Sa porodicom Pujo, proizvođačima sira iz ulja: Trebinjski dukat, delikates iz Gomiljana

Nije sramota raditi, sramota je biti gladan i čekati da ti neko nešto pokloni!

Tog ponedeljka živa se popela na 34 podiok, a ja sam malo prije četiri sata, kod kuće Nogulića, nadomak mosta ispred svadbenog salona „Moskva“, čekala idejnog tvorca „Trebinjskog dukata“. Džaba hladovina bujno olistale stare smokve, džaba klima uređaj u automobilu, sparina nije dala disat’. Rekao je: „Radim do četiri pa me eto koji minut poslije“. I nije porekao.

Dva mjeseca sam Rista Puja ubjeđivala da su on i njegova porodica: majka Ljupka, sestra Mirjana, supruga Slađana i mala mrva Nikolina sjajan primjer porodice, koja živi od svog rada na porodičnom imanju u Gomiljanima. Nećkao se Risto. „Čućemo se. Pa ne znam. Imam sad puno posla na imanju…“ i na kraju-pristao je.

Za svega par minuta stigao je iz manastira Tvrdoš, gdje je zaposlen u vinskom podrumu.

„Ići ću autom ispred tebe. Em je sve raskopano, em nas nećeš lako naći“, rekao mi je.

Ništa mi drugo i nije preostalo nego da ga pratim. Već na mostu, upozorenje da su građevinski radovi u toku. Teške mašine na sve strane. Rov, iskopan po par metara dubine, pruža se glavnom džadom pored škole na Dražin dolu pa sve do „Grada sunca“. Srećom, mi ubrzo skrećemo lijevo i odvajamo se za Gomiljane.

Na šestom kilometru od Trebinja su Gomiljani. Ko ide prvi put, a nema vodiča, izgubiće se sigurno. Lavirint uskih uličica, opasanih ručno slaganim kamenom, sa bezbroj skretanja u njive, štale, pojate … Tipične kamene kuće, sa velikim avlijskim vratima iza kojih „ćure“ dječica i mašu ručicama u znak pozdrava, i komšiji i neznancu. Niču i nove višespratnice. Zemlja obrađena. Smjenjuju se plastenici, traktori, freze, kosačice .., ali i domaćinstava koje nude smještaj turistima. Sve ukazuje da je selo živo.

Slađana i Risto Pujo su mladi bračni par. Žive u skladnom domaćinstvu sa Ristovom majkom Ljupkom, koja je stub porodice i sedamnaestogodišnjom sestrom Mirjanom, od septembra učenicom četvrtog razreda Srednje turističke škole. Njemu je tek 31 godina, a njoj 25. Njihovo najveće bogatstvo, jednoipogodišnja Nikolina me krupnim plavim očima opominje da obratim pažnju i na nju. Voli fotoaparat. Gricka „smoki“ i zasmijava tetku Mirjanu.

Ruke ispucale od svakodnevnog rada, ali na licima osmijeh. U srcu zadovoljstvo. Moj je prvi utisak srdačnih domaćina. Slađana i Risto odlučili su se da nastave porodičnu tradiciju proizvodnje sira, ali i da se bave poljoprivredom. Obrađuju hektar i po zemlje, proizvode voće i povrće, hrane krave … Ostali su kako kažu „na selu“ iako su Gomiljani, kako se grad širi, više prigradsko naselje nego selo i pokušavaju novim idejama da poboljšaju proizvodnju na svom imanju.

„Generacijama živimo u Gomiljanima i bavimo se poljoprivredom. Kao što su moji preci nekad, tako i danas moja majka i supruga prave sir od kravljeg mlijeka. Supruga i ja smo došli na ideju da malo modernizujemo proizvodnju sira. Ona nije bila zaposlena, kao što nije ni sad. Razmišljali smo kako da obezbijedimo egzistenciju porodici pa smo odlučili da proširimo stočni fond i nastavimo tradiciju. Bilo je to prije četiri godine“, evocira uspomene Risto, dok sjedimo u hladovini porodične kuće, oko pune trpeze, kako dolikuje domaćinima ovog kraja i za početak, degustiramo sok od zove. Domaći, naravno.

Smiju se Pujovi, dok Risto u polu šali – polu zbilji priča kako je sve počelo ženidbom.

Majka je oduvijek pravila odličan sir, za koji smo imali stalne mušterije. Međutim, shvatili smo da se tržište širi i da ima prostora da naše proizvode ponudimo i turistima. Odjednom je postala mnogo veća potražnja nego ponuda. Proširili smo stočni fond i povećali paletu proizvoda. Trenutno proizvodimo svježi sir poznat kao „škripavac“, prosušeni sir poznat kao „gruda“, dimljeni sir i sir u ulju“, nabraja Risto i istovremeno me tjera da probam sve, a posebno sir iz ulja sa maslinama, ruzmarinom i tucanom ljutom paprikom, koji je izazvao oduševljenje kupaca.

