Danas mi je dan plaćanja računa, prvi nakon plate, naravno. Stojim u banci (neću joj pominjati ime) kao svi ostali i čekam svoj red.
U trenutku iza mene prođe lik u zrelijim godinama, popunjen onako mašala. Prvo što mi je privuklo pažnju bio je miomirisni trag koji je ostajao iza njega, okupao se vjerovatno negdje pred kraj prošlog mjeseca. Drugo, njegov glas nalik vepru kada se obratio službenici na šalteru. Već su neki klijenti čekali u redu dok je ona, u blaženom stanju (vidi se iz aviona da je trudna), obrađivala jednog od njih. Ali junak naše priče, nervozan i zajapuren, negodovao je jer mu se žuri, njegovo vrijeme znači nvac, radnici u banci su spori… Skontao sam da se radi o privatniku ili potrčku nekog od njih, jer je nosio pazar. Hajde, možda i jesu spori, nekad i prespori, ali što nije red – nije red!
Vidjevši vjerovatno da ovaj čova nije baš najbolji sa živcima, buduća mama sa šaltera je uzela njegov „slučaj“ i expresno ga završila. A on, napuštajući banku, ni manje ni više, posla je u pizdu materinu.
Uhvati me živac, ali šta da radim, nisam ja security. Napustih svoj red i pođoh za njim da vidim gdje će. Kontam, ili je u pitanju milion maraka ili će potrčati prema javnom WC-u zbog „preše“ koja ga je uhvatila. I šta bi? Ode lola ‘ladno u kafanu da pije sa društvom…
Šta reći?
Tajni agent NKVD-a, Leutar:Net
Be the first to comment