Ljudmila sa perona

Ne znam tačno kada je to bilo. Sjećam se da je bila noć. Doba kada zima iskazuje svoje posljednje hirove. Sve se desilo na peronu željezničke stanice Hum, nadomak Trebinja. Na toj najvećoj hercegovačkoj raskrsnici, gdje su se godinama ukrštali vozovi, uvijek je bilo živo. Ne kao u Valjevu i Vinkovcima.

Putovao sam „brzim“ za Sarajevo. Na Humu sam morao čekati drugi voz. Kada se na peronu zaustavio „ćiro“ iz pravca Mostara, bilo je hladno. Duvao je sjeverac sa Leotara. Žurio sam prema staničnom restoranu. Iz voza koji je ušao u stanicu, izašla je djevojka sa braon, plitkom šubarom na glavi. U kratkom krznenom kaputu. Na peronu se osvrtala oko sebe. Činilo se, teško je izlazila na kraj sa većim koferima. Uz gvozdenu ogradu ostavio sam svoje stvari. Pošao da pomognem toj ženi. Dok smo prilazili restoraciji, stanični fenjeri obasjali su njeno lice. Gledala je u mene kroz cvikere velikim očima modre boje. Osmijehnula se. Gotovo šapatom izgovorila:

„Spasibo“! (Hvala!). Upitao sam došljakinju: „Vi ste Ruskinja?“

Potvrdno je klimnula glavom. Ušli smo u restoraciju. Bila je puna putnika, duvanskog dima i mirisa rakije. U gužvi punoj nekog iščekivanja, nervoze i meteža, pogledom sam tražio prazan sto. Našao ga u jednom uglu. Sjeli smo pored  gvozdene vješalice na kojoj su visili zimski kaputi i kišni mantili. Sa mjesta nisam mogao nazvati konobara. Otišao sam do šanka da donesem dva čaja. Kada sam se vratio, djevojka iz Rusije se predstavila:

„Ja Ljudmila!“ Rekao sam svoje ime. Nasmijala se. Možda i zbog toga što je moje ime bilo gotovo slično njenom. Skinula je šubaru. Na njena ramena prosuli su se dugi pramenovi kose, kao zlato žute boje!

Žudno smo pili topli čaj. Obgrlivši šolje, grijali ruke. Ljudmila reče da ide u Herceg Novi. Nisam pitao kojim povodom. Doda da joj voz polazi tek u zoru. Rekoh da idem na studije u Sarajevo. Da moj voz čeka ukrštanje sa nekim teretnjakom. Da željezničari misle da će se to desiti tek u ranim jutarnjim satima. Poslije tih putujućih ispovijesti, bili smo zadovoljni. Duže ćemo biti zajedno. Imati dovoljno vremena da se bolje upoznamo. Što smo više razgovarali, poželjeh da vrijeme stane. Da stanu svi vozovi.

Ljudmila mi reče da u Lenjingradu studira filozofiju. Da izučava Tolstoja i Dostojevskog. Obožava stihove Puškina i Ljermontova. Kazah da studiram pravo. Da sam u gimnaziji nekoliko godina učio ruski. Da ponekad pišem pjesme. Recitujem Jesenjina, Bloka, Majakovskog. Da Kerušu, Pismo majci i Doviđenja druže, znam napamet, na ruskom. To Ljudmili bi drago.

Poslije tih literarnih dijaloga, nekoliko Jesenjinovih stihova i vrućih rakija, još se više zbližismo. Bilo nam je dobro i toplo i pored hladnoće koja je sa jutrom prodirala u stanični lokal. Pred zoru „tresla“ nas je nadolazeća ljubav. Spustih poljubac na vrele usne Ruskinje i prošaptah:

„Ljudmila, kak ti krasivaja!“ (Ljudmila, kako si lijepa!).

