Slatka nostalgija

Kada iz svijeta dodu kući, neki Trebinjci, moji poznanici, znaju kazati: „Ubi nas nostalgija. Čežnja za zavičajem!“ To kažu i dodaju da tamo u tuđini imaju radna mjesta, stanove, dobre plate ili penzije, hrane u izobilju, besplatno školuju djecu, uče jezike…

Ne mogu a da ih ne upitam: „Šta vam tamo najviše nedostaje?“

Uz kafu ili neko drugo piće u Asamu, Grandu, Platanima, Leotaru… otvore dušu, pa nabrajaju:

„Nedostaje nam Trebišnjica. Njena smaragdno-plava boja, zelene obale, bijeli mostovi. Uskraćeni smo bez stoljetnih platana. Ljetnog hlada ispod njih. Hvali nam žamor i gužva sa pijace. Šetnje kroz park, Stari grad…“ A onda, poslije kraće stanke, kao za sebe dodaju: „Mnogo nam nedostaju i smokve!“ Na te riječi se prenem, pa kao da nisam dobro čuo, upitam: „Šta, i smokve?“ U prvi mah mi čudno. A onda pomislim koliko to voće znači za nas Trebinjce.

Za te, naizgled neugledne zelene loptice, čini mi se samo mi imamo toliko želje i ljubavi. I nazivamo ih raznim imenima. Tepamo im. Kao da im se udvaramo!

Tako one veće, koje prve sazru, nazivamo petrovače. Sušalice su one manje, ispucale od sunca, sa najviše sladora. Šaraguljama zovemo one koje imaju ljubičastu boju. Klapavice su gotovo žute. Džonkavice sitnije sa većom peteljkom. Cmice su sa manje sladora, deblje kore… Nisam čuo da neko ovo voće naziva takvim imenima osim nas!

Znam da smokava ima i u dalekoj Australiji. Ima ih na Novom Zelandu. U Americi. U raznim krajevima Evrope. To kažem mome sagovorniku sa strane. I on se slaže, ali dodaje: „Znam, ima ih u raznim krajevima svijeta. Nisu kao ove naše iz Zasada, Mostaća, Gorice, Pridvoraca…“

I stvarno, te u drugim krajevima nemaju ukus, slador, boju, miris, oblik kao naše. Kod nas ne rastu na farmama. Niču na sve strane: u polju, vrtu, kamenjaru, pored rijeke, uz put, oko kuća. Čak se mogu vidjeti i na fasadi neke zgrade! Stabla su im neugledna, račvasta, nevisoka. Oko njih se malo ili nikako radi. One uporno rađaju. Dobro podnose sušu, veliku žegu. Mogu i bez vode. Jedino teško odolijevaju velikim mrazevima. Kada se temperatura spusti ispod minus deset (što je rijetkost!), bore se za život. I tada mnoge opstanu.

U sjećanje mi dolaze studentski dani iz Beograda i Sarajeva. Od kuće dobijem paket. Majka u njega stavila sve domaće. Poslije hrane iz menze, kraljevski se gostimo. Osjećam nešto mi nedostaje. Želio bih da je poslala malo smokava iz onog djedovog vrta na Blacama. To javim kući. Kada smokve malo sparušene od puta stignu, s guštom ih jedem. Jedu ih i cimeri. I oni iz

Bosne iako nisu navikli na to voće. Poslije gošćenja, čini mi se pun mi je želudac. Puna duša neke miline!

Te smokve iz vrta moga djeda Jova Tupanjanina, nekada poznatog trgovca iz Gomje čaršije, kako su mi pričali, za vrijeme Austro-Ugarske, umalo nisu bile povod da djed strada. Preko stabala smokava na Blacama, Austrijanci su postavili telefonske žice. Jednog dana djed je makazama obrezivao smokve. Slučajno prekinuo jednu žicu. Vojnici su posumnjali u diverziju. Priveli djeda. Dugo ga ispitivali. Pozvali su i neke građane da se raspitaju o Jovu. Svi su o njemu kazali najbolje. Tako se lako moglo desiti da ocu moje majke smokve dođu glave!

Kasnije, kada djeda više nije bilo, a vrt sa smokvama naslijedila majka, preplivao bih sa Banja i najeo se šaragulja na Blacama. Davale su mi snagu i za vaterpolo.

