Kome smeta nejaki Bursać?

Osamdesetih godina u mom ulazu živio blago retardirani tinejdžer, od komšiluka ekspresno obilježen kao „ludi Dado“. Dok su druga djeca pred zgradom trčala za loptom, njegova jedina igračka bila je drvena puška ručne izrade. S njom je svakodnevno „ratovao“ oko zgrade, zalijegao pod borove, uzvikivao „juriiiiiiš“, slutio nadolazeći rat. Uvijek sam.

Kad čitam tekstove Dragana Bursaća, „vidim“ ga kako s Dadinom drvenom puškom „ratuje“ po onim brežuljcima u neposrednoj blizini Palate Predsjednika i Hrama Hrista Spasitelja.

„Novinar i kolumnista Dragan Bursać zbog prijetnji smrću napustio je Banju Luku“ – odjeknuo je prije nekoliko dana naslov u medijima.

Ne zna se da li je veći junak Bursać koji je pobjegao u šumu prije nego je „prva puška opalila“ i ostavio sugrađane na milost i nemilost „fašistima“ ili ovaj koji bi plašljivom Bursaću na megdan, a ne smije se predstaviti vlastitim imenom i prezimenom. No, ne brigajmo za Bursaća, jer o njemu jednako brižno vode računa i MUP RS i udruženje „BH novinari“.

Povod za sve je tekst koji je Bursać objavio na postalu balkanske ispostave katarske televizije o pokušaju neke grupice egzibicionista da u Banjoj Luci naprave estradni događaj. Bursać se takvima raduje, jer on ne bi mogao biti estradni antinacionalista kada ne bi postojali estradni nacionalisti. Kad ih nema, on krizira, pa tako i po prejakom avgustovskom suncu „tumara“ Banjom Lukom u potrazi za desničarima. Njemu su neprijatelji potrebni da bi došao do identiteta. Kao što nacionalisti dolaze do identiteta preko grupe – nacije, tako i Bursać preko pripadnosti grupi –„antifašistima“. Ne može se identifikovati sa srpskom većinom kojom je okružen, pa smatra da mu to daje za pravo da vrijeđa i etiketira sve one koji mogu. Ukratko rečeno, srpske ultradesničarske organizacije i samozvani antifašisti (u koje ubrajamo i Bursaća) su lice i naličje jedne te iste medalje. I jedni i drugi su trajno zarobljeni u 1992. godini, jedni drugima „nabacuju loptu“, slično kao Dodik i Izetbegović. I žive od te priče. Ne bismo se začudili ni kad bi im finansijer bio isti. I jedni i drugi imaju pravo da budu to što jesu u svoja četiri zida, ali kad izađu na ulicu, onda su egzibicionisti. Ozbiljnim ljudima smiješni.

Bursać i sam tvrdi da u Banjoj Luci osim njega živi svega „pet-šest normalnihi slobodoumnih“, a ni tih Zavetnika nema više, pa čudi zašto se podigla tolika prašina i prijetnje nejakom Bursaću. Prost narod bi rekao: „Ni manjeg spolovila, ni veće dreke!“. Samo jedno saopštenje časnog generala Savčića bilo je efikasnije od svih krikova Bursaća i njegovih pet-šest.

U tom smislu je besmisleno da Draganu Bursaću neko prijeti smrću, jer su njemu najveća kazna njegova negativna energija, život u mržnji prema ljudima koji ga okružuju, lične frustracije kojima je zarobljen. Njegova misija je da svojim tekstovima uveseljava njegovih „pet-šest normalnih“ u Banjoj Luci i znatno brojniju publiku u FBiH. Rekli bismo da je Bursać srpska varijanta Dževada Galijaševića. Njemu ego hrani i uloga žrtve, pa tako iz egzila objavljuje sponzorisane tekstove podrške samom sebi, lamentira nad vlastitom „sudbom kletom“, pušta krike, kukavički uvlači vlastitu porodicu, pravi rialiti od svog egzila. Sigurno bi mu godilo kad bismo ga skupa sa Sejdićem i Fincijem zaštitili Ustavom. Njemu je potrebna pažnja, baš kao i tim Zavetnicima ili gologuzoj Maci Diskreciji. Stoga je najbolji „penicilin“ za Bursaća – ignorisati ga. Ali postoji nešto što se zove LjUDSKO DOSTOJANSTVO, pa u tom smislu i ovaj tekst ne predstavlja polemiku s Bursaćem i njegovih „pet-šest normalnih“, već odbranu ljudskog dostojanstva.

