Beta Vukanović, čuvena slikarka i karikaturistkinja, doselila se u Beograd 1898. kada se udala za kolegu Ristu Vukanovića iz Trebinja. Nagrađena je Ordenom i Medaljom za bolničke podvige i usluge našem Crvenom krstu.
Preživjela je čak četiri rata… Dok su trajale ofanzive u oba Balkanska, ona je bila u operacionoj sali. Za njegu ranjenika i bolesnika, nagrađena je Ordenom i Medaljom za usluge Crvenom krstu Srbije. Prvi svjetski rat je opet provela u bolnici, u Nišu. Kada je počeo Drugi, Nijemci su uglednoj slikarki, znajući da je porijeklom iz Njemačke, ponudili članstvo u „Kulturbundu“ i sve privilegije koje uz to idu. Odbila je. Beta Vukanović je govorila da sebe smatra Srpkinjom, još od kada se u Minhenu zaljubila u kolegu Ristu Vukanovića, „dugačkog Hercegovca“, kako ga je zvala. Kada su joj srpski umjetnici, koje je upoznala dok se školovala u Njemačkoj, govorili da je Beograd mala varoš, nije ni slutila da će u njemu provesti ostatak života. A, to je bilo duže nego prosječan životni vijek, jer Beta je umrla 1972, nekoliko mjeseci pošto je napunila 100 godina.
Rođena je 18. aprila 1872. u Bambergu, u imućnoj porodici. Posle osnovne i više ženske škole, djevojčica koja se od malena igrala pisaljkama i blokom, znala je da je slikarstvo njena sudbina. Upisala je Zanatsku umjetničku školu, potom se kalila u Savezu umjetnika, pa usavršavala kod Antona Ažbea u Minhenu. I baš tu je upoznala slikara Ristu Vukanovića iz Trebinja, sa kojim je na medeni mjesec, leta 1898, krenula put Srbije, u Beograd. Nije bilo sumnje – tu će i ostati, riješila je. Zaljubila se na prvi pogled u srpsku prestonicu, a već 20. septembra iste godine djelima predstavila novoj domovini.
„Pred Skupštinom, u kući nalik na stari rustični šale, na uglu ulica Kraljice Natalije i Miloša Velikog, prolaze fijakeri, gospoda u redengotima, dame u haljinama skrojenim po posljednjoj modi, poneka i u nacionalnoj nošnji: duga suknja, libade i srebrna grana. Svi koji drže do sebe došli su da vide i budu viđeni na prvoj, ikada priređenoj umjetničkoj izložbi u Beogradu i Srbiji. Izlaže dvadesetogodišnja Beta Vukanović“, zapisala je Dragana Bukumirović, u knjizi „One“.
Bio je to veliki događaj za Beograd, u koji evropski umjetnički duh još nije stigao. Beta je bila impresionista, koji želi da slika u prirodi, pod vedrim nebom, tome je učila i naše umjetnike. Zato je u Srbiji bila začetnica pravca koji se zvao „plain air“. Mnogo je putovala i učila, obilazila muzeje i pravila reprodukcije. Prve kopije dela velikih slikara, poput Rubensa i Rembranta, koje je Srbija vidjela, djelo su njenih ruku. To je podržavao i kralj Milan Obrenović, oduševljen njenim i Ristinim slikama, pa je dao 200 „Napoleona“ samo da bi ta djela imao u svom domu. Taman toliko da Beta i Rista kupe plac u Kapetan Mišinoj ulici 13 i naprave kuću, koja je postala slikarska škola. Vukanovići su od Ministarstva prosvete dobili pravo da Prvu srpsku slikarsko-crtačku školu naslijede od njenog osnivača Kirila Kutlika. Četiri prostrana ateljea bila su stvaralačka oaza umjetničkih duša koje su kod njih dolazile i učile. I živopisna fasada je „govorila“ da je kuća posebna, pravi hram umjetnosti, jer je Beta iznad glavnog ulaza naslikala „Tri muze“. Muzika, slikarstvo i igra su prikazane kao tri lijepe žene, a oko njih su na stubovima bili cvjetovi plavih perunika i šareno paunovo perje. Željela je da to bude mjesto u kojem će se slušati muzika, plesati, razgovarati, modirati… Baš kako je bilo na evropskim balovima. Povodom stogodišnjice Prvog srpskog ustanka, osnovala je Društvo srpskih umjetnika „Lada“.
Za vrijeme Balkanskih radova bila je u redovima bolničarki. Kada je počeo Prvi svjetski rat, Vukanovići su otišli u Solun, pa u Niš gdje je Beta njegovala ranjenike i tifusom zaraženog supruga, sa kojim se kasnije prebacila u Francusku. Rista je tamo i umro 1918. godine, a ona se sa izbjeglicama vratila Srbiji. Voljela je Beograd i bez obzira na to što njenog Hercegovca više nije bilo, nije mogla da zamisli da živi drugdje.
Osnovala je Udruženje likovnih umjetnika u Beogradu, a 1921. postala nastavnik u umjetničkoj školi. Vratila se svijetu boja, portreta, karikatura… Do 1910. godine, kada je izlagala na četvrtoj izložbi Društva srpskih umjetnika „Lada“, mnogi nisu znali da je ona sjajna karikaturistkinja. A prve radove je napravila još u osnovnoj školi, crtajući učiteljicu. Kaznili su je tada, ali nije odustala, vjerujući da ne čini ništa loše zato što crta smiješne portrete, koji, govorila je, nikoga ne vrijeđaju nego su samo duhoviti. Kasnije je bila vrlo uspješna u tome, ilustrovala je mnoga djela, pa i roman „Opštinsko dete“ Branislava Nušića. Neki podaci pokazuju da je uradila čak 500 karikatura. Nepotvrđeni izvori kažu da je neke od njih čuvao kralj Petar Prvi.
Prvu retrospektivnu izložbu imala je 1958. godine, kada je izabrana za doživotnog počasnog predsjednika „Lade“. Slikala je i crtala do posljednjeg trenutka. Nije prošao dan, a da nije svratila u svoj atelje na Kolarcu. Ako je nije bilo tamo, onda je slikala u obližnjem parku. Umrla je 31. oktobra 1972. i sahranjena na Novom groblju u Beogradu.
Veliki poznavalac likovne umjetnosti Pavle Vasić je zapisao: „Sa Betom Vukanović nestao je cijeli jedan svijet, drag i prisan, sada već sasvim dalek kao istorija ili mit. Beta Vukanović je bila nešto izuzetno u istoriji naše novije umjetnosti“.
Leutar.net/Novosti.rs
Be the first to comment