I nekada poznate plivačice Leotara Olga Savić i Rajka Kebeljić, nisu mogle bez smokava. Imale su ih u Mostaćima. Sjećam se da bi Rajka pred neku trku na Startu kazala: „Pojela sam nekoliko sušalica. Čini mi se da mi daju snagu da pobijedim!“ I Olgi bi doping bile smokve. Jela ih je pred trke u „leptirovom“ stilu. U toj, posebno za žene teškoj disciplini, u stazama je „žarila i palila“.

Smokve su voljeli i trebinjski ribolovci. Jeli su petrovače iz vrtova uz rijeku. Stavljali ih na udice. Lovili šarane i strugače. Posebno su strugači „ludovali“ za smokvama.

Među ribarima uvijek se mogla čuti po neka dogodovština ili anegdota. Tako se za Vasa Vučurevića Njuftu pričalo da bi ribareći zadrijemao na Blacama. Ulovljene strugače nizao je na vrbov prut i stavljao u rijeku pored sebe. Kad bi vidjeli da je iskusni ribar utonuo u snove, neki mladići bi ispod Kule zaronili. Nožem prerezali prut i odnijeli nanizanu ribu!

Ribari bi pričali kako se Lale Tičić iz Krša hvalio kako je ulovio veliku pastrmu. Kada bi ga upitali kolika je riba, raširio bi ruke i rekao: „Evo, ovolika!“ To hvalisanje o veličini ulova nerviralo je neke njegove kolege ribare. Kada je jednom ulovio šarana, Laletu su zavezali ruke i upitali: „Bogati Lale, koliki bijaše taj šaran?“ Iskusni ribar nije se zbunio. Podigao je zavezane ruke. Stisnuo šake i sa pogledom u njih, doviknuo im: „Evo, ovolike su mu (šaranu) bile oči!“ Tako im je i tog puta doskočio što se tiče, po njemu, dužine i težine ulovljene ribe.

I moja rodica Mara Jovičević rođena Tupanjanin, koja godinama živi u Dubrovniku, kada navrati u Trebinje prvo ode na Blace. Kaže mi: „Idem da pojedem koju smokvu ispod kuće. Da me želja mine!“ Ne mogu a da je ne upitam: „Zar u Dubrovniku nema smokava? „A bogati, kako da nema. Nisu kao ove naše.“

Ranije kao đaci i studenti na ferijama, često smo išli u vinograd našeg druga Žarka Vukovića. Onaj veliki iza Dubrovačke kapije u Zasadu. Prije nego što bismo se popeli na granu, Žara bi nas upozorio:

„Jedite smokava koliko hoćete. Grožde ne dirajte ni za živu glavu!“ Dao bi on nama i grožda, ali je bio ljut. Neko mu je preko ograde ulazio u vinograd. Brao grožđe i lomio čokote.

Jedemo smokve. Dođe nam želja da se malo zasladimo i grožđem. Odozgo gledamo gdje je Zara. Ako ga nema ispod smokve, polako se spustimo. Čučnemo pored čokota. Jedemo sočne plodove. Nekoliko puta nam je uspjelo da se domognemo tog Žarinog „zabranjenog voća“. Kada nas je otkrio u kradi, zauvijek smo se oprostili od njegovih smokava. Otjerao nas je iz vinograda uz povike: „Rekao sam da ne dirate grožđe!“ Onda se obratio meni: „Znao sam Anđeliću, to je tvoje maslo!“ I poslije tog „voćnog“ incidenta ostali smo dobri drugovi.

Kada dođe iz San Franciska, nekadašnji moj komšija iz Krša Vaso Novaković satima luta sokacima našeg djetinjstva. Kaže mi gdje se najviše zadržava:

„Ti znaš da uz zidine Sjevernog logora godinama raste jedna velika smokva. Reklo bi se, niče iz kamena. Popnem se na nju da se omrsim smokava.“ Pitam Vasa:

„Zar u toj tvojoj Americi, u kojoj ima svega i svačega, nema smokava?“ Brzo odgovara: „Na- ravno da ima. Smokve su tamo velike. Nekog čudnog ukusa. Nisu slatke kao ove naše male, ispucale, neugledne. Njih se uvijek poželim. Ponesem malo i u Ameriku!“.