Bursać u svojim tekstovima iznosi opasne generalizacije, etiketira i vrijeđa neistomišljenike (iako se navodno bori za ljudske slobode), izigravajući sekularnog sveštenika, pokušavajući pri tome da se nametne kao vrhovni moralni autoritet, pojedinac koji će određivati norme i pravila ponašanja, kao reper po kojem će se ravnati drugi ljudi.

Bursać svoje tekstove o žrtvama „srpskog fašizma“ naplaćuje. S pravom se možemo zapitati da li piše radi novca ili iz ljudskih pobuda, te da li bi sutra postao i nacionalista ako bi mu neko dobro platio. Da nije bilo Karadžića i Mladića on i njegov brat po peru Puhalo bi morali danas nešto raditi da bi hljeba pojeli. Po moralnim principima koje sam usvojio još u ranom djetinjstvu, uzimati novac na tuđoj nesreći je nečasno. Jednaki prezir imam i prema ratnim i postratnim profiterima. A takav nas poziva da se „upišemo u ljude“?! Licemjer koji 1995. godine bespogovorno izvršavao naređenja svog komandanta Ratka Mladića, a danas se iživljava nad istim tim komandantom, utamničenim invalidnim licem koje će život okončati u zidinama političkog suda čiji rad su finansirali Arapi, tek u nešto manjoj mjeri nego Bursaćevo pisanije. Ako će se po takvom baždariti ljudskost, onda su stvarno došla zadnja vremena.

Ko mu daje za pravo da građane Banje Luke uvlači u svoje ratne igre, da proziva ljude koji nemaju veze sa ratom niti sa zločinima, da nas etiketira? Niko mu ne brani da i dalje živi u 1992. godini, pa ni da se vrati u 1941., da se proganja s avetima prošlosti, ali nema pravo da zbog neke beznačajne grupice lijepi etiketu na cijeli jedan grad, nazivajući ga „kukavicom“, da nas vraća u mračna vremena, da građanima Banje Luke daje ultimativne testove, da nas vrijeđa da nismo slobodoumni zato što nismo među onih pet-šest njemu sličnih. Drznuo se da nas nazove „saučesnicima“ samo zato što ne želimo da učestvujemo u njegovim ratnim igrama, da se vraćamo u mračna vremena ni s njim ni sa ultradesničarskim organizacijama, da učestvujemo u ratu koji u njegovoj glavi još uvijek traje. Prošlo je dvadeset godina od završetka rata, vaterpolo treneri Srbije i Hrvatske zagrljeni, mlade košarkašice iz Hrvatske slave uspjehe kolegica iz Srbije, ljudi neopterećeni prošlošću odlaze na more, u prirodu, igraju se s djecom, a Bursać nas želi uvući u svoju ratnohuškačku igru pozivajući nas da „vrištimo i urlamo protiv vjetrenjača koje njega proganjaju“.

Poziva nas da „djeci održimo istorijski čas o genocidu u Srebrenici“. Mi svoju djecu trebamo učiti ljubavi prema ljudima, a ne opterećivati ih mračnom prošlošću u kojoj je trajno zarobljen Bursać. Iz njegovih tekstova izvlačimo zaključak da je istoriju izučavao iz Bulajićevih filmova, optužnica haškog tužiteljstva, spomenara haškog oficira Refika, košmara Pere Lukovića i kafendisanja s Hadžifejzovićem. Zato taj umišljeni profesionalni antifašista „zna“ da su u Srebrenici 8732 ubijena, zato je on u Prijedoru „vidio“ bijele trake, zato on presuđuje Mladiću prije pravosnažne presude, zato on (svjesno ili nesvjesno) želi da stavi znak jednakosti između nacista (fašista) i Srba. Da nije tako, ne bi prozivao sve stanovnike prestonice Republike Srpske.

Smijemo li pitati Dragana Bursaća zašto ne proganja fašiste po rodnom Petrovcu? Valjda ih tamo nema? Ili bježi od titule „palanačkog filozofa“?

