Snobovi modernog doba

Kada su prije nešto više od godinu dana jednu osmogodišnju učenicu vršnjaci ismijali i rasplakali jer je nosila jaknu kupljenu u kineskoj radnji, dakle jeftinu, do punog izražaja je došla jedna društvena pojava koja sve više uzima maha kod nas.

Ovaj put njeni glavni akteri bili su osnovci koji svijet već cijene i mjere po robnim markama. U šta će se pretvoriti kada porastu? U velike snobove, za sada su „samo“ mali.

Djeca su, naravno, imitirala ono što viđaju u društvu, a ovo društvo, u kojem se materijalizam predstavlja kao pozitivna osobina, stvorilo je snobove i svakodnevno nastavlja da regrutuje nove.

Neke snobove bismo mogli nazvati pokondirenim tikvama. Ili skorojevićima. Prepoznavali su ih naši poznati komediografi i ismijavali sve one bespotrebno i pogrešno izgovorene francuske riječi kojima su preteče ovdašnjih snobova nastojale da se uzdignu iznad „običnog svijeta“. Danas pojedinci svakodnevni govor kite engleskim riječima, „hejtujući“ sve one koji nikada nisu ni čuli za, recimo, Balensijagu.

Ipak, snobovi su mnogo više od toga. Riječ je o osobama koje iz najrazličitijih razloga, uključujući stvarni, ili pretpostavljeni intelekt, bogatstvo, obrazovanje, porijeklo, ukus, ljepotu i slično, sve oko sebe smatraju manje vrijednim u odnosu na sebe. Uobičajeni snobizam bogatih je vjerovanje da je bogatstvo uzrok, ili rezultat superiornosti, dok je uobičajeni snobizam fizički atraktivnih osoba zasnovan na tome da je ljepota najvažnija.

Esejista, prof. Džozef Epštajn u knjizi „Snobizam: američka verzija“ kaže da snobizam, baš kao religija, proizvodi i strah i nadu. Na tom principu funkcioniše.

– Živimo u eri kada je snobizam žešći nego ikada. Stilisti i kritičari u magazinima koji rangiraju sve, od škola do tašni, govore nam šta treba posjedovati, a šta ne. Izmišljeni su snobovski poslovi, hrana, moda i najrazličitije forme diskriminacije – kaže Epštajn.

A evo kako je definisao snoba: „To je osoba koja želi da sve one „iznad“ sebe impresionira, a one „ispod“ svog nivoa da baci u još dublje ponore. Ukratko, snob se svim silama trudi da učvrsti svoj status u društvu, a uvijek na račun nekog drugog.“

Smatra da glavni cilj snoba nije da uđe u elitu, jer „elitista uvijek čini ono što on smatra najboljim mogućim rješenjem, a snobu je, naprotiv, veoma važno mišljenje drugih ljudi”. Naime, “elitista ide u operu jer voli takvu muziku. Snob ide samo zato što želi da tamo bude viđen“.

– Život savremenog snoba, Epštajn opisuje sa tri pojma: „prada“, dva psa i „bentli“… U slučaju da snobovi imaju djecu, psi i nisu toliko nužni.

On smatra da korjene modernog snobizma treba tražiti u kasnim šezdesetim godinama 20. vijeka, kada je prestalo da bude važno iz koje porodice potičete i na kom univerzitetu studirate, a postalo je bitno koliko stila i ukusa imate. Takozvani „lajfstajl“ magazini su potpomogli taj razvoj.

Ako želite da budete snob, neprestano morate da pokazujete koliko ste važni i stalno morate da pazite na konkurenciju, što znači da baš i nije lako biti snob.”

Po Epštajnu snobizam prožima sve oblasti društvenog života, viđa se svakodnevno i „živi“ u ekskluzivnim prodavnicama gdje je većina robe precijenjena. Mnogi su ovisni o skupocijenim proizvodima. – Ponosne vlasnike torbi „luj viton“ili „ges“, ljubitelje skupocijenih gedžeta i žene u odjeći na kojoj je istaknut veliki logotip možemo posmatrati kao budale, ali ne smijemo zaboraviti da tračak te sklonosti živi i u nama – smatra američki autor Jonah Lehrer, naglašavajući da je svima nama snobovština u krvi.

Da li je? I kolika je njena cijena? Pozovite broj 666-6666 u Kataru i saznaćete. Koštao je 2.750.000 dolara! Toliko je novca, naime, dao Mohamed al Sajed da bi postao ponosni vlasnik baš ovog telefonskog broja sa sedam šestica!

Snobizam je, nažalost, zarazan i zasnovan na pogrešnom sistemu životnih vrijednosti. Povremeno ga pothranjuju i neki roditelji koji, želeći da svom nasljedniku priušte sve što oni sami nisu imali, pretjeruju u kupovini preplaćenih firmiranih predmeta i odjeće. Svoje dijete u mislima vide kako u bliskoj budućnosti prisustvuje nekom važnom „iventu“ i korača po crvenom tepihu, dok mu svi uglas govore „rispekt“.

Snobizam je sam po sebi neprijatan, jer su snobovi često grubi prema onima koji imaju ono što bi se moglo nazvati „nižim“ načinom života. Problem sa snobovštinom je taj što odluke o tome, koji izbor ili odluka su superiorni, obično nisu ispravne. Dobar primjer za to je porast popularnosti organske hrane. I neke pripadnice srednje klase će reći: „Ne želim da kupim neorgansko voće i povrće, jer je organsko mnogo ukusnije i zdravije.“ Organska hrana spada u snobovsku. Skuplja je. Ali, da li je ukusnija i zdravija?