Bilo bi ovo o smokvama nekako nedorečeno, kada ne bih ispričao razgovor o prošlog ljeta s mojim kolegom, ranije novinarom iz Zasada koji živi na sjeveru Evrope.

„Nećeš vjerovati, kada dođem pred kuću u Zasadu ne uđem odmah u nju, iako je prošla godina dana od kada nisam bio u Trebinju. Imam jednu smokvu u avliji. Prvo sa nje uberem nekoliko klapavica. Tada osjetim da sam u rodnom gradu. Kada se izjutra probudim, iz kreveta pogledam kroz prozor. Čini mi se da me moja smokva gleda! Zove me. Gledam je, gledam. Nikako daje se nagledam!“

Pomalo mi čudna ta njegova priča, a on nastavlja:

„Uz malo hljeba i doručkujem smokve. Uz njih zaboravim sve hladnoće sjevera!“ Kolega mi kaže da smokava ima i u Skandinaviji. Uveliko ih uvoze. Od njih ne osjeća onu blagodet u stomaku, kao od ovih naših iz Zasada. Dok mi sve ovo govori, mislim šta sve još neću čuti o smokvama.

Poslije ovoga razgovora u sjećanje mi dolazi Muratif Ćerimagić Zelo iz Zasada, akademski slikar. Kao đak i student bio je veliki šeret. Često je zadavao dosta briga ocu Ibru, poznatom mesaru. Kada bi Zelo malo više popio, znao bi izvoditi razne vragolije.

Tako mu jednom nisu dali da sa društvom uđe na neku zabavu u hotel Leotar. Bili su bez odijela i kravata. Zelo i njegovi kompanjoni nađu neko magare u okolini grada. Stave mu kravatu oko vrata i dođu pred hotel. Zelo povika prema vrataru: „Evo ga sa kravatom. On neka ude, mi ćemo ga sačekati na terasi!“ I milicija je imala posla. Po Zela i društvo sve se dobro završilo. Nije bilo posljedica ni za magare, a ni za njegovog vlasnika.

A kada je o smokvama riječ, i Zelo ih je volio. Brao u okolini kuće. Da bi se našalio sa ocem, jednom je usred zime na stablo smokve u avliji, koje je raslo uz prozor sobe, okačio nekoliko zelenih plodova tog voća sačuvanih u zamrzivaču. Kada se mesar ujutro probudio, imao je šta vidjeti: smokve rodile u decembru! Nije se mogao načuditi. Onako bunovan, u pidžami iz kreveta izađe na terasu. Otkri da su smokve vješto privezane za grane. Znao je čija je to ujdurma. Kasnije, u mesnici dok je za pultom sjekao i prodavao meso, nije mogao a da na sav glas ne kaže: „Eto šta mi učini onaj moj jolpaz…“ I dok priča o neobičnom događaju sa smokvama, baca komade mesa na vagu. Izgovara težinu i cijenu i naplaćuje uz povike: „Ko je sada na redu?“

A sa Zelom se zbila i ova dogodovština:

Jedno ljetno, sparno, vedro predvečerje, Ibro se poslije napornog posla u mesnici odmarao na sećiji u avliji. Malo zadrijemao. Zelu je trebalo para, ali nije smio buditi oca. Sinula mu je ideja. Sa fotoaparatom popeo se na gornju terasu i počeo prema avliji da škljoca blicem. Mesar se budi. Gleda u nebo pa veli: „Kada se prije naoblači?“ Doziva ženu: „Evo sijeva od Leotara. Biće oluje. Unesi veš i sećiju!“ Odlazi u sobu da nastavi spavanje. Zelo to koristi. Traži od oca nešto sitniša. Sa parama odlazi u neki od kafića.

Često se poželim smokava. Volio bi  da ih sam berem. Ne mogu da se pentram po stablima. U „Asamu“, uz kafu, kažem mom prijatelju Krstu Parijezu-Kiću, poznatom pravniku: „Kićo, donesi mi koju smokvu iz tvoga vrta u Vinogradima!“ Uz „gorki“ mi kaže: „Donijeću smokve ovdje sjutra tačno u jedanaest. Nemoj da kasniš!“ Malo sam (po običaju) zakasnio. Pitam simpatičnu Slavicu za šankom: „Je li Kićo donosio smokve?“ Uz osmijeh kaže: „Smokve došle i prošle. Pojeli ih gosti uz lozu. Tebi sam malo sačuvala.“ Donese mi u tanjiriću za sto nekoliko komada. Čini mi se probranih. Slatko sam ih pojeo. Kada sam Krstu to kasnije ispričao, reče mi: „Šta ću ti ja kada kasniš. Znaš koliko svi vole smokve!“

Za stolom Krsto mi ispriča o veterinaru Tomu Mariću iz Mostaća u vezi sa smokvama.

