DA LI JE, VAISTINU, SUJETA SVE: Gdje je smisao u vremenu besmisla?

„Kratak je put kojim tečemo, dim je život naš, para, zemlja i prah; za malo se javlja i uskoro nestaje. Zato, vaistinu sujeta je sve“.

Ove velike riječi zapisao je davno, na samim počecima srpske književnosti, njen prvi pisac Sveti Sava u žitiju svog blagovjernog oca, Svetog Simeona. Sveti Sava je ovu duboku misao, očigledno inspirisanu Knjigom propovijednikovom, izrekao kroz besjedu svoga oca u kojoj, pred kraj života, daje pouke sinovima. Taština, prolaznost i uzaludnost svega ovozemaljskog osnovna je misao koja se provlači kroz Knjigu propovijednikovu, objedinjenu tri vijeka prije Hrista, a na aktuelnosti nimalo ne gubi ni danas. Ovo je bila prva misao koja mi je prošla kroz glavu kad sam saznala za bolnu i strašnu smrt velikana srpskog glumišta Nebojše Glogovca, koji je samo jedan u plejadi vrhunskih umjetnika koji su prerano napustili ovaj svijet. Postalo je očigledno da smrt danas, više nego ikad, ne zna za godine i hara mnogo više nego u primitivna vremena kada su se ljudi malo liječili, a većina lijekova nije ni postojala. Kako to da pored tolikog tehničkog razvoja i napretka svijet još uvijek nije uspio da pronađe lijek, ne samo za maligne bolesti ili sidu, nego i za mnogo manje komplikovane, poput dijabetesa? Zar je moguće da je čovjek, i pored tolikih moći koje je sebi prigrabio, pred smrću nemoćniji nego ikada?

SMRT I NJENI HIROVI

Postoji jedna sjajna knjiga Žozea Saramaga neobičnog naziva i još neobičnije tematike „ Smrt i njeni hirovi“. Naime, jedne nove godine u nepoznatoj zemlji smrt iznenada odluči da prestane posjećivati njene stanovnike. Na ironično – satirični način Saramago prikazuje društvene posljedice izazvane nestankom smrti, koja na kraju postaje neophodan zalog sigurne budućnosti. Umjesto da stanovnici budu oduševljeni njenim nestankom nastaje opšti haos, osiguravajuća društva propadaju jer nema uštede životnog osiguranja, pogrebna preduzeća se gase jer nema pogrebnih usluga, a crkva gubi svoju misiju na zemlji. Tako besmrtnost postaje nepotrebna, čak i štetna.

Tragom Saramagove misli, čini mi se da danas, u modernom svijetu, mnogi upravo na smrti profitiraju. Užasna, a nepobitna istina! Savremena medicina koristi se skupim lijekovima koji ne liječe nijednu bolest, proizvode se novi virusi u vještačkim uslovima kako bi se prorijedila svjetska populacija, iz Evropske unije dolazi nam vještački modifikovana hrana za koju je eksperimentima potvrđeno da izaziva užasne mutacije ćelija. U beskrupuloznom kapitalistističkom poretku u kome je novac Bog, svako sredstvo je opravdano u cilju uspinjanja na društvenoj ljestvici. Ako na tom putu treba, makar posredno, uništititi neki život i to je dozvoljeno. S druge strane, kad bi mogli savremeni kapitalisti bi sebi, najradiji kupili vječni život ili ga, što je moguće više, produžili kao što to čini Rokfeler višestrukim transplantacijama srca. Obični ljudi, naročito na našim prostorima, dovedeni do ivice egzistencije često nemaju dovoljno novca ni za liječenje običnih bolesti, a kamoli komplikovanijih.

Zašto je danas, više nego ikada, ljudski život toliko obezvrijeđen? Zašto su mnogi zaboravili da smo božanska tvorevina i pred Bogom jednaki? Kako to da smo danas u 21. vijeku, kad je tehnika stigla do neslućenih granica sve više bolesni, nesrećni i razočarani? Šta nam je to potrebno da u ovom ludilu brzine, moru informacija i novog svjetskog poretka ponovo nađemo mir i autentičnu ljepotu življenja? Ili bolje pitanje bi bilo kako u ovom dehumanizovanom svijetu u kome smo okruženi sa toliko patnje i nesreće pronaći mogućnost za sopstvenu sreću i smisao? Znam da je jedan od puteva svakako hrišćanski put vjere, ali čovjek je slab, a iskušenja je mnogo.

DEPRESIJA – OČAJNIČKI KRIK ZA LJUBAVLJU

Ovakva razmišljanja motivisala su me da prisustvujem neobičnoj panel diskusiji pod nazivom „ Depresija – bolest savremenog doba“ održanoj u okviru Teološkog simposiona „ Teologija u javnoj sferi“.

Interesovao me je pristup depresiji kao sveprisutnom fenomenu, a ne klinička slika bolesti. Kada tuga zaista prelazi u bolest i kako da nučimo da prevazilazimo trenutke tuge, nezadovoljstva i očaja prije nego oni pređu u bolest? Nema čovjeka koji u životu nije doživio gubitak, poraz, zbog nečeg patio ili tugovao. Samo neki ljudi imaju jače, a neki slabije urođene odbrambene mehanizme. Živimo u vremenu kad nije „ in“ biti tužan ili pokazati saosjećanje koje dokazuje da smo još ljudi. U vremenu ludila društvenih mreža, estradnog životnog modela, vještačke „instant sreće“ koja se promoviše kroz „paradu pijanstva i kiča,“ normalnom čovjeku je teško da pohvata konce svog malog života i sačuva dragocjeni mir.