Zašto se ne upiše u ljude i organizuje „Dane odsječenih srpskih glava“ u Zavidovićima i Maglaju, projekciju dokumentarnog filma „Ljubi brata“ o zločinima mudžahedina nad zarobljenim srpskim vojnicima i civilima? Pa postavi u svojim tekstovima pitanje zašto niko do danas nije odgovarao, informiše svjetsku javnost koja se zgražava nad odsjecanjem glava zapadnim novinarima da su Srbi iz Srpske prve žrtve tih monstruoznih zločina. On koji poziva Banjalučane da sačuvaju obraz. Možda niko ne bi imao interesa da finansira?

Da li mi to imamo posla sa selektivnim antifašistom čiji profesionalni „antifašizam“ tanka linija dijeli od antisrpskog fašizma?

Kad sam Srđanu Puhalu, jednom od pet-šest slobodomislećih i normalnih po Bursaćevoj skali, javno postavio slična pitanja, odgovorio je da on „čisti svoje dvorište“. „Čistiti svoje dvorište“ je ljudska obaveza svakog časnog čovjeka, ali vi čistite dvoriše zajedno s onima koji zanemaruju „deponiju“ u vlastitom, a vama „drže metlu“. Kad sam ga pitao da zajedno odamo počast žrtvama na Jadovnu, odgovorio je da „ne ide na manifestacije koje posjećuju pripadnici srpskih fašističkih organizacija“. Ali je odlazio u Dubrovnik s Natašom Kandić da uz šampanjac u luksuznim hotelima palamudi o masovnim grobnicama.

I Puhala i Bursaća možemo nazvati saučesnicima u projektu koji ima za cilj da se stvori slika o lošim momcima, zlim i genocidnim Srbima i žrtvama – Bošnjacima. Kompletan srpski politički i vojni vrh je procesuiran i u velikom procentu osuđen na drakonske zatvorske kazne, i za zločine u Prijedoru i u Podrinju, i za progon iz Banje Luke i manjih opština. Osuđeni su ljudi koji imaju ime i prezime. Ali to Bursaću i drugim saučesnicima nije dovoljno. Oni traže više. Oni traže kolektivnu odgovornost, pa tako Bursać poziva sve stanovnike Banje Luke da se „upišu u ljude“, da „sačuvaju obraz“. Ide se i korak dalje, pa se izmišljaju bijele trake u Prijedoru kako bi se u očima posmatrača sa strane napravila paralela između prijedorskih Bošnjaka i Jevreja, a Srba i nacista.

Kad sam u tekstu „Srpski nacionalisti i ‘antifašisti’ 21. vijeka“ do srži ogolio djelovanje tih salonskih „antifašista“ koji su „prekopavanjem po grobovima“ zaradili više nego Topalovići, na mom privatnom fejsbuk zidu pojavio se Bursaćev komentar: „Legalno fašističko neuko sranje. Kad god se u medijima pojavi fašistički tekst, ja se kao antifašista prepoznam i unervozim… valjda mi do prezimena, štaznam… imam nagon da gonim i uništavam fašiste.“

Dakle, Bursać prvo etiketira neistomišljenika kao „neukog“, omalovažava stavove koji nisu njegovi, a potom nas obavještava da je neurotičan, i da ga impuls tjera da goni i uništava one koji nisu kao on, a koje etiketira kao fašiste. S obzirom da sam objašnjava tek dio svojih psihičkih problema, nije nam jasno da li se njemu od tolerantnog čovjeka priviđaju fašisti zbog poremećaja neke od psihičkih funkcija, te koja bi on sve sredstva mogao koristiti za uništenje onih koje etiketira i smatra neprijateljima. Da li je spreman i ubiti? Da li je obolio od „Sindoma Jove Kapičića“?