Studija iz 1992. godine, sprovedena u SAD, potvrdila je da su učesnici, sa povezom na očima, jeli voće i povrće i nisu mogli da procjene koje je organsko, a koje neorgansko. Mnogi ispitanici su čak rekli da im se više dopadaju konvencionalni proizvodi. Dakle, vrsta snobizma za koju smo možda svi pomalo krivi jeste izbjegavanje jeftinijih proizvoda. Kada se suočimo sa nekoliko prehrambenih proizvoda obično odaberemo onaj čija je cijena negdje u sredini i izbjegavamo najjeftiniji. Očekujemo da će biti neukusan, ili lošijeg kvaliteta, a to obično nije slučaj. Mnoge proizvode, zapravo, prodaje marka.

Neki snobovi osjećaju da je puko usvajanje mode i ukusa elite, ili aristokratije dovoljno da ih uključi u elite, više klase ili aristokratiju. Međutim, formu snobizma može usvojiti i neko ko nije dio grupe, recimo pseudointelektualac, obožavalac poznate ličnosti i siromašna osoba koja obožava novac i bogatstvo. To su tipovi snobova koji svoj snobizam ne zasnivaju na ličnim atributima. Takvi snobovi idealizuju i nastoje da oponašaju manire i životni stil ljudi čijim visinama teže, ali ne pripadaju, i kojima možda nikada i neće pripadati. Ni po bogatstvu. Ni po slavi. Ni po intelektu. Ni po ljepoti. Ali ko će ih spriječiti da to pokušavaju?

Kakvu osobu možemo nazvati snobom?

– Snob je osoba koja nastoji da svoje “niže” socijalno, odnosno klasno porijeklo prikrije i potvrdi ga kao „više“ i to u onoj društvenoj zajednici u kojoj živi i djeluje. To znači da snob, imitacijom ponašanja onih koje oponaša, pretenduje na neku vrstu statusnog, socijalnog „unapređenja“, služeći se, najčešće, tehnikama samopromocije.

* Ima li u snobovskom ponašanju ikakve autentičnosti?

– Ako pretpostavimo da je svaka ličnost autentična, onda je ovo pitanje prije stvar autonomije ličnosti – snob je, zapravo, ona ličnost koja u većoj mjeri nego ostali zavisi od valorizacije okoline, odnosno od suda i potvrde drugih, te koja precjenjuje uticaj socijalnog porijekla na formiranje ličnosti (pridajući mu prekomjeran značaj). Najčešće je riječ o relativno nezrelim osobama, koje se u društvu potvrđuju spoljašnjim sredstvima, manifestujući time, često prekomjerno, pa i groteskno, pripadnost elitnim i povlašćenim slojevima (klasama) neke društvene zajednice. Snob može biti i ostati u ovom odnosu zavisnosti, a da, pri tom, ispoljava i neke elemente autentičnosti – što je, recimo, čest slučaj u sferi kulture i umjetnosti – gdje ima mnogo skorojevića, ali, uprkos tome, i autentičnih stvaralačkih ličnosti, što na prvi pogled izgleda kontradiktorno. Ponekad je skorojevićstvo i kompenzatorski motiv za uspjeh pojedinca, bilo u biznisu, ili u sferi stvaralaštva, odnosno u društvenoj zajednici uopšte.

* Kako najlakše, po čemu, prepoznati snoba? Ima li on neke specifičnosti? Gdje izlazi, šta jede, vozi, koje događaje posjećuje, kako nastupa u javnosti i slično?

– Snobovi su najčešće trendseteri i pomodari u bilo kojoj oblasti rada i života: načitani epigoni u nauci, pomodari u svijetu umjetnosti, oni koji preziru „drukčiji“ akcenat, skloni sektaštvu ove ili one vrste, zatvoreni za sve što je različito i ne uklapa se u viziju: “prvoklasno” i “najbolje”, često su narcisi sa stilom, pokušavaju da se postave superiorno u odnosu na „niže“, a servilno u odnosu na „više“ od sebe. Dakle, neslobodni su i autoritarni kao ličnosti. Ima ih mnogo među nama, i, po mom mišljenju, ovde je teže prepoznati autentičnu osobu nego skorojevića, što praktično potvrđuje stare teze da smo upravo mi jedno skorojevićko društvo… Pogledajte oko sebe, ulicama naših gradova šepure se mnoge imitacije. Uzori su različiti, a oponašatelji “standardizovani”, kao i svaki robni proizvod.

* Kakvo društvo i kakve okolnosti su najbolje tlo za razvoj snobizma?

– Klasno društvo je osnovna pretpostavka snobizma.

* Kakva je razlika između naših i svjetskih snobova?

– U jednoj rečenici: domaći snobovi, oponašajući svjetske, veruju da time potvrđuju svoju vlastitu autentičnost, dok se svjetski odmjeravaju sa autentičnima u vlastitoj zajednici.

Leutar

Leutar

Tajni agenti NKVD-a
Leutar

Latest posts by Leutar (see all)

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena


*


Anti-SPAM Test *