Srpske medijske (ne)prilike

„Cenzura ne postoji, već samo autocenzura jer svaki pravi novinar mora da ima karakter”, reči su jednog od profesora sa Fakulteta političkih nauka. Imaju li karakter novinari koji ćute i stoje na raspolaganju svakoj aktuelnoj vlasti? Koja je njihova uloga i zanimanje? Zar nisu novinari ti koji treba da istražuju i otkrivaju ono što niko drugi neće ili ne sme? Šta se desilo sa nekadašnjom “sedmom silom”?

Srećom ili nesrećom po neke, na našoj medijskoj sceni i dalje postoje predstavnici te sile, a to su svi oni novinari koji se mesecima i godinama ne ustežu da postavljaju pitanja i zahtevaju odgovore o raznoraznim zataškanim aferama, pa makar završili i na sudu, što je bio slučaj sa novinarkom NIN-a Sandrom Petrušić.

Svi koji su bez razloga i objašnjenja “odstranjeni” iz medijskih kuća u kojima su godinama radili, ali su i dalje nastavili da ne ćute. Oni što se ne ustežu da javno kažu i objave sve što čuju, vide i saznaju, kao što su novinari pojedinih redakcija poput  dnevnog lista Danas, magazina NIN i  Vreme, televizije N1, KRIK-a, Insajdera, BIRN-a, CINS-a…

Šta se to desilo sa novinarstvom kod nas?

Najčitaniji i najgledaniji su mediji koji portparolišu vladajućoj strukturi i promovišu senzacionalizam, tabloidizaciju i estradizaciju. Nažalost, među njima su i Javni medijski servisi, koji bi na prvom mestu trebalo da budu servisi građana, ne političara, s obzirom na to da građani plaćaju preplatu i pune budzet iz kog dobijaju novac za svoje finansiranje i funkcionisanje.

Evidentno je da se naši javni servisi nadmeću za rejting sa ružičastom i sličnim komercijalnim televizijama (neretko i na uštrb kvaliteta) koje za cilj imaju uglavnom da zabavljaju široku masu i neprekidno promovišu vladajuću nomenklaturu. Po tom pitanju i ne zaostaju mnogo,  jer u političkim i informativnim emisijama nemamo često prilike da čujemo i vidimo predstavnike opozicionih stranaka, novinara nepopularnih medija, analitičara, akademika, profesora, kulturnih radnika, istaknutih i običnih ličnosti koji misle drugačije, tj. ne vidimo zlatno pravilo novinarstva da se “moraju čuti i videti sve strane”.

Nažalost, na našim najgledanijim televizijskim kanalima gledamo i slušamo samo jednu stranu. Kada smo poslednji put imali prilike da čujemo i vidimo neki televizijski duel? Ili emisije o svakodnevnim problemima naših građana koji se ignorišu, kao što su problemi u vezi sa: zdravstvom, stvarnom (ne)zaposlenošću, teškim uslovima radnika, siromaštvom, sve lošijem životnim standardom, (ne)vladavinom  prava, demokratijom, rasprostranjenošću nasilja kao posledici svega toga itd? Koliko smo informisani o kulturi i društvu u kom živimo? U ponudi su nam neiscrpne informacije i emisije oTrampu i njegovoj kojoj već po redu “dami”, nerešenom statusu Kosova, raznoraznim našim “svetskim prijateljima” i investitorima koji se utrkuju ko će više da nas “voli” i izdvoji novca za otvaranje novih fabrika i zapošljavanje ono malo ljudi koje je ostalo nezaposleno (prema zvaničnim podacima), o ekonomskom napretku koji vide i osećaju samo povlašćeni…

Štampa u službi ideologije

Najčitaniji listovi su glasila vladajućih, oni koji obavljaju funkciju PR-a vlasti, sa najnižim cenama, primamljivim naslovima i što kraćim i prostijim tekstovima, pretežno zabavnog karaktera. Osvrnite se oko sebe i vidite koje novine ljudi čitaju, a koje stoje na trafikama neprodate dok ne dođe sledeće izdanje. I opet treba da se zapitamo o svrsi novinarstva? Da li je to istraživanje, otkrivanje, objavljivanje, informisanje javnosti o značajnim temama, događajima, ljudima i situacijama ili profitabilnost, potčinjenost i privrženost vlasti? Čime se vode i kakva su interesovanja naših čitalaca, gledalaca, slušalaca i građana uopšte? Onime što im “najtiražniji i najgledaniji” mediji svakodnevno plasiraju. A najtiražniji su, između ostalog, zato što su njihovi vlasnici u dilu sa vlastima koji ih (su)finansiraju. Nemoguće je da novine u Srbiji koštaju 25 dinara jer je najniža moguća cena  27 dinara koja obuhvata samo “suve” troškove (redakcija, novinari, struja, telefoni, internet, agencije, štampa, distribucija, administracija, advokati itd).

Dobra istraživačka priprema je osnova novinarstva, a kako se priprema većina današnjih novinara? Redovno posećujući društvene mreže “značajnih” ličnosti i od njihovih fotografija ili postova napišu “bombastične” vesti. Zar se današnja informisanost svela na to gde letuju i zimuju, u koje klubove i sa kim izlaze, o ljubavnim i bračnim idilama ili problemima, skupocenim toaletama i životima na “visokoj nozi” estradnih zvezda, starleta i ostalih mnogobrojnih “poznatih” ličnosti? Za ovakve informacije nam nisu potrebni novinari, već je dovoljno da postanemo pratioci njihovih društvenih profila. U prilog tome, često možemo čuti da se urednici i novinari pravdaju objavljivanjem ovakvih informacija kako “narod to želi i ima pravo da zna”, a ne odgovaraju na najvažnije pitanje “ZAŠTO” narod to treba da zna?

Odgovornost

Novinari moraju da imaju odgovornost prema svojoj publici i da kroz teme o kojima izveštavaju ukažu na značajne probleme i činjenice, a koje se uglavnom ne iznose u javnost, otkriju raznorazne zataškane afere i njihove aktere, dokažu zloupotrebe od strane vladinih ili nevladinih institucija, organizacija i pojedinaca.

Znamo da je sloboda izražavanja jedno od osnovnih ljudskih prava, ali za kvalitetnog i iskusnog novinara nije dovoljno da se samo “slobodno izražava”, već mora da poseduje određeno obrazovanje, stručnost, informisanost, istraživačke i analitičke sposobnosti da pronađe odgovarajuću temu, adekvatne podatke, proverene činjenice i izvore. Međutim, autocenzura, cenzura, senzacionalizam, šokantnost, besramnost, neumerenost, manipulacija istinom, događajima i ljudima su, nažalost, postali svakodnevica našeg novinarstva.

PIŠE: Magdalena Ivanović/Kolumnista

Facebook komentari

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.