Više nismo obraćali pažnju na ono što se zbiva oko nas. Na putnike koji su zbog dugog čekanja i alkohola drijemali za stolovima, prekrivenim kariranim, crveno-bijelim, isflekanim stolnjacima. Predložih da prošetamo peronom. Napolju nas dočeka hladno, zvjezdano praskozorje. Oglasiše se sirene lokomotive. Kao da na peronu bude usnule vagone, da ih šinama odvuku do nekih, samo njima znanih stanica!

Zaustavili smo se iza stanične zgrade. Stali uz zid u jednom uglu, gdje ne dopire svjetlost fenjera. U mraku osjetismo slobodu. Bez radoznalih pogleda i znatiželjnih riječi. Dok sam Ljudmili raskopčavao bluzu, sa krošnje velikog platana iznad nas, otkidale su se zaostale kapi kiše. Lišće je podrhtavalo. Ljubio sam uzavrele dojke djevojke koju sam tek sreo, tu na peronu. U ekstazi, lijepa Ruskinja je šaptala:

„Milij moj!“, „Daragoj moj!“

Naša tijela su se stapala. Vozovi tutnjali. U mom zagrljaju Ljudmila nije brinula za „brze“, a i one „teretne“. Jezdili su pored nas jedni prema Mostaru, drugi u pravcu mora!

Razdanilo se kada smo ponovo ušli u restoraciju. Zaljubljeni sjeli uz naše kofere. Nisam ni primijetio kada nam je prišao konobar. Poznavao sam ga. Bio je to sjedokosi Simo, niskog rasta, crven u licu, iz nekog obližnjeg sela.

U ovom lokalu nas je služio kao đake prije nekoliko godina. Išli smo tada na ekskurziju. Pogledali smo ga uz osmijeh. Simo je dobacio:

„Ne želim da vam smetam. Pitao sam se čiji su ovo koferi. Da ih neko od putnika nije zaboravio. Sada mi je lakše!“

Pod dojmom onoga što smo doživjeli iza stanične zgrade, Ruskinja a ni ja nismo pitali za vozove prema Sarajevu i Herceg Novom. Kao da nam se nigdje nije išlo iz ovog iznenada osvojenog ljubavnog gnijezda! Prenuo nas je glas otpravnika sa crvenom šapkom i palicom u ruci. Najavio skori polazak voza za Herceg Novi. Tek tada smo shvatili da je našem druženju došao kraj. Uzeo sam Ljudmiline kofere. Odnio ih do njenog voza. Ubrzo se našla na prozoru svoga kupea. Pružila mi ruku uz:

„Spasibo i Dosvidanja!“ Odgovorio sam: „Dosvidanja, daragaja maja Ljudmila!“ (Doviđenja, draga moja Ljudmila!).

Mahali smo jedno drugom sve dok se „ćiro“, kao neka crna velika zmija, nije izgubio na onoj okuci, gdje se voz spušta prema Herceg Novom i Zelenici. Osjetio sam da lijepu studentkinju iz Lenjingrada više nikada neću vidjeti.

Vratio sam se u stanični restoran. Bio je gotovo prazan. Za šankom Simo je prao čaše. S podozrenjem bacao poglede na mene. Dobacio sam mu da nam natoči dvije duple „ljute“. Nije mu trebalo dva puta reći. Kada je iskapio svoje piće, konobar je uzviknuo:

„Kakva ljepotica ode!“ i doda: „Šteta, neko će je na moru sigurno uloviti!“ (baš tako se izrazio). Rekoh:

„I hoće, Simo. Šta možemo, takav je život!“ Konobar ode do šanka da nam donese još dva pića. Želi da i on časti. Upitah šefa stanice kada ima voz za Sarajevo. Reče da „brzi“ upravo prolazi. Ne popih Simovo piće. Ne pozdravih se sa tim jedinim svjedokom moje kratke ljubavne romanse na peronu hercegovačke, uskotračne, željezničke raskrsnice!

Piše: Ljubiša Anđelić

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Anti-SPAM Test *

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.