata prijetila sankcijama zbog nepoštivanja radnog ugovora, a ja sam ih nutkao da mi daju otkaz, uz obećanje da ću na to uzvratiti tužbom, te će onda neko od nadležnih valjda biti obavezan pred sudom objasniti kakva je to forma radnog odnosa u kojoj primam dohodak uz obavezu da ne pišem. Nisu se odlučili na takav korak i moja „profesionalna dokolica“ – kada sam platu dobijao od jednih, dok sam pisao za druge novine – potrajala je skoro godinu dana… Završilo je očekivano ljigavo: Premijer je abdicirao, Vlasnik se hibernirao, kasnije završio i kao svjedok-pokajnik na suđenju zbog korupcije, a uredništvo uglednoga dnevnog lista uljudno me zamolilo da počnem pisati, uz garanciju da ću na „svojoj stranici“ uživati punu autorsku autonomiju. To sam, pak, s gađenjem odbio i dao otkaz. Zaposlio sam se u marginalnom sedmičnom listu gdje me je čekala dvostruko manja plata i stostruko veća sloboda.
Ispovijesti u publikaciji „Nevidljivo nasilje: Priče iz redakcije“ mnogo su dramatičnije. One upozoravaju na to da u medijskim pogonima cenzura odavno nije dobroćudna bolest, već je svojim malignim širenjem zahvatila samo srce sistema i preuzela njegovu funkciju. Novinarstvo, reklo bi se, preživljava u svojim smrtonosnim varijantama. Slavne parole poput „slobode“ i „nezavisnosti“, što su se nekad kočile na zastavama „sedme sile“, opstaju još samo kroz legende o staroj slavi i klate se kao otužne prnje na jarbolu.
Ipak, u prilozima, barem što se mene tiče, naročitom se snagom ističe jedan detalj – detalj koji bi trebao istinski zastrašivati – a to je činjenica da su mnogi od svjedoka mračnih zbivanja unutar medijskih redakcija, „zbog opravdanih razloga“, odlučili ostati anonimni. Imajući u vidu žurnalističke svete spise i nekakvo profesionalno poslanje, s „pravom javnosti da bude objektivno informisana“ u prvom planu, ta vrsta tranzicije, kroz koju novinar postaje „anonimni izvor“, djeluje kao nesporazum apokaliptičnih razmjera. Kako god okreneš, jedva da je moguće zamisliti turobniju sudbinu od one da, kao novinar, ostaneš nepoznanica u vijesti o vlastitoj nesreći.
Be the first to comment