CIPELE OD KARTONA

Početkom pedesetih godina i Trebinje je zahvatila euforija u vezi sa Trstom. Za taj veliki, lijepi lučki grad na Jadranu, borile su se i partizanske jedinice. U političkom vrhu tadašnje Jugoslavije smatrali su da imaju pravo da im poslije rata luka pripadne.

I nas, tada mlade, uključili su u kampanju oko Trsta. Danima smo marširali ulicama grada. Najviše špartali od Njegoševog spomenika do Dubrovačke kapije. Prolazeći neumomo tamo-ovamo uzvikivali:

„Trst je naš!“, „Trst, Gorica i Rijeka biće naše do vijeka!“, „Život damo, Trst ne damo!“, „Trst je naš, Pela marš!“ Tadašnjeg predsjednika italijanske vlade i „vješali“ smo, govoreći:

„Pelu na banderu!“

Iako smo zbog Trsta kisnuli, zebli, promukli, gubili časove nastave u školi (što nam baš nije teško palo), sve to nije pomoglo. Odlukom moćnika za zelenim stolom, Trst je ostao u sastavu tada u ratu poražene Italije. Nova Jugoslavija dobila je mrvice. Pripali su joj gradići uz obalu Kopar i Buje. Dobili smo i neka okolna sela, zarasla u makiju!

Tada Trst nismo dobili, ali smo ga malo kasnije na prečac „osvojili“, preko trgovina i buvljaka! Da bismo se dočepali jeftine i po kvalitetu sumnjive robe, navalili smo u tu luku. Nisu birana prevozna sredstva da se stigne na drugu obalu Jadrana. Dosta neudobnom magistralom iz Trebinja su se kretale čitave kolone, uglavnom isluženih vozila. Džadom dugom oko osamsto kilometara, vozilo se čitavu noć. Pred zoru se stizalo na poznatu pijacu Ponte rosso. Tu je tada bio najveći buvljak u Italiji. Na njemu je bilo šuškavaca, farmerki, najlon košulja, majica raznih boja i dezena, donjeg muškog i ženskog veša, zavjesa, cipela… I duž rive bilo je bezbroj prodavnica razne robe. Videći „jugoviće“ Italijani su trljali ruke. Uz dosta naših riječi, gestikulacija i cjenjkanja, bili su pravi majstori da utrape robu susjedima.

Trgovac u Ponte Roso

Umorni od puta, kupci iz Trebinja, prvo bi malo odrijemali u kolima i na klupama uz more. Odlazili bi u kraći san uz mrzovoljne poglede takođe neispavanih karabinjera. Na brzinu bi i nešto pojeli. A onda, kao da ih neko goni, jurišali na štandove. Osvajali su buvljak i dvije robne kuće (magacine) Standa i Upina, na trgu Narona. Gotovo bi potonuli u moru raznobojne robe uz probe – oblačenje i svlačenje. Sve praćeno vikom i cikom. Sa balama na leđima izlazili bi iz tog meteža premoreni. Oznojeni, zajapureni, crveni ili blijedi u licu, neki sa osmijehom, drugi veoma ozbiljni, odlazili do svojih vozila. U njih trpali kupljeno. Uz morski povjetarac, kratko se na rivi rashladili. Često udisali smrad od fekalija, koje su se kroz kanalizacione cijevi iz grada ulijevale u more. Tu, bez buke i galame, sumirali kako su prošli u toj „letećoj“ trgovini!

Neki bi uz more i ručali. Najviše njih ono što su ponijeli od kuće. Drugi, kojima je ostalo malo lira, odlazili do restorana i kafana, sa jednom ili bez i jedne zvjezdice. Naručivali špagete u paradajz sosu ili sa parmezanom. Sve to obilno zalijevali „acvom minerale“ i jeftinim vinom Roze, u bocama obloženim slamom.

Oni, kojima je bilo malo jedan dan za kupovinu, odsjedali bi u restoranu teta Jele. Jeftino bi prespavali i doručkovali. Tu su i dinare pretvarali u lire.

O tom putešestviju u Trst, dosta sam slušao od Olivera R., tada radnika Industrije alata. Često je išao u trgovinu preko mora. Nastojao da dosta kupi a malo plati. Tako je mjesečno zarađivao dvije fabričke plate. Oliver nije mario za naziv firme više ulaznih vrata u prodavnicu. Zanimali su ga samo izlozi i ono u njima. Posebno su ga privlačile cijene. Znao je malo italijanskih riječi pohranjenih u memoriji iz II svjetskog rata. Kada bi kupio dovoljno raznih krpica, alatničar je odlazio u restoran Tomaseo na obali. Gazda bi ga poznao. Na ulazu dočekao riječima:

Bonngiomo amico Jugoslavo!“ (Dobar dan prijatelju Jugoslovenu!). „Bona sera Olivero!“ (Dobro veče Olivere!).

