Kako partijska propaganda u Srpskoj praktično utiče na građane

Početkom devedesetih godina, neposredno prije izbijanja ratnih operacija na području BiH, rat se uveliko vodio medijskim sredstvima, a apel na emocije stanovnika bio je najjače oruđe političkih partija na sve tri strane.

Ovaj medijski rat nastavio se i poslije potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, ali se preselio na borbu za biračko tijelo u svakom etničkom korpusu, sa identičnom matricom koja živi i dan danas.

U Republici Srpskoj već dugo vremena dvije najbrojnije, odnosno najsnažnije političke partije su Srpska demokratska stranka i Savez nezavisnih socijaldemokrata. Obje partije karakteriše isti propagandno-manipulativni stav prema biračkom tijelu u Republici Srpskoj, a nerijetko i potpuno ista matrica ponašanja koja je po pravilu čisto pragmatična.

O čemu se tačno radi?

„Kada je 1998. godine Milorad Dodik izabran za premijera glasovima većine koju su činili i poslanici Stranke demokratske akcije, SDS je to nazivala „nacionalnom izdajom”. Međutim, kada je poslije mnogo sastanaka u novembru 2002. godine napravljena koalicija u Narodnoj skupštini RS u kojoj je ponovo bila SDA, ali ovaj put sa SDS-om i PDP-om, to nije predstavljalo problem. Koaliciju su, dakle, formirale dvije nacionalne stranke koje su sedam godina prije toga ratovale“, piše profesor Odnosa sa javnošću Ljubomir Zuber.

Ovo valjda pokazuje da je vlast važnija od bilo čega drugog.

Nova afera „izdajice-patriote“ javlja se krajem 2014. i početkom 2015. kada SNSD ne uspjeva ući u vlast na državnom nivou, pa SzP počinje da naziva izdajnicima, zbog toga što su, kako kažu u SNSD-u, u vlasti sa SDA. Klasičan apel na emocije naroda. Pritom, nije bilo ništa sporno kada je SNSD činio vlast na bh. nivou 2006-2010 sa Harisom Silajdžićem (Stranka za BiH) i Sulejmanom Tihićem (SDA).

„Izdajnici prenose nadležnost“

„U Programu SDS-a navodi se da je SDS stranka narodne orijentacije, okrenuta tradicionalnim i nacionalnim kulturnim vrijednostima, ali i da je stranka evropske orijentacije. Potom slijedi dio o očuvanju RS u kojem se navodi da SDS neće podleći stalnim pritiscima na dodatne ustupke RS prema Dejtonskom sporazumu, a u cilju jačanja državnih organa. Međutim, upravo je za vrijeme dok je predsjednik RS od 2000. do 2002. godine bio iz ove stranke, najveći broj nadležnosti sa entiteta prenesen na zajedničku državu. Ne ulazeći  u ispravnost i političku ocjenu tih odluka, činjenica je da ni jedna stranka u BiH nije samostalna onoliko koliko se u javnosti predstavlja. Stranke su dio jednog šireg sistema „savremenih političkih odnosa” i ne mogu da djeluju bez koordinacije sa predstavnicima međunarodnih institucija u BiH“, navodi Zuber u svom djelu Politički odnosi s javnošću u RS.

Da ni na drugoj strani uopšte nema nikakve razlike, pokazuju činjenice koje govore da je upravo zahvaljujući glasovima SNSD-a, BiH dobila Sud i Tužilaštvo BiH, SIPA-u, OBA-u itd, a RS izgubila himnu i grb. I još mnogo toga..

Kako sada stvari stoje, birači i dalje ne vjeruju svojim očima, nego onome što im se servira na malim ekranima. U tome leži najveća moć političkih partija u Srpskoj.

Autor: Stefan Blagić

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.