Početkom sedamdesetih godina imao sam jedan interesantan intervju. Razgovarao sam za novine sa poznatim Trebinjcem Čedom Kaporom. Bilo je zadovoljstvo slušati tog čovjeka. Sve ono što je ispričao meni za čitaoce mojih novina, nikada nisam zaboravio, iako sam u novinarskoj karijeri dosta zanimljivog čuo.
Čedo se rodio u Trebinju početkom I svjetskog r a t a. Odrastao u Kršu. U kući, čiji prozori gledaju na Trebišnjicu. Rano je ostao bez oca. O njemu, njegova dva brata i sestri, brinula se majka Jovanka. Bila je visoka, stasita žena, sijede kose i crvenog lica. Voljela je nas djecu iz komšiluka. Od nje smo dobijali kolače. Za r a t a i priganice. Tada, u oskudici, bile su prava poslastica.
Kao da je ta burna 1914. godina kada je Čedo ugledao ovaj svijet trasirala njegov život. Put revolucionara i borca. Poslije završenog tipografskog zanata, sa dvadeset dvije godine otišao je u Španiju. Borio se za republiku. U zemlju se vratio da r a t u j e protiv okupatora. A kada su poslije k r v a v o g s u k o b a topovi zaćutali, Kapor je nastavio r a t za obnovu zemlje. Posebno rodnog Trebinja. U toj mirnodopskoj borbi ostao je dosljedan svojim uvjerenjima do kraja svog dugog života.
Sa Čedom sam razgovarao za mostarsku Slobodu, list čije je izlaženje u Trebinju on ponovo pokrenuo. Na jednoj kući u centru grada, u ulici koja vodi u Krš, mramorna ploča podsjeća na taj događaj. Tu se rodila posljer*tna Sloboda. Štampala jedno vrijeme, a onda je nastavljeno izlaženje tog lista za Hercegovinu u Mostaru.
U baštu tadašnjeg Doma JNA (bivši Oficirski dom), došao sam ranije. Tačno u zakazano vrijeme pojavio se Čedo. Srdačno smo se rukovali. Naručili sokove. Tih dana Kapor je već pomalo padao u nemilost kod nekih političara. Onih, koji su u beogradskoj Skupštini govorili da su krađe automobila samo posuđivanje vozila. Čedo je to smatrao teškom krađom. Tražio da se lica koja otuđuju vozila kažnjavaju. Ironično su to nazivali “Kaporov zakon”. Što bi ti tadašnji političari na visokim položajima kazali danas kada se svakodnevno kradu vozila? Često lete i u vazduh.
Razgovor smo počeli uz moju primjedbu da govori za list, za koji je baš on donio mašinu za štampanje iz italijanske štamparije, iz tek oslobođenog Dubrovnika. Na te riječi Čedo se samo osmjehnuo uz komentar:
“Krajem 1944. godine, morali smo u Trebinju početi na nečemu štampati Slobodu!” Onda odsječno dodao: “Vi novinari morate pisati otvoreno i objektivno. Isticati ono što je dobro. Kritikovati negativno, naročito kod onih koji imaju vlast!” Nisam mogao a da ne kažem da Trebinjci znaju da on nije od onih političara koji su se na brzinu obogatili. Da je dobro poznato da ne ide na svetkovine, gdje se najviše jede i pije!
“Ne pripadam tim, kako ih zovu „jagnjećim brigadama“. Imam dovoljno za normalan život.“ Da je to istina, uvjerio sam se za posjete njegovom stanu iza tada Narodne banke u centru Sarajeva.
Kada smo u toku intervjua počeli pričati o poslje*atnom Trebinju, nije nijednom riječi istakao svoje zasluge u izgradnji grada. Napomenuo sam da je baš zahvaljujući njemu poslije oslobođenja trebinjski kraj preporođen!
Uz Čedovu pomoć izgrađene su moćne elektrane na Trebišnjici, Industrija alata, Štamparija. Podignut je Kameni most.
Otvoren hotel Leotar i drugi objekti. Poslije moga nabrajanja, Kapor je odmahnuo rukom uz riječi:
„Učinili su dosta i drugi. Nisam mogao sam. Trebinje je to zaslužilo!“
Osjetio sam da je Čedo živnuo kada smo počeli pričati o Španiji.
„Borio sam se za republiku u toj lijepoj zemlji. R a t o v a o u njoj sa borcima iz čitave Evrope. Na Iberijskom poluostrvu bilo nas je tada preko trideset hiljada. U bataljonu Divizionario 45. internacionalne divizije, djelovali smo na području Tortosa. Dosta naših ljudi tamo je ostalo zauvijek!“ O toj španskoj golgoti Čedo je dosta pisao.
Nekoliko godina poslije ovoga razgovora, Čedo Kapor je javno ogovaran od onih koji su bili u vrhu vlasti u BiH. Otvoreno je kritikovao negativnosti nekih političara.
Sjećam se jednog neobičnog događaja iz tog perioda u hotelu Leotar. Kroz veliku salu tog objekta, sa terase su bježali lokalni moćnici da se ne bi sreli sa njim. Da bi se što prije domogli drugih, izlaznih vrata.
U trci kroz veliku salu hotela, rušili su inventar. Stradale su stolice, čaše, tanjiri… To su u panici činili da ih sa Čedom u društvu ne bi vidio jedan omraženi političar, rodom iz Trebinjske Šume, koji za grad ništa korisno nije učinio!
Prilikom moga drugog boravka u Španiji, želio sam da posjetim Toledo. U grad, koji su podigli Mavari, vozio sam se putem koji od Estremadure ide prema Madridu. U Toledo sam ušao preko drvenog mosta iznad rijeke Taho. Za čudo, sve su španske rijeke mutne. Nigdje u toj zemlji nema smaragdno plave boje naše Trebišnjice.
U Toledu ništa se nije mijenjalo vijekovima. Bedemi, kuće, crkve, spomenici, kaldrmisane ulice… Obišao sam rodnu kuću velikog slikara El Greka. Posjetio njegov g r o b u crkvi Santo Domingo. Poklonio se njegovim zemnim ostacima. U muzeju slikara (kao i u Pradu), divio se njegovim platnima!
U Španskom građanskom r a t u, u ovom kraju vodile su se teške, k r v a v e borbe za Madrid. U dolini ispod uvijek sniježne planine Sijera Gvadarame, našao sam se ispod visokog betonskog krsta. Pored veće g r o b n i c e. Tu su na jednom mjestu s a h r a nj e n e kosti ljutih neprijatelja falangista i republikanaca. Iznenadile su me riječi ispisane na pročelju tog monumenta da su svi oni koji tu leže pali za Španiju! Voljeli su tu zemlju strasno, svako na svoj način. Te riječi, napisane od strane pobjednika, na mene su ostavile upečatljiv dojam.
U toj, kako je Španci nazivaju, „dolini palih“, sjetio sam se i našeg Čeda Kapora. Njegove borbe na tim prostorima. Pomislio da možda tu počivaju kosti nekog čovjeka sa naših prostora, koji se uz Čeda borio.
Pomalo nostalgičan i sjetan, svratio sam u jednu gostionicu pored puta, sa slikama na zidovima i svijećnjacima po policama. Da na plafonu lokala ne vise šunke kao neki veliki grozdovi, pomislio bih da sam u crkvi. Naručio sam tortilju i hladnu sangriju. Autobusom krenuo za Madrid, pun utisaka iz tih nekada k r v a v i h, r a t n i h poprišta.
Piše: Ljubiša Anđelić
Be the first to comment