„Gošpar, hoćete probati moju ciklu?“

Ovih dana u Trebinju je nastala interesantna fotografija. Nekoliko desetina metara od centra grada fotografisan je čovjek u dresu fudbalske reprezentacije Republike Hrvatske. Čovjek mirno stoji, čeka da se na semaforu upali zeleno svjetlo. Isto radi što i drugi ljudi u našem gradu. Ništa čudno rekli bi stanovnici civilizovanog svijeta.

Bio je rat, prošlo je više od dvadeset godina od tada. Ginuli su ljudi na obje strane. Rat je prošao, poginuli se nikada neće vratiti svojim voljenim, a oni ih nikada neće zaboraviti. Na neki način, za njih rat nikada i nije prestao.

Ovo je bolna priča podložna dubljim analizama koje se završavaju obaveznim pitanjem – ko je prvi počeo, šta je starije, koka ili jaje? Jedni će reći koka, drugi jaje ili obratno, sve zavisi od potpitanja – kada? Ovoga ili onoga puta?

Teško je pisati o ovome, probude se sjećanja koja opet bude emocije… I nama i njima, i našim i njihovim koji su izgubili svoje najmilije. Oni znaju šta je bol i sigurno ne bi voljeli da na taj način iko ikada izgubi svoje bližnje.

Problem su oni koji na svoju sreću nisu upoznali tu bol, a mrze. Mrze te zato što “nisi njihov”, a imaju problem sa samim sobom. Razuman ČOVJEK ne može povjerovati da ih tome uči religija. Ne može povjerovati ni da ih uči druga razumna osoba. To može činiti samo izopačena ličnost koja želi oko sebe vidjeti armiju istih kao što je on. To čini jer ne zna bolje.

Zašto je tako? Gdje ima više izopačenih? Šta ih tjera na to? To su pitanja na koje vjerovatno samo psiholozi imaju valjan odgovor. Vikipedija u tom smislu govori o nekim duboko usađenim kompleksima. Nečem opštem podsvjesnom koje je dominirajuće u odnosu na svijest pojednica, tzv. nacionalni kompleksi. Na svu sreću, činjenica je da je broj ljudi koji su opterećeni tom vrstom kompleksa u manjini naroda, ali se pod određenim uslovima taj broj može drastično povećati.

Da ne komplikujemo previše sa psihologijom… Eto, ovaj naš komšija je mirno prošetao centrom Trebinja u “kockastom” dresu. Osim objektiva foto-aparata vidjeli su ga i stanovnici našeg grada. Vidjele su ga majke, očevi, sinovi i kćeri poginulih iz posljednjeg rata. Otišao je do Binga i Konzuma da kupi nešto što je jeftinije kod nas nego kod njih. Bio je na gradskoj pijaci gdje naše domaćice prodaju domaće proizvode. One primaju i konvertibilne marke i hrvatske kune. Čak su ga možda pitale “gošpar, hoćete probati moju ciklu”, a ne “gospodine hoćete probati moju cveklu”. I nikom ništa.

Možda će doći vrijeme kada se stanovnici našeg grada neće ustručavati da kod komšija odu kao Trebinjci, da neće biti označeni kao drugačiji zato što pitaju “pošto paradajz”, a ne “pomidora”. Da više neće biti izdušenih guma, zaparanog laka i spreja na automobilima itd. Da nećemo morati upozoravati gosta iz Španije da će dobiti degenek ako pođe u Dubrovnik na kupanje u dresu Srbije kupljenom kod kineza (svidio mu se grb).

Ko zna, a možda i Herceg Novi bude na kraj svijeta…

Eto toliko. ADIO.

Leutar.Net

2 KOmentara

  1. Možda će doći vrijeme kada se stanovnici našeg grada neće ustručavati da kod komšija odu kao Trebinjci, da neće biti označeni kao drugačiji zato što pitaju “pošto paradajz”, a ne “pomidora”. Da više neće biti izdušenih guma, zaparanog laka i spreja na automobilima itd. Da nećemo morati upozoravati gosta iz Španije da će dobiti degenek ako pođe u Dubrovnik na kupanje u dresu Srbije kupljenom kod kineza (svidio mu se grb).

    Ovaj zadnji pasus koji ste napisali nijedan Srbin iz Trebinja neće dočekati u dogledno vrijeme, neračunajući kriminalne grupe i političke nesretnike. Njihovu (katoličku) djecu do šeste godine njihov sveštenik (dumo) uči kako treba da se ponašaju sa Srbima. Sjećam se jednog detalja iz osnovne škole osamdesetih godina, pošto smo bili mješoviti sastav i jedan učenik katoličke vjeroispovjesti dobio jedinicu iz nekog predmeta, i učitelju odgovara riječima „Šta je mene briga za ovu školu, meni je bitno da imam kod dume sve petice“. Da je Srbin to tada izgovorio njegov otac bi odmah završio u miliciji, naravno opet pred tzv. Srbima ( bili glavni špijuni) iz toga vremena, a ti tadašnji Srbi danas vedre i oblače u Trebinju i RS-u, drže prve redove u Crkvama, dovode vjerske službenike na Krsne slave, a sve kako bi saprali grijehove. E to smo mi Srbi, mi sve brzo zaboravljamo, to je žalosno ali šta je tu je. Nije ovo jedini slučaj da se u Trebinju šetaju i nose razna obilježja, pa u Trebinje dolaze skoro svaki dan ljudi koji su okaljali ruke u DU i okolini, ali neka im Bog oprosti. Rekao je naš pjesnik Dučić jednom prilikom rečenicu, „Hrvati su najhrabriji narod na svetu, ne zato što se ničega ne boje, nego zato što se ničega ne stide.“Ali i pored svega što se izdešavalo u poslednjih sto godina između Srba i Hrvata mi treba da budemo hrišćani i da praštamo, i da razmišljamo na način da je u Naš grad svako dobro došao bez obzira na vjeru i naciju, ali samo jedno nesmijemo da zaboravimo, a to je Naša istorija-prošlost, jer narod koji nepoznaje svoju prošlost, neće imati kvalitetnu budućnost…..

  2. Iskreno rečeno da niste napisali ovaj tekst ja šahovnicu ne bi ni primjetio. Ali crveni ćerušpan sa 4 latice primjetim na kilometar. Valjda zato što su ovi drugi više štete napravili

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.