„Stub porodice i proizvodnje je majka Ljupka. Ona nas svakodnevno uči tradicionalnim receptima, a mi se trudimo da proizvode prilagodimo potrebama tržišta. Njoj pomažu Slađana i Mirjana. Njih dvije sijeku sir na kockice. Tu imaju dosta posla, jer sve rade ručno. Nemamo adekvatnu mašinu, koja bi im olakšala taj proces“, naglašava Risto da je dobra organizacija posla, već odrađeno pola posla.

Šira porodica, komšije, prijatelji … savjetovali su Pujove da isprobaju razne začine poput bosiljka, dodaju ovo ili ono …, ali oni se drže provjerenog recepta, a koji je nastao sasvim slučajno. Dok se oko nas miješaju dječiji smijeh, zvuk pčele u naletu na kljen, miris tek pokošenog sijena, cvrkut ptica, koji postaje sve jači kako sparina „popušta“, porodica Pujo me upućuje u recepturu „Trebinjskog dukata“.

„Od kravljeg mlijeka pravimo škripavac, koji sječemo na kockice i stavljamo u ulje. U ulje dodajemo masline, ruzmarin i tucanu ljutu papriku. Smjesu čuvamo u tamnom i hladnom prostoru 40 dana. Redovno miješamo i pratimo zrenje sira. Pošto su kockice u pitanju, dovoljno je 40 dana. Zatim sir pakujemo u tegle. Lijepimo etikete i spreman je za prodaju“, uključuje se u razgovor šarmantna Slađana, dok jednom rukom hrani Nikolinu, a drugom ispred mene slaže paletu proizvoda. Vodi računa o svakom detalju. Pomaže joj Mirjana da čistu kuhinjsku krpu stavi ispod, da slučajno ne padne kakva mušica, jer drugačije ne valja. Hrana je u pitanju.

Nisam odolila, a da je ne pitam, kako je mladoj ženi i majci u Gomiljanima, a ona me presjekla odgovorom:

„Ništa novo za mene. Živjeli smo u Hrupjelima, ali smo vikende provodili u selu Grkavci, na Trebinjskim brdima, koje je udaljeno 15 kilometara od grada. U odnosu na Grkavce, Gomiljane ne smatram selom. Odavde možemo i pješke do grada. Imamo sve uslove za život kao u gradu, od škole do interneta. Nas su tri žene u domaćinstvu. Svekrva radi najviše. Ona muze krave, a Mirjana čim završi sa školskim obavezama sve pomogne“, oduševljena priča Slađana o mirnom životu, bez galame, gužve i buke automobila, a da se mora raditi-mora. Kažu teško je na njivi i po kiši i po suncu, ali se svi slažu da je bolje da rade i imaju, nego budu gladni i gledaju ko će im šta pokloniti.

Dok svakodnevno slušamo nezadovoljstvo poljoprivrednih proizvođača niskom otkupnom cijenom proizvoda te lošom prodajom, osvježavajuće djeluje Slađanino i Ristovo zadovoljstvo plasmanom sira iz ulja. Oni, lično, nastavljaju započeto, nadajući se rješavanju problema tehničke vode s kojom Gomiljani muku muče. Gotovo „uglas“ kažu da bi im to bilo veliko olakšanje. Mogli bi proširiti baštu, ali i lakše pojiti stoku. I nisu jedini koji misle tako.

Oko 70% sira prodaju turistima. Svoje proizvode plasiraju u Trebinju, Dubrovniku, Herceg Novom, pa čak i na Zlatiboru, gdje postoji restoran u kome je specijalitet kuće „Trebinjski dukat“. Do sad nisu učestvovali na poljoprivrednim i sajmovima hrane, ali im je velika želja da njihov proizvod ocjene poznati i priznati žiriji.

Iako sve više mladih ljudi napušta selo, porodica Pujo, ali i njihove komšije, jer je puno mladih u Gomiljanima, vide perspektivu upravo u poljoprivredi. Odavno žele proširiti kapacitete pa ih je obradovao poziv iz Agrarnog fonda na sastanak poljoprivrednika gdje se razgovaralo o podsticajima za štale i mehanizaciju. Ako bi dobili grant, rado bi proširili štalu i povećali broj krava na osam. Od sljedeće godine planiraju još jedan dio imanja da privedu namjeni i  posade jagode na površini od dvije stotine metara kvadratnih. Plastenik iziskuje mnogo novaca. Zna to porodica Pujo.

Za sada, razgovaraju, otkrivaju želje, dogovaraju se … skromni, vrijedni i svjesni da su na pravom putu.

Izvor: Jelena Kovačević/Glas Trebinja

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.