Sve protekle godine ljudi sa strane sa kojima sam se upoznao i družio, znali bi me upitati: „Bogati, zbog čega vam se ovo najviše brdo iznad grada zove Leotar? Ko ga i zašto tako nazva? Šta znači to ime?“ Poslije tih pitanja mi nije nelagodno. Naprotiv, osjetio bih se nekako važan. Pomalo i ponosan što naziv Leotar izaziva toliku znatiželju.
Moram priznati da sam i ja tragao za značenjem naziva našeg brda. Nailazio na razna tumačenja i objašnjenja. Prihvatio sam da taj naziv potiče od grčkih riječi. Da je to kamena gromada, visoka i stamena kao lav! (Slobodna verzija!).
Za nas Trebinjce Leotar je nešto posebno. Poslije Trebišnjice, nekako smo najviše emotivno vezani za njega. Nije ni čudno što se sa Leotarom prosto razmećemo. Kao da se utrkujemo da se njegovo ime čuje na sve strane. Tako se imenom brda nazivaju naši sportski klubovi. Kulturna i druga društva. Po njemu se nazivaju razne firme i udruženja. Tim imenom nazvali smo i ranije jedini hotel u gradu. I iznad nekih kafana okačene su firme sa nazivom Leotar. Samo još što djeci ne dajemo imena po tom brdu. Nisam siguran da se i to neće desiti jednog dana?
Leotar nam često služi i kao orjentir, putokaz. Kada iz grada odlazimo, posljednje što iz autobusa (ranije i voza) vidimo je vrh Leotara.
Kada se iz svijeta vraćamo, prvo ugledamo Leotar. Tu je kao neko odredište. Pokazuje odakle smo pošli. Gdje se vraćamo!
I u našem svakodnevnom žargonu ne možemo bez Leotara. U proljeće znamo reći: „Eno, Leotar počeo da zeleni. Stižu topliji dani.“ Ljeti, za velikih vrućina, mogu se ponekad čuti povici: „Gledaj vatru na Leotaru! Gori rastinje!“ Znamo da će ispod makije i stabala koje proguta plamen, ostati golo stijenje. Kada zahladni, ispred vrata ili kroz prozor bacimo pogled na brdo. Vidimo bijeli se vrh Leotara. Ukućanima dobacimo: „Eno, pao snijeg na Leotaru. Sigurno će ga biti i u gradu!“ Na ulici osjećamo duva jak vjetar. Kažemo kolegi: „Ovo je sigurno sjeverac sa Leotara!“ Za jesenjih, kišnih dana, u gradu se čuje: „Ne vidi se vrh Leotara od oblaka.“ A kada zagrmi i nestane slike na ekranu, nervozni znamo kazati: „Sigurno je grom udario u relej na Leotaru. Šteta, nećemo gledati prenos utakmice!“ I sve tako o brdu iznad grada u razno doba i čestim prilikama, u nedogled!
U narodu se još priča kako su Austrijanci gradili utvrde po okolnim brdima. I onu na Leotaru. Tada je veoma teško bilo doći do njegovog vrha. Najbolje su prolazili oni koji su na konjima „kozjim“ stazama izgonili materijal za gradnju. Plaćalo se čak i u zlatu! Iako je posao bio opasan, ljudi su za dobre nadnice rizikovali na putu do vrha Leotara. Bilo je lomova ruku i nogu, ali se gradilo.
Priča se i to kako je motornim vozilima bilo teško doći do vrha Leotara kada se montirala relejna TV stanica. To je posebno osjetio poznati Trebinjac Ratko Jokanović. Sa drugim vozačima preko Gljive je prevozio beton i drugu građu za relej. Vozilo se stazom širokom oko dva metra. Šoferi su u vožnji držali vrata od kamiona otvorena. Ako vozilo krene u provaliju, da iz njega mogu iskočiti na drugu stranu! Srećom, nije se iskakalo.
Zarada od toga opasnog posla bila je kao neka nadnica za s t r a h. Po kiši i snijegu na Leotar odlaze TV tehničari i drugo osoblje. Bez s t r a h a od visina godinama održavaju relej.
