Milica Marić – Trebinjka u Microsoft-u

Milica Marić je rođena u Trebinju i odrasla u selu nadomak grada. Odmalena je bila radoznala i tvrdoglava. Vremenom se ispostavilo da je tvrdoglavost u stvari bila samo upornost u slijeđenju svojih ideja i snova.

Poslije završene srednje škole u Trebinju odlučila je upisati studije na Beogradskom Univerzitetu.

Izabrala je Beograd jer joj je pružao više mogućnosti da zadovolji radoznalost i susretene sa ljudima iz različitih kultura i zemalja. Magistarske studije je nastavila na Fakultetu tehničkih nauka u Pragu.

 

Leutar: Poslije Beograda nastavila si školovanje u Českoj. Kako si se odlučila baš tamo i zašto?

 

Da, na posljednjoj godini osnovnih studija shvatila sam da mi je potrebna promjena sredine i znala sam da ću magistarske studije nastaviti u drugoj, nepoznatoj zemlji, samo nisam znala da će to biti Češka.

Zahvaljujući različitim studentskim aktivnostima Beogradskog Univerziteta imala sam priliku da na jednoj razmjeni sklopim poznanstvo sa divnim sudentkinjama iz Češke. Kasnije su me pozvale u posjetu. To je bio prvi put da sam posjetila Češku i Prag. Oduševila sam se gradom i znala sam da tu moram probati život.

Od toga trenutka sam postala opsjednuta svime što ima veze sa Češkom (filmovi, pisci, proizvodi, istorijski događaji, jezik). Znajući za moju opsesiju, prijateljica mi je spomenula da postoji neki konkurs za studije u Češkoj Republici.

Odmah sam provjerila. Bio je to godišnji konkurs, sponzorisan od strane češke vlade. Zaista mi je bilo suđeno da odem u Češku. Konkurs je trebao biti zatvoren, ali zbog tehničkih problema su produžili trajanje konkursa za dva dana. Upravo sam u posljednjih šest sati trajanja konkursa ispunila onlajn prijavu i poslala motivaciono pismo. Poslije je uslijedio poziv iz ambasade, par testova sposobnosti i konačno intervju u ambasadi.

Bila sam među osam izabranih stipendista.

 

Leutar: Kako je izgledalo studiranje, smještaj, adaptacija?

 

Program stipendiranja nam je prije upisivanja i nastavljanja obrazovanja nudio dvosemestralne studije češkog jezika u gradiću blizu Praga. To nam je svima dalo mogućnost da upoznamo različite mlade ljude koji su takođe učili novi jezik i sklopimo važna prijateljstva. Moglo bi se reći da mi je ta godina dala priliku da napravim neku vrstu porodice u novoj zemlji. Bili smo uvijek od pomoći jedni drugima. Kada smo kasnije u Pragu započeli studije, bili smo jedina podrška i motivacija jedni drugima. Smještaj smo sami obezbjeđivali, privatno ili u studentskim domovima. Imali smo tokom čitavog perioda studiranja stipendiju na raspolaganju.

Što se tiče kvaliteta studija, bio je to drugačiji sistem nego na prethodnim studijama. Profesori su bili praktičniji, više upućeni na studente i znanje. Uvijek su bili dostupni preko mejla ili za vrijeme konsultacija. Ako ste bili radoznali otvarali su termine za dodatne vježbe.

Dodatna razlika je što smo na tehničkom fakultetu imali biblioteku iz snova. Jako bogat knjižni fond, dostupne sve važne časopise iz oblasti elektrotehnike, informatike i arhitekture, prostore opremljene kompjuterima, mjesto za učenje ali i vježbanje u grupama. Pisanje istaživačkih i seminarskih radova je bilo uživanje zbog izvrsne dostupnosti izvora. Uz to, uprava fakulteta se trudila, uspostavljali su saradnju i dijeljenje znanja sa svim važnijim tehničkim fakultetima u svijetu.

Leutar: Poslije studija, odlučila si da ostaneš tamo i da tražiš posao! Da li je bilo teško pronaći prvo zaposlenje?

 

Situaciju na češkom tržištu rada bi se najbolje mogla opisati rečenicom: „Nije zaposlen samo onaj koji neće da radi.

Sve kolege su uz studije imale part-time posao. Ja sam počela da tražim posao malo kasnije, dok sam se navikla na jezik.

Nakon prve tri sedmice traženja sam dobila ponudu da radim na jednom simpatičnom projektu. Bila sam uzbuđena što je projekat tek bio na početku i što sam mogla da učestvujem u svim fazama sprovođenja plana u djelo kao i skupljanju znanja i standardizaciji posla. Uz taj posao sam završila magistarske studije. Nakon izvjesnog perioda je počelo nestajati uzbuđenja na poslu i opet mi se javila želja za promjenom. Prijavila sam se u Microsoft.

 

Leutar: Otkud u Microsoft-u i kako je izgledao razgovor za posao?

 

Odlučila sam prijavu poslati na Microsoft adresu zbog kompanijske kulture i vrijednosti koje promovišu.

