Iz štampe izašla knjiga “Sergejeva daleka zvijezda“ autora Ratomira Ćuka

U izdanju Književne zajednice „Jovan Dučić“ iz štampe je izašla knjiga Ratomira Ćuka, oca poznatog hercegovačkog pjesnika Sergeja Ćuka.

Na početku knjige Ratomir Ćuk se obraća čitaocu:

Čitaocu

Sergej je skrenuo pažnju na sebe objavljivanjem prve zbirke pjesama 1994. godine. Krajem te godine osnovao je i klub „Gimnazijalac“. Ređali su se događaji, jedan za drugim, i nismo mogli ni da sagledamo šta je to u zbiru značilo za kulturni život Ljubinja u ratnim danima. Ni mi u porodici, živeći svakodnevno sa tim zbivanjima, nismo sagledali njihovu vrijednost. Još teže je u malom mjestu razumjeti i prihvatiti nekoga ko se drzne da strši iznad prosječnosti.

ali ko hoće da zna
i drugi izgled neba,
reći će odmah:
Da ne bi propao,
iz rodnog mjesta
pobjeći treba.“       (S. Jesenjin)

Sergej nije pobjegao iz rodnog mjesta iako je to ponekad želio. Kad je već ostao, nastojao je da svojim radom unese ljubav, radost, dušu… u sivilo svakodnevnice. I ređala su se tada zbivanja zbog kojih nismo mogli ostati ravnodušni: zbirke pjesama, godišnjaci, pozorišne predstave, festivali dječije pjesme, omladinski radio… život pun dinamike sve do januara 2014. godine.

Poslije Sergejeva odlaska, počeo sam iz drugog ugla da sagledavam njegovo djelo. Činilo mi se, sve više, da bi trebalo sveobuhvatno napraviti osvrt na njegov rad. I Sergejevi prijatelji nisu dali da na njegovo djelo pane veo zaborava. Započeli su priču o Sergeju i Ljubinjskom ljetu.

Upravo zbog toga sam odlučio da sakupim na jedno mjesto priče što govore o Sergejevom djelu da ne ostanu rasute i da je vama, što ste znatiželjni, lakše da se podsjetite ili da prvi put susretnete sa njima. Evo, u ovom obraćanju tebi, čitaoče, nekih priča o događajima koje su se zbile poslije Sergejeva odlaska.

Spomenik Sergeju

U nedjelju, 3. avgusta 2014., otkriven je spomenik preminulom ljubinjskom pjesniku i istaknutom kulturnom stvaraocu Sergeju Ćuku. Spomenik je postavljen u Gradskom parku u Ljubinju.

Prema objavljenoj namjeri idejnog tvorca i nosioca projekta izgradnje spomenika Dragiše Sikimića, osnivača i glavnog i odgovornog urednika portala „Moja Hercegovina“, ceremonija otkrivanja se događa baš na pjesnikov rođendan, prvi koji nije doživio.

Dvadeset bijelih ruža, simbolično sjećanje na 20 godina Pozorišta mladih „Gimnazijalac“, na spomenik su položili članovi ovog pozorišta.

Sam spomenik, od kamena sa Vučijeg dola, izradio je trebinjski umjetnik Željko Aleksić.

Nakon što je simbolično otkrio kameno znamenje, u obraćanju brojnim građanima Ljubinja i gostima koji su stigli za ovu priliku, Dragiša Sikimić je izrazio ponos što mu je pošlo za rukom da, u zaista kratkom vremenu, svoju ideju da podigne spomenik kulture u Ljubinju a u čast Sergejeva lika i djela, dovede do ostvarenja.

Osim Sergejeve pedeset i jedne pjesme (po 15 iz tri zbirke koje sam lično odabrao, ni sam ne znam po kakvom kriteriju, i 6 pjesama što su objavljene u listovima i časopisima, ali ne i u zbirkama), uvrstio sam i tekstove koje su napisali: Slobodan Andrić, Milana Babić, Milosav Bato Babić, Siniša Vujović, Veselin Gatalo, Đorđe Dabarčić, Goran Duka, Žarko Janjić, Jeca iz Gaja, Velibor Jovčić, Vanesa Kekić, Izet Kekić, Dušan Kozić, Žarko Koljibabić, Anželika Nikolina Kučinar, Herijet Longman, Vukašin Lugonja, Goran Maljukan, Radmil Marić, Ratomir Mijanović, Slavoljub Mihić, Zorica Novčić, Milivoje Praščević, Milenko Radović, Nebojša Rudan, Žarko Ružić, Velemir Sikimić, Gedeon Stajić, Gilijen Hovel, Mićo Cvijetić, Olgica Cice, Biljana Škorić, članovi „Gimnazijalca“ i članovi Udruženja pisaca „Sedmica“ iz Frankfurta. Velika, široka lepeza stvaralaca: od učenika do doktora nauka! Uvrstio sam i dva svoja teksta, ranije objavljena.

I, evo te knjige. Listajte, ili čitajte, ili iščitavajte, ili napamet učite neki stih koji vas zatalasa. Ovdje na ovom vrelom hercegovačkom kamenu, ili tamo negdje na dalekim meridijanima dokle su doprli Sergejevi stihovi, tražite daleku zvijezdu za kojom je težio Sergej i koju je katkad spuštao u svoj kutak, u svoju sobu. Tamo je ostalo dosta zapisa pa neka se neko od vas odvaži i stavi novo zrnce u ovaj mozaik.