Čudno je da ima rođenih Trebinjaca koji nikada nisu bili na Leotaru. Moram priznati da sam se i ja samo jednom popeo na njegov vrh. U pentranju po visovima oko grada imao sam malo iskustva. Prije Leotara dva-tri puta uspeo sam se do austro-ugarske utvrde Strač, na brdu iznad Geljevog Mosta. U Beču su to utvrđenje smatrali trećim po veličini u carevini.
Govorilo se da u utrobi Strača ima oko tristo soba. Da su sve povezane hodnicima. To nismo provjeravali. Bojali smo se tih mračnih, memljivih prostora u kojima caruju slijepi miševi. Ponekad bismo došli do jednih većih gvozdenih vrata. Ispredale su se razne priče šta sve ima iza njih. Navodno, nikad ih niko nije otvorio!
Jedne godine gradski komunalci eksplozivom su skidali željezo sa Strača. Prodavali ga željezarama. Jedino nisu mogli skinuti velike gvozdene kupole na uzvišenju utvrde. Tako su uništili taj neobični objekat po složenosti gradnje (u ono vrijeme) ispod zemlje, poznat u Evropi! Da je sačuvan mogao se nuditi pogledima brojnih turista kao prvorazredna atrakcija, naravno, za debele devize.
Jednog proljetnog dana, polovinom sedamdesetih godina, ekspediciju na Leotar, činili su novinari Boško Škundrić, Cico Arnautović i ja. Krenuli smo uz brdo s novinarsko-kafanskom kondicijom (možete misliti kakvom!). Sa nama su bili profesori Šefket Arslanagić i Mišo Tica. Imali su samo duhovnu spremu iz učionica. Među nama je bio i Ahmet Nargilić, majstor za burgije u Gorici. Taj ne dugo planirani izlet mogao se za nas „planinare“ i trragično završiti. Ne bismo stradali zbog slabe kondicije, već, začudo, zbog hrane. Na Leotar smo ponijeli raznih đakonija. Dovoljno za jedan manji „švedski sto“. U ruksacima je bilo pečenog mesa, pita, kolača, voća, piva, sokova…
Kada smo se nekako domogli vrha, umorni smo polijegali na kameni plato, nekada austrougarskog bunara. Po nesreći, neko od nas je predložio da nešto pojedemo. Navalili smo na hranu. Halapljivo jeli kao da ništa nismo okusili nekoliko dana. Obilne zalogaje zalijevali pivom i sokovima. Ubrzo smo osjetili mučninu u stomaku. Na našu sreću, naišli su iskusni planinari Vojo Prelević i Zafo Fetahagić, članovi „Bijele gore“. Kada su vidjeli šta radimo i kako izgledamo, kao po komandi izderali su se na nas: „Ostavi hranu! Ni zalogaja više!“ Dali su nam tablete „Virtigina“ (voćnog šećera). Kazali nam da mirujemo. Hranom smo poslije pentranja uveliko opteretili organizam! Vojo i Zafo su napomenuli da je za nas ta „planinska gozba“ mogla biti kobbna. „Profesionalni penjači“ su nas spasili.
Pri povratku, slikali smo se ispod releja. U objektiv smo uhvatili i panoramu grada. Ispod nas kuće kao pahuljice snijega u nizu. Između njih provlači se rijeka kao neka plava linija. Nestaje na horizontu prema Trebinjskoj Šumi i Popovom polju. Tada smo vidjeli i more, ili nam se to samo pričinilo.
U povratku, iznad strrelišta u Hrupjelima bilo je i padanja ali bez težih posljedica. To spuštanje najteže je podnio jedan naš „planinar“. Da bismo se našalili, krišom smo mu u ruksak stavili dva-tri malo veća kamena. Pri silasku huktao je uz riječi: „Nisam znao da se teže spustiti, nego pentrati uz ove gudure!“
Naše putešestvije na Leotar završili smo u kafani Dva ribara. Tu smo uz piće sumirali utiske sa visina. Gladni, poslije pilula iskusnih planinara, dokusurili đakonije. Za nas odmorne više nije bilo opassnosti od hrane. Pogotovo ne od pića.
Piše: Ljubiša Anđelić
Be the first to comment