Vjerovali ili ne, Milkica Milojević iz udruženja „BH novinari“, onog koje danas skače u odbranu Bursaća, pridružila mu se komentarom: „Bože budale! Em mu je uvjerenje nakrivo nasađeno, em ga ne zna ni obrazložiti!“

Jadno i licemjerno od žene koja se pokušava predstaviti kao borac protiv govora mržnje na internetu, koja je po tom pitanju provodila monitoring svih medija. Na sve je jedan moj prijatelj, banjalučki intelektualac, napisao: „U društvu u kojem su Bursać, Puhalo, i Kindl antifašisti, samoproglasiću se fašistom.“

Rat sam proveo u rodnoj Banjoj Luci. Ljudski smo se odnosili prema svim komšijama drugih nacionalnosti. Moji najbolji prijatelji bili su i ostali djeca iz mješovitih brakova, koji nisu opterećeni tom činjenicom niti imaju kompleks inferiornosti. Moja majka i supruga visokog oficira VRS davale su drva komšinici Muslimanki tih ratnih godina. Nikog nismo protjerivali, pljačkali, ubijali. Baku i djeda, Srbe, roditelje srpskog borca, krajem rata pokušali su iz stana u Centru Banje Luke da izbace neljudi kojima je rat bio prilika da iz opanka uskoče u gospodske stanove.

Otac mi je otišao u rat septembra 1991. godine i časno ratovao u 16. krajiškoj brigadi do završetka rata. Brat moje majke otišao je u rat septembra 1991. godine i časno ratovao u 2. krajiškoj brigadi do završetka rata. Svi moji rođaci s majčine i očeve strane bili su časni pripadnici Vojske Republike Srpske. Niti su fašisti niti su genocidni i ne dopuštam Bursaću i sličnima da „gaze“ po njima. To nije bio njihov rat. Niko iz njihovoh brigada nije krivično gonjen zbog ratnih zločina. A svima im je komandant bio Ratko Mladić. Baš kao i Bursaću. Mladić je bio komunistički oficir koji nije dozvoljavao kokardu na vojničkim šapkama, pa zdrav razum ne može da poveže na osnovu čega bi proslava njegovog rođendana bila „karneval četnika“.

Mladićem lično nikad nisam bio impresioniran, a „alergičan“ sam na kult ličnosti, koji tradicionalno njeguju moji sunarodnici. Ne znam da li je naredio zločine u Srebrenici (vjerujem da je odgovoran, jer nije kaznio one koji su izveli i prikrivali), ali znam da je Srebrenica bila jedan cirkus u režiji obavještajnih službi, koji je poslužio onima koji su zapalili rat da ga i okončaju. U toj igri nije bilo nevinih. Pročitao sam sve o Srebrenici iz svih mogućih izvora, pogledao sva svjedočenja, te bih Bursaću mogao održati istorijski čas, ali predugo bi potrajalo, a on mi ne bi vjerovao. Zato neka pita svog zemljaka, pukovnika Salapuru, načelnika Uprave za obavještajne poslove Generalštaba VRS, koji se u Hagu pojavljuje kao svjedok tužilaštva na suđenju generalu Mladiću, a kao svjedok odbrane Radovanu Karadžiću. Ako ne vjeruje nijednom Srbinu, dospupan mu je Hakija Meholjić. Ne, nema hrabrost Bursać da javno postavi pitanje haškim sudijama kako su oslobođeni oni koji su osnivali paravojne jedinice koje su činile zločine i pljačkale, da li su oslobođeni zato što su njihovi šefovi iz SAD tako naredili ili u zamjenu za bitnu dokumentaciju.

Nikad nisam zločine koje su počinili pripadnici mog naroda pravdao zločinima druge strane, niti sam smatrao da treba amnestirati one koji su ih činili, ali sam smatrao da ne može za zločine da ti sudi ratni neprijatelj, da se srpskom ološu treba suditi u Banjoj Luci, da bi se razdvojili časni od nečasnih, žito od kukolja. Haški tribunal je presudio cijelom srpskom političkom i vojnom vrhu, dok za zločine nad Srbima u pravilu nema kazne, čime se stvara lažna slika o Srbima – dželatima i Muslimanima – žrtvama, ali i daje opasna poruka Bošnjacima da u svakom narednom ratu mogu nekažnjeno činiti zvjerstva nad Srbima. Rezultati popisa stanovništva pokazuju da danas u Sarajevu i Zenici živi mnogo manji procenat predratnih Srba nego u Banjoj Luci i Prijedoru predratnih Muslimana, što se ne uklapa u sliku koju nam emituju Hag i sarajevski mediji.