ŽIVOTNA STAZA

..Na ovu zemlju sam svratio
da ti namignem malo”
M. Antić

Sergej je prvorođeni sin Stane Bogdanović (1947) iz Ljubinja i Ratomira Ćuka (1941) iz Krajpolja. Rodio se u Ljubinju u osvit 3. avgusta 1967. godine, i čitav svoj vijek proveo u rodnom mjestu, u stanu u ulici Novice Domazeta br. 4 (sada Svetosavska). Tu je rođen i Sergejev brat Stanimir 8. jula 1974. godine.
Sergej je u petoj godini naučio slova, pa smo ga već u šestoj upisali u školu kod učitelja Bogdana Rudana, sa generacijom godinu dana starijom. Bio je solidan učenik, ali se već od trećeg razreda morao da nosi sa dijabetesom, što ga je prilično ometalo u razvoju. Zbog toga se teško odvajao od roditelja, pa je u Ljubinju završio i ekonomsku školu, a od pedagoške akademije, koju je upisao u Mostaru, morao je da odustane iz zdravstvenih razloga. Već u osnovnoj školi nastojao je da se izdvoji iz prosječnosti, pa je sa nekoliko drugova pokrenuo školski časopis „Naša riječ“, u kome je objavio svoje prve prozne i pjesničke radove. Kao srednjoškolac objavio je pjesme u mostarskoj „Slobodi“.

Poslije završetka srednje škole radio Je kao: konobar, disk-džokej, radnik na otkupu duvana, portir i arhivar u preduzeću „Promet“, i na kraju kao umjetnički direktor Pozorišta mladih „Gimnazijalac“. Kao kulturni radnik u Ljubinju uradio je:

• objavio tri zbirke pjesama
• organizovao festival „Djeca pjevaju hitove“
• bio organizator prvih Uličnih trka 2000. godine
• snimio prvi SO pjevačke grupe „Ljubinjski zvuci“
• aktivno radio u SPKD „Prosvjeta“
• osnovao Pozorište mladih „Gimnazijalac“
• objavio dva broja „Glasnika G’
• organizovao u Ljubinju Prvi festival omladinskih pozorišta Republike Srpske“.
• organizovao festival recitatora predškolskog uzrasta „Mala-velika srca”
• pokrenuo Omladinski radio

Prva zbirka pjesama „Gorak osmeh“ objavljena mu je u Nikšiću 1994. godine, u izdanju Srpskog prosvjetno kulturnog društva „Prosvjeta“ Ljubinje. Te ratne godine u tome su mu pomogli: Žarko Janjić, Milosav – Bato Babić, Miladin Lučić, Milorad Vidaković, Slavoljub Mihić, Mitar Đurica… Pjesme u ovoj zbirci nastale su uglavnom 1992. i 1993. godine, kao odraz na Sergejevo razočaranje što sa svojim vršnjacima nije mogao da ode na ratište…

Književne osvrte na Sergejevu poeziju dali su: Nebojša Rudan, Milorad Vidaković, Ratomir Ćuk, Biljana Škorić, Đorđe Dabarčić, Mićo Cvijetić…
Poseban osvrt na Sergejevu poeziju dao je prof. Gedeon Stajić u Antologiji savremene srpske lirike u istočnoj Hercegovini – „Hercegovački vijenac“, gdje je Sergej zastupljen sa dvadeset pjesama.
Sergeju su svoje pjesme posvetili: Velibor Jovčić, Herijet Longman, Slobodan Andrić, Žarko Koljibabić, Jeca iz Gaja, Anželika Nikolina Kučinar, Velibor Sikimić, Zorica Novčić, Vukašin Lugonja, Goran Duka, Jovan Bratić, Dušan Kozić, Milivoje Praščević, Veselin Gatalo, Đorđe Dabarčić…

Sergej je veoma mnogo i uporno radio na stvaranju pozorišta podučavajući djecu u svim segmentima stvaranja pozorišne predstave: pisanje tekstova, režija, kostimografija, scenografija, šminka, gluma… Zanimljivo je da su osnovci i srednjoškolci napisali tekstove za većinu predstava koje je „Gimnazijalac“ izveo širom BiH i Crne Gore. A tekstove su, uz Sergejevu pomoć, pisali: Vedrana Janjić, Milovina Betegalo, Slavica Domazet, Trifko Ćuk, Jelena Vujović, Jelena Mrković, Ljiljana Vujović, Milica Pudar, Milana Sulaver…
O svom radu sa djecom Sergej je napisao jednom svom prijatelju:

„Po ko zna koji put padne mi na pamet jedan događaj koji sam kao klinac vidio dok smo kampovali na Zelengori. Stado ovaca je došlo na rub jedne litice (doveo ih predvodnik), bleje i padaju u smrt sve jedna za drugom. Poslije, kad sam odrastao, gledao sam i ljude kako bez razmišljanja idu na demonstracije, barikade, i rat… Da sam mlađi jedno petnaestak godina, vrištao bih: „Vodi me odavde!“ A sad, sad je već prekasno da tamo negdje učim neki jezik, a jezik je ono čime se bavim, i ovdje sam tim jezikom i svojim djelima postigao nešto, naravno ne u materijalnom smislu, ali dugo je trebalo da me ljudi ovdje počnu gledati s poštovanjem zbog onog što sam učinio u posljednjih desetak godina. Suviše sam mator da bih negdje drugo započinjao novi život i zato ostajem ovdje sa nadom da ću u nekom novom klincu i klincezi probuditi čovjeka.“

 

Leutar.net