Dragocjena životna filozofija. Čitaj, samo polako…

Kad bih od svih riječi srpskog jezika morao da izaberem samo jednu koja bi uvijek bila uz mene i koja bi me kroz život vodila, to bi bila riječ “polako”. Kada bih morao da izaberem još jednu koja bi je pratila u toj nekoj njihovoj frazi – to bi bila riječ “samo”. Polako, polako i samo polako. To nije samo fraza, to nije ni misao, to je u današnje vrijeme, slobodno se može reći, jedna dragocjena životna filozofija satkana u samo dvije riječi i 10 slova. Filozofija koju treba prvo razumjeti, potom pripitomiti i trajno gajiti u sebi… Na duga i zdrava vijeka, jer sama ona itekako ima veze i sa dugim i sa zdravim životnim vijekom svakog čovjeka!

Neko će na prvu pomisao zaključiti da ta fraza ima konteksta isključivo u pogledu neke brzine, odnosno sporosti, međutim, to je površno i olako shvatanje riječi polako. Riječ polako u svojim dražesnim i bogatim dubinama krije neograničenu količinu mudrosti, staloženosti i strpljenja, tri duhovna carstva, danas, svakom “pretovarenom” tijelu, nužno neophodna. Ta riječ smiruje, ta riječ ohrabruje. Ta riječ zaslužuje da se o njoj nešto i napiše. Da se od nje nešto i nauči. Prvi ja, jer ko me zna, reći će da ta riječ i sve ono što ona sobom nosi nema nikakvog dodira sa mnom. Istina koju sam uspješno već počeo da mijenjam ovim dragocjenim načinom razmišljanja i postupanja…

Brzina. Frka. Trka. Gužva. Žurba. Ludilo. Problemi. Panika. Kajanje. Kašnjenje. Nervoza. Haos. Nesporazum. Nerazumijevanje. Greške. Sve te riječi postoje, žive i rade protiv ove filozofije o kojoj želim da pišem. Sve te riječi većina nas i jezikom i “životom”, danas, mnogo češće upotrebljava nego onu koja se sve rjeđe spominje. Onu koja nam sve više znači i nedostaje, kako u mislima tako i u “ustima i ušima”… Nedostaje i u kući i na poslu, u kafani i na ulici, jer svi smo mi na nekoj životnoj uzici… Riječ koja nas svojim smislom, a našim besmislom svakoga dana imenom doziva. Riječ “polako” ili umivena riječicom “samo” u njihovoj, ali i našoj dragocjenoj životnoj frazi – samo polako. Samo polako…

Samo polako, ljudi moji. Polako u svemu. Samo polako i kad žurite. Samo polako i kad djelate i kad spavate. Samo polako i kad bolujete i kad zdravite. Samo polako i kad jedete i pričate. Samo polako i kad vozite. Samo polako i kad se smijete i kad plačete. Samo polako i kad volite i kad prestajete da volite. Samo polako i kad mrzite. Samo polako i u vašim problemima, a znam da ih imate. Ima ih svako, imam ih i ja, ako će kome lakše zbog toga biti. Šta sam ja nego vi… Šta smo mi nego narod, možda rođen na pogrešnom mjestu i u pogrešno vrijeme, ali opet željan svakoga dobra i napretka.

Šta god, ama šta god da ti se desilo i dešava u životu, pa čak i onda kada ta situacija zahtijeva munjevitu tjelesnu reakciju, polako reaguj, tj. reaguj smireno i smisleno. Zaustavi sebe nekad, sklopi oči, udahni duboko i sam sebi reci “samo polako”… Kad ti predstoji neka duga i teška borba ili imaš neki problem koji se ne može tako brzo riješiti, opet – samo polako. Sam sebe znaj smiriti, ohrabriti i usmjeriti tamo gdje treba i onako kako treba. Svakog dana govori sebi “samo polako”. Nauči to govoriti i dragim ljudima oko sebe. Širi ovu filozofiju kad god možeš i gdje god možeš. Neka odzvanja „Samo polako…“ na svakom koraku. Nikoga to usporiti neće, naprotiv – ojačaće ga, ubrzaće ga i uštediće mu i vremena i zdravlja.

Kad to mora, reaguj ti slobodno brzo, ali ne reaguj naglo i panično, jer panika je produžena ruka sopstvenog neznanja, nesigurnosti i nesposobnosti u vanrednim životnim situacijama i okolnostima. Panika nikome ništa dobro ne donosi. Ni panika tijela, ni panika misli. Ona je prijatelj svakog problema i nedaće u kojoj se nađemo. U njoj nečastivi uživaju… To je njihova najgledanija predstava. Zato, samo polako dragi moji. Polako i u toj panici ako je kod nekoga već mora biti. Polako i sa životom, jer ni on ne želi da njegovu trku brzo istrčimo. Usporimo nekada tu trku, svjesno i namjerno pustimo druge ispred sebe, ne znajući gdje su oni u odnosu na one koje nesmotreno jure. Prije ili kasnije, u jednoj vremenskoj tački svi ćemo, jednaki i pravični, proći kroz taj cilj. Samo će biti pitanje da li će to biti crni ili crveni mermer, crvena ruža ili žuta lala na njemu… Samo polako da bi to što kasnije doznali…

P.S. Imam ja taj neki osjećaj da bi za svo ovo “naše zajedničko vrijeme” dio vas poželio nešto da me pita i konsultuje u vezi neke svoje teme, dileme ili problema. Nije to moj umišljaj, nego baš kao što rekoh – validan osjećaj, jer dešava se to često sa onima koji budu u toj prilici, bez obzira poznajem li ih ili ne. Kao što to na samom početku kažem njima, kao što uvijek kažem i sebi, rekao bih i tebi što te ne znam – samo polako. Samo polako i baš onako kako piše u ovom tekstu. Biva mnogo lakše i biva mnogo brže i uspješnije nego ranije… Vjeruj mi!

Blog jednog Hercegovca u Beogradu

Facebook komentari

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.