Stisnuti gas na auto-putu i pojačati muziku na najjače u autu.Mislim da je to sačuvalo mnoge razume.
Život je, kad dođeš u neke godine, poprilično zamorna radnja. Svakodnevne obaveze, svakodnevan ti. Sam sa sobom i ljudima oko sebe, u vječnoj trci. Trči se, nisam bila, al vjerujem i tamo negdje. Ona priča sa pidžamom i životom od dnevnice do dnevnice pa rijetkih trenutaka kad dođeš kući, među svoje, na svoj ljubljeni kamen, nije nam daleka po toj pidžami. I mi samo negdje jurimo, za manje dnevnice, ali puno više stresa. Kao put, dug, s ponekom krivinom, pa malo kozja staza, pa udari ravnica, pa sletiš na makadam, pa rupe, pa usporiš, prva, druga, pa opet polako na bolju džadu…
Izvela sam se neki dan na auto-put. Mislim, krenuli smo auto i ja zajedno brzo cestom. Pojačala sam muziku koliko sam decibela u tom trenu mogla da podnesem. Inače imam slabe živce i kad mi neko pojača muziku koja baš ne odgovara mom senzibilitetu, to mi strašno smeta. Ova jedina stanica koju sam uhvatila negdje u bosanskoj pustahiji praši “U lošoj formi sam”, ali je imala ljekovito dejstvo. Pojačana na najjače, a ispod brza cesta.
To kad izvedeš auto i sebe na takav put, pa stisneš gas i pojačaš muziku je katarza. Ima ne ljekovito, nego rehabilitacijsko dejstvo. Kad si sam sa sobom, žuriš, a zapravo nigdje ne žuriš, samo nehajno pogledaš nekad u stranu, vidi, lijevo ovca, desno čovjek na traktoru. Muzika ti ispira uši i glavu i razum i sve emocije.
Tako sam i ja, jelte, gasala neki dan i u pola tog zanosa pristignem neki kombi, isto vozi brzo. Ja hoću da ga prestignem pa paralelno s njim neko vrijeme i tako pomalo smušena, kako to i izgleda kad u životu ubaciš u neku brzinu pa skoro kao autokomanda voziš bez pretjeranog obaziranja na samog sebe i svijet oko sebe, slučajno u retrovizoru ugledam neka napucana bendžola, strane registracije, duva mi u branik. Naravno, čovjek je iz inostranstva,može da ima sve skuplje od mene.
Majke mi, kao da sam se probudila iz nekog duplog sna, uhvatila me u momentu teška panika. Paralelno vozim sa kombijem, nije krš, i ne da se, ne popušta ni sekundu. Iza mene, skoro zalijepljena skupa makina i jebiga smetam joj. Sad ja budna znam da tu nema vrdanja – to je onaj momenat u životu kad nema da usporim, pa da pustim što onog što je do mene, tako i tu aždaju iza. Stisnem gas koliko god je moglo, adrenalin mi skočio, vozim dobar, al manji auto, mislim da nikad u svom životu nije brže išao. Taman sam mislila srce će mi iskočiti, krepaću, a i auto će mi krepati, a nisam ga još ni isplatila, i tu se stvari dovedu u red, svako od nas je završio baš na mjestu gdje je i trebalo – ja prije kombija, pa ispred, ona makina nas sve prešiša i svi nastavimo manje-više sa svojim adrenalinom, nehajnim mislilma i stokom sitnog zuba pored auto-puta.
I to je sva poenta života. Znati kad usporiti, ali i kad ga zadati po gasu. Kad stisnuti jaja, a kad stisnuti gas.
Koliko sam puta stisnula jaja umjesto gasa? Vjerovatno previše. Koliko sam ga, opet, puta dala po gasu, umjesto da sam malo usporila, manevrisala, zakočila kad treba? Stvarno je život kao cesta, ta duga, sa svim ravninama i krivinama ispred nas. Nekada ideš lagano, ponekad ubrzaš, pa naglo zakočiš, pa miliš. Prestižu te oni koji ne haju za tebe, možda tek bace oko u letu. Neki te dave, ispred, ne znaš da li da ubrzaš ili da im daš još malo vremena, još neku priliku. Ima i onih koji te nabiju uz bankinu, pa te istresu iz gaća. Ili ti nabiju srce u pete. I onih za kojima juriš, a nikad ih ne stigneš. Ili ih onda odjednom prestigneš i zaboraviš da su i postojali.
S nekima se utrkuješ, neke i ne primjećuješ. O nekima maštaš, a njih ni na vidiku. Neki te prate u stopu i samo ti ometaju vidik u rikverc. Pojedinima sviraš, neki trube tebi. Nekad pukne gume. Možda se prepadneš, a možda samo pokrpiš život pa ‘ajmo dalje. Guma je nekih 70 maraka. Nekad voliš sporu vožnju, nekad brdovit krajolik, nekad auto ne pališ danima. Ponekad kresne iz prve, nekad te izda kad najmanje treba.
I nije svako dobar vozač. Neko je samo prevalio više kilometara. I ne znamo uvijek šta nas čeka iza sljedeće krivine, možda pista na kojoj nam se otvaraju vidici, lijep krajolik, mirna vožnja koja nas uljuljka i opusti. A možda još oštrija okuka, bez upozorenja, bez zaštite, možda kraj puta. Možda nikad ne saznamo, ako zakočimo prije tog nepoznatog, neizvjesnog dijela puta. Možda se strmoglavo survamo. Možda izbijemo na suncem okupan proplanak.
Al, čini mi se, da ćemo malo toga u leru. Da ovce i traktori pored sigurnog puta brzo mogu da dosade ili postanu teret. Da ne treba stalno izazivati đavola, ali da ga ponekad treba malo poškakiljati. Onako, zadirkivati ga, dok muzika svira. Dok je auto u dobrom stanju, a i vidiš dobro. Dok ti je razum još samo tvoj, a sve ovce na broju. Dok god znaš kako i kad treba da prikočiš. Da staneš, skreneš lijevo ili desno. Ubaciš u veću brzinu ili potpuno smanjiš gas.
Život je kao ta cesta, pred nama, vijugava, ne vidi joj se kraj. Samo mi na njoj, sa svojim snovima i željama, mogućnostima i svim onim silama koje nam se ispriječe na putu. Da odlučimo hoćemo li uvijek biti vozač prva-druga ili ponekad i šesta pa da adrenalin udari u glavu.
Jest da pomisliš da je to kraj, srce staje, al srce i staje od uzbuđenja, od novog, od straha izazvanog promjenama, radom na sebi, na svom biću, na svojim probuđenim emocijama, staje da bi još jače počelo da pumpa. Staje na tren da osjetiš da si živ. Da, prva-druga, put bez krivina, naglih okuka, bez uspona možda ne probudi stres, al ne piše ni uspomene. Da kad parkiraš, džaba sve ako je sve ostalo nepotrgano.
Život je jedan.
Živi ga, Fikreta!
Be the first to comment