Kada bi Tomo iz Beograda dolazio, zamolio bi Kića da ga kolima odbaci do rodne prizemne kuće u Mostaćima, koju su ranije prodali. U toku vožnje Tomo bi rekao:

„Želja mi je da uberem bar jednu-dvije smokve sa grane iz nekadašnjeg našeg vrta ispod kuće!“ S Tomom i njegovim sestrama Dobrilom i Vidom družio sam se. Vidu bih ponekad otpratio do Mostaća. Na mjesečini svratio i na smokve u njenom vrtu!

Kićo mi je ispričao i to kako mu je jedan dobar poznanik iz Banja Luke rekao, ako mu nešto želi pokloniti da to bude jedan đerdan trebinjskih suvih smokava. Jednom je probao i, kako je rekao, nikad ništa ukusnije od voća nije okusio. Smokve za poklon našao je kod Dobrile Miljković iz Zasada. Bio je to pravi poklon.

Smokve slatke i meke, nanizane na konop, kao perle u đerdanu. Poslije svake list lovora. Prijatelj se na poklonu dugo zahvaljivao!

Nekada su na našoj pijaci bile pune tezge suvih smokava. Kupovali smo i one iz Župe dubrovačke i Konavala. Najviše kod sjedokose, uvijek preplanulog lica, Župljanke Ane Miroslavić. Često obučene u konavosku nošnju. Mene je privlačila svojoj tezgi riječima: „Evo, gospar Ljubiša, pravih smokava!“ A da bi me odobrovoljila da kupim, glasnije bi dobacila: „Kao mala, sa pijace sam nosila smokve kod gospara Andelića u butigu, tamo na kantunu glavnih ulica.“ Pokazivala je rukom mjesto gdje je nekada bila restoracija moga oca. Kupio bih kod Ane smokve. Bile su ukusne. Čini mi se, ne kao ove naše.

Kada moj prijatelj koji živi negdje u svijetu dođe, izjutra ga sretnem u centru grada. Pozovem na kafu. Žureći, s nestrpljenjem mi dobaci: „Eto me, samo da kupim malo smokava na pijaci. Bojim se, nestaće!“

Pod kraj jeseni, kada se rastajemo pitam ga: „Kada ćeš ponovo doći? Gotovo sa čudenjem odgovara: „Kao da ti ne znaš, dogodine kada počnu smokve!“

Eto, tako se mi Trebinjci uz smokve sastajemo, a i rastajemo. Često mi čudno zašto nas to voće toliko veže za rodni kraj. Kao neki magnet, privlači nas u zavičaj. Sa dozom tuge i nostalgije, pa i za kraće, rastaje od njega!

Piše: Ljubiša Anđelić

1 Komentar

  1. Ima od toga dosta , mozda i 40 god , kada sam se lijecio na VMA u Beogradu. ´Bio sam dijete, operacija je bila komplikovana a operisao me je jedan divan hirurg, Begradjanin. Bio sam dijete ali dovoljno star da zapamtim, kada je otac upitao doktora:“Kako da se oduzimo u znak zahvalnost za dobro uradjen posao“. „Nista …a ma bas nista, dragi moj prijatelju …“ rece doktor, Vec smo trebali da napustimo njegovu sobu kada on doda …“Oprostite, malo sam se predomislio, ako moze kako da mi spremite litru loze , one vase, hercegovacke , kosulju duhana onog vaseg iz okoline Trebinja i jedno kilo smokava onih vasih, klapavica….“Za duhan , lozu sam mogao razumiti ali klapavice kada je rekao nisam nista shvatio…Otisli smo sa pitanjem na koje ni dandanas nemam odgovor … On i klapavice ..nigdje veze , ili ipak ima veze kada se potrudio da ih zapamti.

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.