„Auuu. Kako je moguće to!? Ja to nikad ne bih…”
Svakoj tuđoj životnoj situaciji prilazi sa oprezom. Svaki problem ako ne možeš da pomogneš da se isti riješi, nemoj da kritikuješ.
Znam, ljudi smo… Ne žene, no ljudi.
Svi volimo da čujemo trač, većina i da osuđuje, ali čemu nas to vodi!?
Istukao je muž, ostavila ga žena, prevario neko nekoga… Ćuti. Daj savjet, pomozi ali ne osuđuj. Nikad ne znaš šta te čeka, šta će se desiti… Koja će te nesreća pogoditi kao grom iz vedra neba.
Ne učimo iz tuđih grešaka, nego iz svojih… A griješimo, svi… I gubimo, i gube nas…
I nije istina ono “kratak je život”, dug je dan i još duža noć. Za dan ti se život okrene, sve se poremeti, isprepleće… I onda se pitaš “Zašto ja?” “Možda sam trebala ovako, možda onako”…
Nema odgovora na takva pitanja, ne možeš ništa da ispraviš, jer nisi kriva… Život! Dešava se. A desilo se tebi jer je tako trebalo.
Treba problem da te nauči nečemu. Jer na sebi učiš, rekoh…
Problem se desi, svakome… Svoj postupak osuđuj, tuđi nemoj. Neka…
Pridji mu licem u lice, nemoj da se kriješ, jer kukavice nikad nisu isplivale…
Kad pogriješiš, priznaj… Muški. Jesam! Nemij da lažeš i stvaraš još dublji jaz…
I možda sam vam dosadna, jer sad ovdje lupam neke gluposti. Odvajam tvoje vrijeme dok spremaš ručak ili čekaš nekoga… Ali ako pogledaš, djelimično sam u pravu, zar ne!?
Slavica Lazić, Leutar:Net
Be the first to comment