Bilo je više koraka u procesu zapošljavanja, od telefonskog razgovora sa ljudima zaduženim za nalaženje talenata, preko rješavanja case-study slučajeva do konačnog razgovora sa menadžerom.

Inače, na svim razgovorima uživo vaš menadžer ima pored sebe još jednog menadžera zbog objektivnosti intervjua.

Razgovor je trajao oko sat vremena. Uglavnom su bili zainteresovani za moje znanje i sposobnosti, način razmišljanja, pristup i reagovanje na izazove. Posljednji dio razgovora je predviđen za moja pitanja upućena njima. Jako cijene postavljanje konstruktivnih pitanja poslodavcu, jer i to odslikava dio vaše ličnosti i pristupa.

 

Leutar: Kako izgleda jedan tvoj rad, kakvi su uslovi, šta je u opisu tvog posla?

 

Ono što jako cijenim kod Microsoft-a je povjerenje u zaposlene, otvorenost, odsustvo kontrole i fleksibilnost rada. Dakle, možete da radite kada hoćete i koliko hoćete, samo posao za taj dan mora biti urađen. Na vama je da li ćete ujutru uživati u doručku i kafi, pa poslije raditi ili obrnuto ili nešto treće. Možete da radite i od kuće, jer je za obavljanje posla obično dovoljan internet i pristup bazama podataka. Sam pristup kompanije utiče na dobru radnu atmosferu. Kolege su jako prijatne i druželjubive.

U opisu posla je pored dnevnih aktivnosti ažuriranja sistema, učešće na manjim projektima za poboljšanje kvaliteta rada, sastanci sa timovima, koordinisanje aktivnosti, kao i učešće na kursevima za sticanje novih znanja i sposobnosti. Dnevne aktivnosti je više nego moguće ispuniti za manje od osam radnih sati. Ostatak vremena možete se posvetiti sebi, razgovoru sa kolegama ili razvoju unutar firme.

 

Leutar: Imaš li slobodnog vremena i kako provodiš vikende? Kakav je Prag?

 

Naravno da imam slobodno vrijeme. Trudim se redovno vježbati i pravilno se hraniti, tako da dosta željenih aktivnosti obavljam poslije radnog dana.

Vikendima obično pravim manje izlete sa dečkom. U Češkoj je infrastruktura željeznica jako razvijena. Brzo i jednostavno možemo da doputujemo do bilo kog dijela Čеške. Imaju predivne zamkove, manje gradove  koji nude dosta kulturnih dešavanja i turističkih usluga i u odnosu na Hercegovinu drugačije prirodne ljepote. Npr. rezervat „Češki raj“ je specifičan po jedinstvenom obliku mnogobrojnih stijena na koji su uticali prirodni uslovi. Nista slično tome još nisam vidjela. Imperijalni uticaj Austrije i Njemačke je u nasljeđe ostavio jako raskošne zamkove, kulturu kultivisanja kraljevskih dvorišta i uređene šume koje do danas sa pažnjom njeguju. Dobra pozicioniranost zemlje takođe omogućava i vikend putovanja u okolne zemlje.

Prag je, i pored svih posjećenih gradova, najmagičnije mjesto koje sam vidjela i u kome imam privilegiju živjeti. Grad kroz vjekove nije bio razaran. Naprotiv, prihvatao je različite kulture i narode koji su mu se odužili nejljepšim i najneobičnijim arhitektonskim građevinama koje odslikavaju raskoš svih prošlih stilova i ukusa.

Uzimajući u obzir broj galerija, ateljea, pozorišta i slobodnih umjetnika može se reći da je Prag grad-mecena.

 

Šta bi, za kraj, poručila mladim ljudima?

 

Ne samo mladim ljudima već svima koji žele da žive život prema svojim vrijednostima uspjeha i sreće bih poručila da sebe više cijene.

Naučiti reći NE, ne biti u strahu od nevidljivog, vjerovati u svoje ideje i dijeliti ih sa ljudima. Svi ljudi su dobri ako im prilazite u dobroj namjeri. Za svakog čovjeka sa idejom i strašću sigurna sam da postoji barem jedan drugi čovjek koji želi da se ta ideja sprovede i može podržati njeno sprovođenje.

Takođe, poručila bih da cijene uspjeh drugih ljudi, da u njima nalaze inspiraciju, potvrdu da je uspjeti moguće i da se ne boje pitati za savjet („Kako si ti uspio/uspjela“?).

Disciplina, posvećenost, te redovna fizička aktivnost idu ruku pod ruku sa kvalitetnim životom.

I još nešto, zaboravite na hronično žaljenje, to je po meni naša najozbiljnija pošast i treba joj okrenuti leđa.

 

Leutar.net

1 Trackback / Pingback

  1. СЛИЈЕДИ СВОЈЕ СНОВЕ: Милица Марић - Требињка у "Мајкрософту"

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Anti-SPAM Test *

Ovaj sajt koristi Akismet antispam aplikaciju. Saznajte više o Akismetu..