Često se dešava da me učenici pitaju: „ Zašto se velika djela domaće i svjetske književnosti završavaju tragično ili bar ne onakvim hepiendom kakav nameće američka filmska industrija? Nekada je teško objasniti da je takav hepiend često banalan, trivijalan i nema veze sa stvarnim životom. Mišljenja sam da su savremena filmska industrija i šund hiper produkcija čovječanstvu nanijeli štete jednako koliko i gore pomenute pojave. Današnji mladi ljudi odrastaju na lošoj muzici, lošim filomovima, knjigama i video – igrama u kojima je sve dehumanizovano. U muzici ima sve manje muzike, a sve više golotinje i vulgarizma, bijednog svođenja ljudskog bića samo na tijelo, u filmovima ima sve više surovosti, nasilja i ubistava, a u književnosti dominira petparačka literatura koja nudi neku vrstu bijega od stvarnog života. Nije ni čudo što je sve više ljudi sa nekom vrstom agresivnog ponašanja jer se u mnogim medijima to predstavlja kao „normalno“.

Jako mi se dopalo kako je doktor Jakovljević na ovom predavanju definisao depresiju – kao očajnički krik za ljubavlju! Činjenica je da smo danas svi u tom očajničkom kriku za ljubavlju jer nam svima najviše fali ljubavi, a ne samo onima koji imaju psihičke probleme. Osim ljubavi , po riječima psihologa, čovjeku je potrebno još pet stvari da bi imao duhovnu ravnotežu: sreća, smisao, sloboda, moć i društvena uslovljenost. Tu opet dolazimo do pitanja smisla, a logično je da sve ove stavke zajedno grade smisao. Danas se sreća izjednačava sa uspijehom. Društvo nameće kriterijume uspijeha. Po tim novim kriterijumima, čovjek je uspješan prije svega, ako je bogat, a tek onda ostvaren na drugim životnim poljima. Pošto je takvu vrstu uspijeha teško dostići, mnogo je ljudi koji su nezadovoljni sobom, pa čak i nesrećni.

DA LI ĆE, IPAK, LJEPOTA SPASITI SVIJET?

Ono što frustrira običnog čovjeka je sveprisutna društvena nepravda i krah sistema vrijednosti. Upravo legendarni Glogovac je, u jednom o od svojih posljednjih intervjua, govorio da na ovim našim prostorima nema pošteno obrazovanog čovjeka (profesora, doktora, nauka ili inženjera) koji može pristojno da živi od svog rada i znanja. Ljudi koji su godine svog života uložili u formalno i neformalno obrazovanje rade svakojake poslove da bi preživjeli, a mediokriteti sa kupljenim diplomama često obavljaju važne funkcije i gomilaju sumnjivo stečen kapital. Valjda sa manjkom pameti dolazi više beskrupuloznosti, bezobrazluka servilnosti i pokornosti koje su danas i te kako poželjne. Lagodnim životom mogu se pohvaliti još jedino kriminalci, pjevači i starlete sa jedva završenih osam razreda osnovne škole. Oni su toliko zastupljeni u medijima da polako postaju uzor mladima i primjer kako, sa što manje truda, „ uspjeti“ u životu.

Kako danas objasniti jednom školarcu značaj škole i obrazovanja kad nas stvarnost na svakom koraku demantuje? Kako da ne budu razočarani ljudi čije je znanje obezvrijeđeno? Zar to nije razlog što mnogi mladi ljudi tonu u depresiju, posežu za opijatima ili prosto bježe sa ovih prostora? Nije li ta čovjekova potpuna nemoć pred izopačenošću sistema vrijednosti često razlog njegove bolesti i nedostatka motiva za život? Valjda dovoljno govori činjenica da smo po broju smrtonosti od malignih bolesti među prvima u Evropi. Dakle, potrebno su korjenite društvene promjene i povratak pravilnog sistema vrijednosti za šta će nam, nažalost trebati mnogo godina. Zato u koliko god teškom vremenu živjeli, moramo naći male radosti koje životu daju smisao.

Kako ljudima vratiti osmijeh na lice, dati im više nade, optimizma? Kako da u ovakvom izopačenom svijetu sačuvaju svoj mir, psihičko i fizičko zdravlje? Kako naučiti biti srećan sa onim što imaš, jer i sreća se uči? Prvi i osnovni put koji je naglašen i u predavanju psihologa jeste potraga za ljubavlju. Naći ljubav prvo u sebi, a onda i u svemu oko sebe. Voljeti ljude i onda kada to zaslužuju i kada ne zaslužuju. Vratiti zaboravljenu bliskost u vremenu otuđenja. Zaboraviti na sve blato što nas okružuje i naći smisao u vjeri, brizi o drugima ili poslu koji volimo. I na kraju, ne smijemo zaboraviti umjetnost! Književnost , muzika, slikarstvo i svi drugi vidovi umjetnosti – to je ono što nas smiruje i oplemenjuje, ono što na surovom svijetu daje potrebnu dozu ljepote. Moramo se vratiti ljepoti koju nam otkriva umjetnost. Možda ste primijetili da slušajući neku klasičnu kompoziciju najednom osjetite neki duboki mir, ili čitajući dobru knjigu zaboravite na svoje brige. Muzika liječi, dobra knjiga liječi, pogled na umjetničku sliku stvara osjećaj harmonije. Kako što Dostojevski proročki reče : „ Ljepota će spasiti svijet“.

Piše: Darka Deretić / Slobodna Hercegovina

 49 

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.