Oliver bi nešto promrmljao, a onda naručio punu zdjelu špageta. Najviše s parmezanom. Te gomile tijesta halapljivo je gutao. Kao da danima ništa nije jeo. Obilno zalijevao vinom. Kada bi hrana i alkohol učinili svoje, Trebinjac crven u licu bi zapjevao:

O sole mio…„, „Bella Italia“ i onu iz rata „Bandiera rossa“ (pjevali smo je kao djeca). Oliver bi zadrijemao za stolom. Poslije sat-dva konobar bi ga budio. Odlazio bi mamuran do „fića“ da i u njemu malo odspava. Onda „put pod noge“, pravac Trebinje. Vozio bi čitavu noć, da bi pred zoru stigao ispod Leotara. Iz kola bi žurio u halu među mašine. Pravio burgije.

Sve je tako uspješno i idilično bilo za Olivera do dana kada je u jednoj radnji na obali u Trstu vidio crne, lakovane cipele. Pored njih ispisanu toliko nisku cijenu da nije odolio a da ih ne proba. Jedino ga je čudilo što u prodavnici nije bilo gužve. Kupio je tri para cipela. Zadovoljan izašao na rivu. Ni tada nije obratio pažnju na firmu više ulaznih vrata gdje je pisalo:

Prodavnica za potrebe pokojnika

U toj radnji su se osim cipela od kartona, nudila i crna odijela. Imala su samo prednju stranu. Pozadi su bile pertle koje su se u sanduku vezale oko tijela pokojnika. I košulje su imale samo kragnu. Ispod nje komad bijelog platna. Bilo je u rafovima i kravata od kartona, raznih veličina i dezena. Nudili su se i ručni satovi za umrle, čije se kazaljke nikada nisu pokrenule. Sat nije imao mehanizam da bi radio! Burme za mrtvace bile su od žutog lima. (Kako su Italijani praktični i kod umiranja!). Opčinjen bagatelnim cijenama cipela alatničar sve to izloženo u radnji nije vidio.

Jedno veče šetali smo našim korzoom. Oliver mi se pohvali:

„Pogledaj kakve sam lijepe cipele u Trstu kupio. Tri para za samo stotinu lira!“

 

I stvarno crne cipele iz Trsta bile su elegantne. Sjajile su se pod svjetiljkama na našoj ulici. Po nesreći za moga poznanika, počela je da pada kiša. Oliver se uzvrpoljio. Požalio se da su mu noge mokre. Kada je pogledao prema dolje, cipela više nije bilo na nogama. Od njih su na asfaltu ostala samo dva raskvašena kartona. Iz njih se cijedila crna boja. Tako je moj poznanik saznao da cipele nisu od kože. Posumnjao u njihovu namjenu. „Scarpe per deffunto“ (Cipele za pokojnika), nestale su na našem šetalištu, umjesto u nekoj grobnici na jugu Italije.

Poslije tog neobičnog događaja, Oliver se zakleo da više neće odlaziti u Trst. Nije mogao dugo izdržati. Kada se sljedeći put našao u luci, otišao je do radnje gdje je kupio cipele. Vidio za koga su pravljene. Kao i ostala izložena roba. Nešto je sočno opsovao. Naravno, na srpskom jeziku!

I moja školska drugarica Jovanka D., atraktivna u svakom pogledu, često je jezdila do Trsta. Željela je da nabavi garderobu, tada u trendu. Posebno je ludovala za cvikerima za sunce. Mislila je sa njima će izgledati još ljepše. Nadala se da će na njima dobro i zaraditi. Dovijala se na razne načine da ih što više donese u Trebinje. Naravno, bez većeg troška na granici. Imala je gustu, crnu kosu. Velike smeđe oči. Bujne grudi (tada bez silikona). Nosila je mini suknje da bi istakla kao snijeg bijele noge. Na njih je navlačila crne, prozirne čarape. Ponekad i one mrežaste.

Jovanka bi prvo svratila u slastičamu La bonboniera. Popila kapućino. Uz njega grickala neki kolačić. Onda krenula u kupovinu. Isprobala bi bezbroj naočala, dok se ne bi (uz dugo cjenjkanje) odlučila koje da kupi.

