Žuta štampa „kaki“ boje

Ne znam kako je to u drugim zemljama i ne zanima me, ali svakog dana je ta nacionalna bol usljed medijskog kancera koji ju je zahvatio, sve više neizdrživa. Kako i ne bila kada se nalazi u poodmakloj metastazi raznih, svakojakih interesa, laži i prevara. U prevodu – vješto izvrgnutih ili prećutanih istina, kao i naručenih i plaćenih neistina koje trebaju da obmanu sve one od kojih zavise oni što obmanjuju… Neograničenu moć medija više niko i nigdje u svijetu ne dovodi u pitanje. Znaju to i “bogatuni” koje hrle u “medijsko vlasništvo”, znaju to i oni koji se nazivaju novinarima. A znaju to i oni koji preko njih „vajaju“ i „klešu“ svoje lažne, bahate i “bajne” karijere. Oni koji ostvaruju svoje, ali i koje-čije namjere i ciljeve…

Manje-više, kako i računati na objektivnost i istinu kada se danas skoro svaka „medijska poslastičarnica“ nalazi u privatnim rukama koje to shvataju kao biznis a ne kao profesiju. A do čega drugog je stalo svakom privatniku, naročito u medijima, osim novca i interesa. Pored tajnih i uglavnom ostvarenih namjera da budu bliski političarima, vladajućim garniturama i ljudima sa što više uticaja i moći. Njihova uzajamna poslovna parola je nejasna samo onima koji ne žele da je shvate kao: „Moć za pare, pare za moć! Dođem ti – dođeš mi! Ja tebi – ti meni! Hvala brate – pamtim sestro!“.

Zaista, toliko danas bljuvotina možemo pročitati u štampanim i elektronskim medijima da to više zaista nije humano ni po nešto niži stepen srpske inteligencije. Ovoga puta, ništa jadnije TV kanale sa antinacionalnom frekvencijom ostaviću po strani. Sada, tupih zuba, ali oštra penkala režim, lajem i srpski ujedam na aktuelne novinarske prilike i trendove. Sve sa onim njihovim „lisnatim proizvodima“ i izdanjima toliko bezvrijednim da ni jedno jedino dupe ne možeš kvalitetno obrisati s njima. Kako bi i mogao kad je taj papir već toliko „zasran i prljaviji“ od bilo čijeg dupeta spremnog za pranje ili brisanje!

Sa aspekta dnevnopolitičkih slasti koji nam se već naviknuto serviraju na “žutim štampanim tacnama”, profesija i riječ „novinar“ polako zamiru. Daj Bože i da zamiru, ako većinski već odavno nisu zatrti. Atavizmi postoje, ali takvi više nisu podobni, ni popularni, niti se traže. Naprotiv, za izbjegavanja su jer ometaju, sputavaju i usporavaju zamisli vlasnika i interesnih sfera moći koji su u obaveznom dosluhu i po čijem receptu narodu spremaju te svakojake informativne đakonije. Bili to političari, tajkuni, biznismeni, estradni antiumjetnici, ubi-sport-ski radnici i ostali…

Danas su na tražnji samo oni „novinari“ koji iole znaju da pišu, da imaju taj dar da brzo, fino i „pitko“ sroče koje slovo, dok se očekivanja od njihovog mozga svode na minimum. Obično samo onaj da im moždane vijuge neupitno dozvoljavaju slijepu lojalnost, privrženost i kao najobavezniju stavku na konkursu – jezik za zubima i prst u ušima! Upravo sve suprotno od onoga što cijenjena novinarska profesija, u svom izvornom smislu značenja, etički ističe kao svoju suštinu. Zato danas mnogo njih kuca, ali samo „nekolicina piše“. Mnogo njih pišu, ali samo onako kako mali broj njih misli. A ti što misle, misle onako i onoliko koliko ih neko plaća.

Danas je, budimo ubijeđeni, 80% svega onoga što nam se dnevno servira na „žutoj trpezi“ jednostavno napisano za nekoga i u nečijem interesu. I naravno, po nečijem nalogu iznad kojeg opet stoji nečije očekivanje. Očekivanje koje se raznim kontrauslugama plaća i naplaćuje. Samo naivan čovjek danas može vjerovati u sve ono što čuje ili pročita. Samo neupućena osoba može da ne zna da danas svaka istina ima svoju cijenu smrti, odnosno zataškivanja. Samo skeptici danas ne vejruju i da svaka laž i neistina imaju cijenu „svjetlosti svog dana“.

Bez namjere da uvrijedim ili omalovažim nekoga, svim srcem svojim apelujem na značajniju dozu pažnje i mudrosti u vjerovanju svega onoga što se danas čita i pročita. Ako imam pravo na njega, uz jedan savjet, da u startu većinu tih bljuvotina ne treba u ruke uzimati a kamoli čitati. Jer, ko se danas sve ne naziva, zove i ne odaziva novinarom u ovoj zemlji, kakvi sve vulgarni debili i prije svega nekulturne osobe nisu vlasnici te prljavo-žute štampe i ko sve danas, s ona dva često izmišljena slova inicijala ne potpisuje tuđe i dobro plaćene „zamisli“, tužno je nabrajati…

Sve to, dragi moji, uz veliki AMIN naše države, odnosno onih koji je jašu i kojima takvo stanje i apsolutni novinarski javašluk najviše odgovara. Jer, u ovoj priči svako ima nekog svog i svakome treba neko njegov! I to u oba smjera. A, bez toga, većina njih nikada ne bi bilo ono što, nažalost, danas jesu. U ovom društvu i u ovoj državi. Uzmite im novine (medije), vidjećete šta će da budu kroz mjesec dana! NIKO I NIŠTA, tj. isto ono što su bili i bez ovoga o čemu pišem…

Blog jednog Hercegovca u Beogradu

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.