I o ratu u Prijedoru bih Bursaću mogao održati istorijski čas. Bijelih traka nije bilo, što potvrđuje i audio-snimak objavljen u dokumentarnom filmu bošnjačke produkcije „Prijedorska polja smrti“. U tom filmu svjedok Bošnjak tvrdi da su „dobili pogrešne informacije o snazi srpskih jedinica“. Da li je ikad odgovarao onaj ko im je dao te pogrešne informacije i započeo rat u Prijedoru, „napucao“ prijedorske Muslimane na narod koji je u prošlom ratu najviše stradao u genocidu? Onaj ko je još juna 1991. godine osnovao vojno krilo političke partije SDA, a februara 1992. godine imao 70000 naoružanih organizovanih u vojne formacije u 103 opštine BiH. Da li je odgovarao onaj Čirkin koji je napao iz zasjede vojnu kolonu u Kozarcu? Nije. A da nisu napali, ne bi bilo ni prenaglašene kontrareakcije i ratnih zločina. Jer činjenica je da se slično nije desilo u Gradiški, Banjoj Luci, Prnjavoru, Trebinju, pa ni na Palama, ratnoj prestonici Srpske.

Imam puno pravo da o tome pričam, jer mi je strašno bilo iz prve ruke čuti o vrištanju trogodišnje muslimanske djevojčice iz Prijedora u momentu dok joj likvidiraju sve članove porodice. Imam pravo, jer je moja majka neposredno nakon ratnih operacija u Prijedoru odnijela hranu i sredstva za higijenu časnoj porodici svoje stare prijateljice, Bošnjakinje iz Prijedora. Imam pravo, jer sam imao empatiju prema mladom čovjeku iz Kozarca s ožiljcima od gelera u trbušnom zidu kojem smo pomoću magnetne rezonance dijagnostikovali tumor kičmene moždine. Nije to bio ni njegov rat. Jer nikad nisam tražio za amnestiju za počinioce, a ipak od Bursaća i njemu sličnih estradnih „antifašista“ etiketiran kao „fašista“ zato što sam smatrao se na lažima ne gradi suživot. Zato što sam branio istinu. Koja nije crno-bijela.

I o četnicima i partizanima bih Bursaću mogao držati istorijski čas, jer Bursać očigledno ne zna da su četnici bili jugoslovenska, a ne srpska vojska. Licemjerno je da nikada stvarni genocid nad muslimanskim stanovništvom u Raškoj i Podrinju nije „nabio na nos“ Milu Đukanoviću, jer je Pavle Đurišić bio Crnogorac, a ne Srbin. Možda niko ne bi platio ako Srbi nisu negatini momci?! Bursać sigurno ne zna ništa o zajedničkoj akciji partizana i četnika na Romaniji u cilju protjerivanja Francetićevih ustaša (a pri pomenu Francetića priviđa mu se pop Đujić), o dogovorima Velebita i Đilasa u Zagrebu tokom 1943. godine, o masovnim prelascima ustaša i četnika u partizane krajem rata, čime su amnestirani za zločine. Isto tako nema odgovor na pitanje ko je ubio naciste, a ko su ovi ljudi koji u Centru Banje Luke odaju počast ubijenim nacistima na ovom video materijalu:

Oba djeda su mi bili partizani. Mlađi sa šesnaest godina se pridružio partizanskom pokretu, a već sa sedamnaest ranjen u Lici od strane četnika. Niko od mojih srodnika nije bio u četnicima, ali stav o tom ratu donosim isključivo na osnovu činjenica, koje kažu da ni u tom ratu nije bilo dobrih i loših momaka, već gorih od gorih. Da ne idemo do likvidacije srpskih glumaca i intelektualca u čije vile su uselili komunisti, koji su se poslije rata po kratkom postupku obračunavali s političkim neistomišljenicima. U tom kontekstu je zanimljivo da Bursać poziva lijevičare da dignu glas „protiv tiranije zla“, jer se stiče utisak da bi i Bursać strijeljao bez suda. Toliko o toleranciji i davanju slobode drugima.

Kao neko kome su čojstvo i junaštvo zapisani u genetskom materijalu, dajem podršku organima bezbjednosti da zaštite fizički integritet nejakog i plašljivog Bursaća („niko ne sme da ga bije“), ali istovremeno tražim zaštitu od svih uvreda i etiketa, govora mržnje kojima obiluju Bursaćevi tekstovi, jer nas njegova prijateljica Milkica sigurno neće zaštititi.