Naočale je preko granice prenosila stvarno na majstorski način. Dvoje naočala stavljala je na glavu, u kosu. Crnim vlatima ih vješto prikrivala. Jedne su joj bile na očima. Dvoje oko vrata skrila ispod dekoltea. U torbi je nosila nekoliko komada, onih jeftinijih. Carinici bi bacili pogled na njene noge i izazovne butine. Manje gledali na glavu i njeno moćno poprsje. Carinili su samo one u torbi i to po najnižoj tarifi. Jovanki se tako uveliko isplatio put do Trsta. (I sada, u godinama, nekadašnja moja školska drugarica, ne može bez cvikera za sunce. Nosi ih i kada pada kiša!).

* * *

Protekom posljeratnih godina sve više se išlo u trgovinu i u Bari. Preko Dubrovnika i Bara do te italijanske luke na Jadranu plovilo se feribotima. Putovalo se Tintoretom, Libumijom, Ticijanom, Njegošem… Poslije nekoliko sati plovidbe stizalo na drugu obalu. Najčešće se išlo noću da bi se dan iskoristio za kupovinu. Na tim lađama uvijek je bilo Trebinjaca. Mnogi su putem obilno jeli, posebno dosta pili. Bilo je i onih koji su u Bari stizali totalno pijani bez snage i lira za kupovinu. Trijeznili su se lutajući gradom. Vraćali se u Trebinje bez robe, sa dosta mamurluka!

Tih dana po Trebinju se pričalo da su se u jednom feribotu na liniji Bar-Bari, u separeu ispod palube do zore igrale karte. Kockalo se, navodno, kartama na kojima su umjesto uobičajenih slika bile slike golih žena. Na njima je bilo slika i nekoliko „golaćica“ iz našeg grada! Tako bi pokeraši u toku igre imali priliku da izaberu neku sa karata, koja je bila na feribotu. Sa njom su, do ulaska broda u luku, provodili noć u nekoj kabini. Za te „ploveće“ seksualne usluge dobro se plaćalo. Žene, koje su tako nudile ljubav, donosile su kući dosta robe. Prilično i lira. Pričalo se da su za avanture znali i muževi nekih od tako „poslovnih“ žena. Zbog velikog ćara na putovanju nisu reagovali.

U Bariju se najviše kupovalo u prodavnicama na korzou Cavuro. Tu je bila i velika radnja razne robe našeg zemljaka Nikole Mešanovića. Kod njega su se mogle kupiti farmerice prestižnih svjetskih marki: Lewis, Rifle, Lee Cooper, Mustang, Wrangler… Za njih je uvijek bilo kupaca. Za cijenu se nije pitalo.

Trebinjci su najviše odsjedali u pansionu „Bari“. Držala ga je sredovječna žena, naše gore list, Darinka. Poslovala je uz muža Italijana, nekadašnjeg konobara. Darinka je bila krupna, crvena u licu, prosijede kose. Mario sušta suprotnost: mršav, visok, orlovskog nosa i guste crne kose. Bili su veoma ljubazni prema „jugovićima“. Tu pretjeranu servilnost dobro bi unovčili. U pansionu se sve naplaćivalo: spavanje, dnevni odmor, pa čak i ostavljanje tek kupljene robe, na čuvanje. Mario je Trebinjcima mijenjao dinare u lire.

Nikada bez provizije. Taj u poslovanju dobro uigrani srpsko-italijanski par znao je šta radi.

Jedno veče u pansionu kod Darinke, malo smo više u društvu popili. Zapjevali neke naše pjesme. I Darinka se raznježila. Zaboravila na lire i zarade. Pjevala je sa nama. Kada je u priči neko spomenuo da pišem za novine, poslije nekoliko ispijenih konjaka, Darinka mi je umilnim glasom dobacila:

„Senjor, u tim vašim novinama napišite nešto i o našem pansionu!“ Potvrdno sam klimnuo glavom uz riječi:

„Cara Darinka, perche no!“ (Draga Darinka, zašto ne!).

Poslije tog dijaloga, za naš sto je stigla veća činija neke veoma ukusne ribe. Na trpezi se našlo i nekoliko flaša kvalitetnog vina. Častila nas je domaćica. Kasnije, u jednoj reportaži o izletu Trebinjaca u Trst i Bari za „Večenjak“, kratko sam spomenuo Darinku. Njen „papreni“ pansion!

