KORZOM DO PARKA

Kao dječak dosta vremena provodio sam u parku. To je bila zelena oaza u centru grada, puna čempresa, borova, lipa i  raznobojnog cvijeća. Sa drvenim klupama na željeznim nogama,  bilo je to privlačno mjesto za nas najmlađe. Skrovito i tiho za  zaljubljene. Za starije, da tu predahnu.

U središtu parka, u okruglom bazenu, sa gvozdenom ogradom, iz glave aždaje, koju čvrsto drži „Grčki mladić“, u mlazu je izbijala voda i prskala okolo. U vodi su plivali šarani. Bacali smo im komadiće hljeba i pužiće, sakupljene okolo. Sve su to gutali i neumorno plivali oko postolja statue.

Niko te ribe ili rastinje nije dirao. Tada je park imao i čuvara. Bio je to Sava Babić iz Polica. Godinama je krstario alejama, sadio cvijeće i  održavao red u parku. Ponekad bi nas mlade i šipkom opominjao na pristojno ponašanje. Park se otvarao izjutra u sedam, a zatvarao uveče u devet sati. Ljeti bi ostajali duže. „Fajront” je Sava označavao zvonom. Tada su park svi  napuštali, bez pogovora, čak i zaljubljeni.

Na ulazu u park, preko puta Njegoševog spomenika, na kamenim postoljima, sa strane gvozdenih vrata, bila su dva lava  od mermera. Pri ulasku i izlasku iz parka roditelji su nas peli na leda tih ‘životinja”. Najmlađi bi skidanje propratili suzama i  drekom. Kada smo malo porasli, na lavove smo se peli sami. Iz djetinjstva je dosta slika sa lavova. Foto-aparati su pred parkom uvijek neumorno radili. To ”jahanje i dalje se nastavlja.

Lavovi nikada nisu imali mira. Stalno su se selili. Po oslobođenju, našli su se na početku široke aleje, koja vodi prema Spomeniku palim borcima, u novom parku. Skrasili su se kod bronzanog spomenika Jovanu Dučiću. Sada je tu glavni ulaz u park. Ko zna da li će i tu ostati?

Ta parkovska idila, trajala je za nas sve do početka 1941  godine. Prvih dana rata na kamenim postoljima ispod lavova nacrtana su dva kukasta krsta, simbol nacističke Njemačke. Ostali su tu četiri godine i opominjali da je u gradu okupacija i bezvlašće. U ratu je stradao i „grčki mladić”. Neki od starijih dječaka, iz komšiluka parka velikim kamenom otkinuo je ruku tom grčkom ljepotanu. Kasnije je izliven u bronzi.

Pored parka, ispred glavnog ulaza u Sabornu crkvu, nekada je bio veliki voćnjak, ograđen zidom. Pripadao je tom Svetom hramu. Bilo je puno stabala raznog voća, a najviše trešanja. Sa nekoliko vršnjaka, iz parka sam preko zida upao u voćnjak, sa namjerom da uberem trešanja. Na grani nismo primijetili, kada je u voćnjak ušao pop Vladimir Derić, tada starješina crkve. Ispod stabla je povikao: ”Zar i ti Anđeliću!” Od tog povika zamalo nisam pao sa trešnje. Kada sam uplašen sišao, dobri pop Vlado, potegao me je za uho. Rekao je da ne valja šta radimo. Posebno je naglasio da će o svemu obavijestiti moga oca, sa kojim je bio veliki prijatelj. Posljednje popove riječi pale su mi, čini mi se, najteže. Dosta godina kasnije u Mostaru sreo sam Derića. Bio je već penzioner. Sa sjetom smo pričali o trebinjskim danima. I tada sam osjećao stid zbog ubranih trešanja.

Poslije rata u parku su se zbivali i ozbiljniji događaji. Vlasti su često kontrolisale, ko sve kroz park odlazi u crkvu. Tada nije bilo poželjno ići u tu bogomolju. Bilo je i slučajeva da  prilikom sahrane oca ili majke koji su bili vjernici, njihovi sinovi na vlasti (ne svi) ne ulaze u crkvu, za vrijeme opijela. Ostajali su u parku, dok u crkvi traje obred. Kasnije bi se pridružili pogrebu. Takvo ponašanje, pravdali su mogućim posljedicama po svoj položaj i karijeru.

Do početka sedamdesetih godina, u centru parka, oko bazena, bila su stabla lipa. Kada bi cvjetale, opojni miris osjećao se okolo. Bez tog drveća ostali smo iznenada. Jednog dana lipe  Je posjekao Š. L. Tada je radio u Komunalnom preduzeću. Brinuo je o gradskom zelenilu. Kada smo ga upitali zašto siječe lipe, odgovorio nam je da te grane smetaju da se iz centra parka vide okolna brda, posebno Leotar? Bili smo zatečeni tim odgovorom. Mislili smo kakav banalan razlog uništi naše omiljeno rastinje. Žalili smo lipe godinama.

Park se stalno širio, a mi smo rasli. Kao gimnazijalci, izjutra, pred nastavu, šetali smo se stazama i ponavljali gradivo. Često bi tu, na brzinu, nešto i naučili. Propitivali smo jedni druge i dobijali prolazne ocjene. Na klupama smo sticali i prva ljubavna iskustva. Nikada klupe nismo lomili. Ponekad smo krišom na njima urezivali ime simpatije, ljepšeg pola. Nekada uz ime dodavali smo i srce probodeno strelicom-simbol ljubavi. To je bio znak da smo odrasli i da smo zaljubljeni.

Piše: Ljubiša Anđelić

Priredio: Leutar.net

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Anti-SPAM Test *

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.