Ja ću i dalje uzdignutog čela hodati Banjom Lukom, ponosan na pradjeda, nosioca Karađorđeve zvezde provog reda, djedove partizane, oca koji se roditeljski odnosio prema svojim mladim borcima, čuvajući im živote, sve moje rođake koji su časno ratovali u redovima Vojske Republike Srpske. Ponosan na moju porodicu koja je 1995. godine u naš stan i bakinu kuću primila devetnaest do tada nepoznatih ljudi iz Sanskog Mosta, u isto vrijeme kada je Banja Luka primila Bursaća.

U ljude sam se upisao odavno, u lokalnoj zajednici sam bio koristan, nikad uzeo ni marku za telefonske troškove, naknadom za rad u Savjetu mjesne zajednice stipendirao najbolje đake iz lokalne škole, djeci komšija i prijatelja pokazivao matematiku, fiziku, anatomiju, nikad marku uzeo. Danas s posla trčim da besplatno liječim socijalno ugrožene ljude bez obzira na vjeru ili politička ubjeđenja. Nisam prihvatio da postanem član nijedne političke stranke u zamjenu za neke beneficije i lakši put u životu. Kad su me prije deset godina pozivali u SDS, ljudima iz vrha sam rekao: „Prvo se izvinite nesrbima za progon tokom rata i Srbima za pljačku.“. Kad su mi iz NVO sektora nudili da idem u „školu mladih lidera“ u Brisel, zahvalio sam im i odbio. Sve vrijeme javno dajem kritičke osvrte na dnevnopolitičke teme. Bez ikakve nakdande. Nikad ništa naplatio, a sve mi se vratilo s kamatom. Ali, ne razumije Bursać tu razmjenu pozitivne energije. Kao takav nedostižan sam za njega.

Za kraj, sjećate se onog Dade s početka priče? Ne vidjeh ga dvije decenije, a onda ga sretnem kako šeta držeći se za ruku s nekom djevojkom. Nekako mi drago, socijalizovao se. Nije više sam. Pa pomislih: IMA NADE I ZA BURSAĆA.

Dražen Milosavljević


Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Leutar.net-a.

15 KOmentara

  1. Bolji,jasniji i argumentovaniji tekst nisam procitala ne u posljednjih deset godina, vec nikad. Jedan odlican osvrt na 21.i 20.vijek. Svaka cast autoru, te molim da nastavi sa pisanjem takp dobrih tekstova mislim da su citatelhi zeljni ovakvih tekstovs. Hvala Drazene

  2. Sve što ste rekli sušta je istina. Strahote rata osjetili su svi narodi, s tim što se ovaj put nije ponovio Prvi ni Drugi svjetski rat u kojima su srpske žrtve brojene milionima. Prvi rat iz kojeg nismo izašli sa milionskim žrtvama. Ako su cijena toga Nataše Kandić, Dragani Bursaći i Srđani Puhala, CNN, Haški tribunali i Karle Del Ponte, so be it, neka bude. Dragan Bursać mnogo je manje strašan od jama Velebita i Hercegovine, od logora Paga, od paklenog ambisa Jasenovca i čitave srpskom krvlju zalivene NDH. On je čovjek prodao obraz, živi od toga, sad više nema nazad, mogao se vala i za veće pare prodati. To ti je kao ugovor s đavolom, nema klauzule o poništenju sve i da hoćeš.

  3. Odličan tekst, zaokružen do kraja, dok (ne)ljudskoj gluposti se isti ne vidi, pretočenoj u sponzorisanu mržnju svega što je srpsko. Gdje idemo ljudi? Okrenimo se privredi, a ne ratnohuškačkim pričama! Ubijeđen sam da kod svih naroda na ovom istovremeno i jadnom i prelijepom prostoru, uveliko preovladava želja ka boljem, po svim pitanjima kvalitetnijem životu od želje da se dvadeset godina poslije rata nanese što više zla pripadniku drugog naroda. Zašto bih mrzio „druge“, kad hoću da živim bolje? Smarači iz javnog i političkog života samo žive bolje, dižući tenziju, kad god im se ukaže prilika, da im se na ime toga podeblja novčanik.

    Prijatelju nastavi da pišeš, jer mislim da nas je mnogo više ovakvih kakvi jesmo u Banjaluci, Travniku, Mostaru, Bihaću, Prnjavoru, Livnu, itd, koji su istinski spremni da pomognu jedni druge, za razliku od onih 5-6 iz teksta!