Posebno je interesantna dovitljivost jedne naše Trebinjke u obmani italijanskih (a i naših) carinika. Srednjovječna Jasmina S., iz Starog grada u trgovinu na drugu obalu Jadrana uvijek je išla u društvu dvije kćerke blizankinje. Bile su lijepe, vitke, visoke. Koračale su graciozno, sa osmijehom na licu.

U trgovinama u Bariju majka je na kćerke oblačila više pari donjeg veša, kombinezona, podsuknji, suknji, džempera i bluza. Djevojkama nije smetalo što su tako odjevene podsjećale na veće bačve! Jedva su koračale. Bilo je važno da takve prođu bez carinjenja robe na njima. Kada bi dovitljiva Trebinjka sa kćerkama uspješno prošla granicu, zaustavljala bi kola negdje pored puta uz našu obalu. Djevojke su brzo skidale sve sa sebe. Uzdahnule od olakšanja. Ljeti bi im majka dozvolila da se i osvježe u moru. Da do tada opterećeno tijelo nekoliko sati izlože suncu. Na obali bi se počastili kolačima i sokovima zbog uspješnog prelaska granice (obmane carinika).

Mušterija za italijansku robu kod naše sugrađanke iz Kastela nije nikada manjkalo. Pričalo se da je ta promućurna žena, uveliko koristeći ćerke, dosta zaradila čestim odlascima u kupovinu na italijansku obalu. Jasmina je trgujući kupila veći stan na Grbavici u Sarajevu. Garsonjeru u Dubrovniku. Na obali u Lapadu.

Bilo je i Trebinjaca koji su u prodavnicama na korzou Cavuro kupovali i zlatninu – prstenje, narukvice, minđuše, zlatnike… Preko granice zlato prenosili na razne načine. Najviše na tijelu. Neki su prstenje i zlatnike stavljali u plastične ampule i stavljali ih sebi i saputniku u čmar! Tako odozdo uređeni, nisu čitav dan u Bariju ništa jeli. Bojali su se da ne dobiju veliku nuždu negdje u blizini granice. Da im taj „podhvat“ ne propadne. Sve o poslovima oko prenosa robe preko granice nekako sam mogao i razumjeti. Ovo posljednje teško ili nikako!

Najviše Trebinjaca u jednom danu u Bariju je bilo u junu 1991. godine. Tada je beogradska Crvena zvezda igrala u finalu Lige šampiona sa Olimpikom iz Marselja. U Bari se stizalo na razne  načine – ladama, kolima, vozom. Bilo je i onih na biciklima. Neki su i stopirali do Italije!

Tog dana u luci je bilo i dosta navijača ljepšeg pola iz ovog dijela Hercegovine. Na ulicama Barija posebnu pažnju uvijek zaljubljenih Italijana, izazivale su trebinjske plavuše. Na prelazima u centru grada, čitave kolone vozila sa uključenim sirenama stajale su da bi prošla neka naša rasna plavuša. Iz kola su se čuli povici:

„Ce bella cvesta bjonda, come nostra Sofija Loren!“ (Kako je lijepa ova plavuša kao naša Sofija Loren!).

Italijani ne bi krenuli dok sve djevojke, kao neke manekenke na pisti, ne prođu na drugu stranu ulice.

Kada je u Bariju na prepunom stadionu San Nicolo, Zvezda pobijedila Olimpik i postala prvak Evrope, među njenim navijačima, nastalo je nezapamćeno slavlje. Posebno kod navijača iz Srbije, a i među Trebinjcima. Niko nije pomišljao na neku kupovinu. Umjesto u prodavnice i buvljake, na juriš se ulazilo u restorane, kafiće, hotele. Čitavu narednu noć pilo se i veselilo. Pred zoru, istrošeni u svakom pogledu, navijači su drijemali za stolovima. Na klupama i travi u parkovima. Na pijesku okolnih plaža. Neki i u pansionu kod Darinke. U Trebinje se vraćalo tek poslije dan-dva. Bez i jedne pare u džepu stizalo u grad na Trebišnjici. Iako mamurni i praznih džepova, najzagriženiji zvezdaši nastavili su slavlje po ulicama. Svi su bili srećni zbog velike pobjede svojih fudbalskih ljubimaca.

Piše: Ljubiša Anđelić

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Anti-SPAM Test *

Ovaj sajt koristi Akismet antispam aplikaciju. Saznajte više o Akismetu..