Ovih dana se stalno postavlja teza kako svakodnevni protesti na Trgu Krajine, pa i ovaj današnji najmasovniji, ne trebaju da imaju veze s politikom. Kao da se neko mora „prati“ u smislu nezamjeranja onima prema kome su protesti usmjereni.
Protesti jesu i trebaju biti politika, ali ne ono sitnostranačko žicanje glasova koje predstavlja politika u glavama većine onih koji ljude doživljavaju kao brojeve, a ne kao ljudska bića koja imaju ljudske potrebe i ljudske osobine. Ne mogu osobe s poremećajem moralnosti kao jedne od deset najvažnijih psihičkih funkcija čovjeka da shvate šta je empatija, saosjećanje, solidarnost, uvažavanje potreba drugih. Zašto ne bi svaki čovjek bio političko biće („zoon politikon“)?
Zar svakodnevni protesti na Trgu Krajine i govori puni emocija i razuma onih najhrabrijih dostojanstvenih ljudi ne podsjećaju na govore najvećih grčkih mislilaca na atinskim trgovima? Oni vraćaju vjeru u čovjeka u društvu opšte moralne kataklizme i neljudskosti. Neko će reći da je malo tih nekoliko stotina ljudi u gradu sa dvjesto hiljada stanovnika.
Nije malo. Nije usamljen čovjek koji ljubi istinu i pravdu. Ima s kim popiti kafu, a one druge ne zapaziti.
U ljudima se kupi nepravda godinama, pa izbiju iz njih politički govori iz duše, ali nisu to govori „hodajuće članske karte stranke“, već čovjeka, bića koje je sačuvalo razum i emocije u vremenu nerazuma i egoizma. Ljudi se oslobađaju s t r a h a i to jeste ona najveća vrijednost. S t r a h prelazi od građana prema nosiocima javnih funkcija.
Kako možemo primjetiti, javni pritisak donio je dvije pobjede.
Prva je povlačenje skandalozne priče o nabavci radara, a druga je popuštanje nosilaca vlasti vezano za istragu u slučaju u b i s t v a Davida Dragičevića.
A šta je uloga opozicije, novinara, slobodnih intelektualaca nego zaustavljanje bahatosti i samovolje pojedinaca koji su uzurpirali javne institucije kao da su im ćaćevina? Je li normalno da javni tv servis i nacionalna novinska agencija ignorišu volju građana koji ih finansiraju? Trebamo imati s t r a h da to kažemo da nas neko ne bi optužio da politički zlloupotrebljavamo z l o č i n nad našim mladim sugrađaninom? Da li mi trebamo da težimo grčkoj demokratiji ili najcrnjem staljinizmu? Da li da se se r a t n i vojni invalid ustručava da pita one koji su do juče imali samo poljski ve-ce i koprive, a danas pozlaćene ve-ce šolje odakle mu to?
Jer „to je politika“?!
Jeste politika i treba da bude politika. Onaj ko je oteo od sirotinje treba da hoda gradom sa s t r a h o m da će ga sresti r a t n i vojni invalid i opaliti mu š a m a r č i n u, a ne treba r a t n i vojni invalid da strrahuje da traži istinu od politike u zaštiti u b i c a njegovog djeteta. Tragedija je da se pošteni građani povlače pred nasiljem i bahatošću skorojevića, kompleksaša koji iz opanaka i poderanih džempera uskočiše u kuće i stanove po Monte Karlu, Njujorku, Parizu, Herceg Novom, Dedinju, koji nisu to zaradili kupajući se u znoju tijela svog.
Zar ta pljačka sirotinje nije bila politika?
Da li su oni zaradili sve to kao inženjeri i doktori ili kao političke bitange? Zato je svaki zahtjev slobodnog i poštenog čovjeka za pravdom i istinom ona najpotrebnija politika svakog pojedinca svjesnog da ćemo kroz nekoliko decenija nestati s prostora odbranjenih u tri r a t a sa preko dva miliona ž r t a v a naših časnih predaka. Zato što su egoističke potrebe uzurpatora narodnih institucija bile važnije od budućnosti naroda. Naroda koji nestaje.
Da je bilo sreće pa se narod politički organizovao mimo ličnointeresnih privatnih udruženja poznatijih kao partije (čast pripadnicima vođenim ideologijom kojih je jako malo) još prije dvadeset godina, ne bi nam se desile pljačkaške privatizacije, tenderi, kumovski talovi, stanovi za ljubavnice.
Čak smo prećutali i prethodna u b i s t v a djece i da nije snage i odlučnosti roditelja Davida Dragičevića i njihovih prijatelja, prećutali bismo i ovo.
Imamo li dostojanstvo?
Dražen Milosavljević / Leutar.net
Be the first to comment