  4. još dva dana pride…
    Prije četvrt vijeka na Korićanskim stijenama ubijeno je 224 čovjeka. Metak u leđa ili potiljak, pa u ambis provalije. I tako 224 puta. I onda bombama u provaliju. Da se leševi ne dosjete ustati. Ehej, 9124 dana i još dva dana pride, ćute tako mediji u RS-u o zločinu prestrašnom. I danas, kad je istina opetovana u kostima 100 ubijenih, opet ćute. Ćutaće sve tako dok ih mržnja i kukavičluk ne izjedu na poslijetku.
    Ćutaće i još dva dana pride, sa đavlolom dok se ispričaju.

    Bursac :::

  5. Ovim putem se želim zahvaliti Autoru ovog minucioznog teksta. Nakon toliko novinskih članaka, ispovijesti, svjedočenja, dokumentarnim filmova, dijaloških emisija, kolumni, virutalnih prepiski, prepucavanja, napucavanja, driblanja… ništa od nabrojanog (mi) nije tako temeljito oslikalo stanje (ne)svijesti jednog Naroda. Lijepo sročeno, pošteno, iskreno, iz središta duše, rekli bismo. Šta, onda, čitatelju preostaje nego vjerovati Autoru na riječ?!
    Jer, ako mi je dopušteno primijetiti, kada neko (‘ej!, potomak časnih Banjalučana!)za neupitnog ratnog zločinca, tako oprezno i krajnje biranim riječima (naravno, nije mudro zamjeriti se „svojima“, svi vidimo šta se Bursaću dešava) ispali sljedeće: „Mladićem lično nikad nisam bio impresioniran…“ – prosto ne znaš bi l’ gorko zaplakao ili čovjeku čestitao na iskrenosti…
    Ali, avaj, tu nije kraj, nastavak je neuporedivo dojmljiviji:
    „Ne znam da li je naredio zločine u Srebrenici (vjerujem da je odgovoran, jer nije kaznio one koji su izveli i prikrivali), ali znam da je Srebrenica bila jedan cirkus u režiji obavještajnih službi, koji je poslužio onima koji su zapalili rat da ga i okončaju.“
    Kada neko u istu rečenicu uspije ugurati 4 „zasebne cjeline“, od kojih svaka, kad bi čovjek bio dokon, zaslužuje poseban „osvrt“ – onda nema dalje: Hoćeš-nećeš, moraš odustati, i to tako što ćeš podići bijelu zastavu i uskliknuti: „Genije!“

  6. Nije Bursać selektivni antifašista, autore, već si ti selektivni fašista. Ne znaš bi li piškio, bi li kakio, patiš zbog ratnih patnji nesrba, ali ne dovoljno da ti se ogadi sve što je do ratnih patnji – svih ljudi ovdje – dovelo, već i dalje važeš, važeš, mažeš, maskiraš, ublažavaš. Već je prvi pasus ovog teksta nagovijestio o kakvom se liku radi. Znaš li da si više popljuvao Bursaća i Puhala nego što si popljuvao zločince i kriminalce? A ima više od tih pet-šest Bursaćevih u BL, samo ćute, udaviše ih takvi muljavci kao što si ti.

    1
    1
  7. Ne samo da autor Bursacu – najvecem bosanskohercegovackom intelektualcu, nije ni do koljena, vec jasno pokazuje da se sam ufurao u ulogu zrtve pa reaguje najprimitivnijim odbrambenim mehanizmima poznatim u psihologiji kao projekcija i negiranje. Nesposobnost da se suoci sa sopstvenim uzasom i jadom, narocito onim koji je pocinjen u njegovo ime. Ovako pisu ljudi koji su pogodjeni istinom, koju nisu u stanju konsumirati ni u malim zalogajima, pa glavu zakopavaju u pjesak kao noj i grakcu – nisam ja.

  8. Ovaj lik je fakat udaren u glavu. Beznadežan slučaj, boljka bez povratka. Naletim tu i tamo na ove njegove mentalne masturbacije i zapitam se svaki put koliko moraš biti licemjerno đubre pa drugima imputirati svo ono zlo koje nosiš u vlastitoj duši.

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Anti-SPAM Test *

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.