Doktor Rudolf Levi i zlatar Dubelier

Svaki put kada prođem pored Dječijeg dispanzera, sjetim se doktora Rudolfa Levija. Kada me je kao sedmogodišnjeg dječaka za nogu ujeo pas-lutalica doveli su me u njegovu ordinaciju. Čini mi se da i sada osjećam bolne ubode injekcija. Dobro sam upamtio doktora, malog rastom, sa okruglom glavom, na kojoj su dominirale cvikere sa većom dioptrijom.

Početkom prošlog vijeka Levi je u Trebinje došao iz Gacka. I njegova, kao i druge jevrejske porodice, na ovim prostorima porijeklom su iz Španije. Ti Jevreji, sefardi, pred pogromom od inkvizicije, napustili su Iberijsko poluostrvo prije petsto godina. Tražili su spas po svijetu.

Doktor je sa ženom Elzom stanovao u centru. U kući preko puta suda. Njihovu djecu – sina 1 kćerku, nikada nisam vidio. Živjeli su i školovali se izvan Trebinja. Stradali su u  r a t u. Doktora i njegovu ženu Nijemci nisu dirali. Levi je bio potreban gradu.

Pred rat gledao sam doktora kako dolazi u malu bolnicu podno Krša, kod Komunalnog. U toj zgradi bilo je nekoliko bolesničkih kreveta. Mi, tada djeca, skupljali smo se ispod prozora bolnice sa gvozdenim rešetkama. U sobi su ležali duševni bolesnici. Gledali su nas, uz čudne grimase na licu. Nešto nam dobacivali.

U toku r a t a doktor je jednom nedjeljno iz bolnice odlazio na vrh Krša. Do javne kuće. U crnom odijelu, sa crnom torbom, žurno je promicao kamenim skalinima. Obavljao je pregled djevojaka. Radoznali, gledali smo kako u baru kupleraja, za šankom, već ostarjeli doktor, razgovara sa njima.

Levi je često dolazio i u našu kuću. Liječio je nas djecu. Znao bi mojoj majci reći: „Gospodo Anđelić, nemojte puštati sinove da dugo ostaju u Trebišnjici. Mogu navući reumu.“ Kada bismo ljeti išli na plažu, majka bi nas upozorila: „Rijeka je reumatična, kaže doktor Levi. Manje se kupajte. Više vremena provodite na suncu.“ Kupali smo se satima. Malo sunčali.

U kući doktora Levija imao sam jedan interesantan doživljaj. Ne sjećam se zbog čega sam kod njega došao. Na vratima stana zatekao sam mladu, zabrađenu ženu sa sela. U naručju je držala malo dijete. Bila je veoma zabrinuta. Kroz plač je rekla: „Doktore, moje dijete gori. Ima temperaturu od 120 stepeni!“ Prenuo sam se poslije tih riječi. Mislio sam da je seljanka pogriješila. Levi se nije iznenadio. Upitao je uplašenu majku: „Kojim ste toplomjerom mjerili temperaturu?“ Zbunjena, žena je odgovorila: „Nekim, koji smo dobili od rođaka u paketu iz Amerike!“ Levi je dobacio: „Znao sam, mjerili su po Farenhajtu.“

Kada je u m ro , Levi je imao devedeset godina. Gotovo šest decenija ljekarskog staža. Sjećam se sprovoda i oproštajnog govora kod Dubrovačke kapije. Građani su ga u velikom broju ispratili na posljednje putovanje do Dubrovnika. Sahranjen je u groblju na Boninovu. Elza je ostala sama. I ona je doživjela duboku starost. Počiva pored muža.

Pod kraj života Rudolfa Levija, u Trebinju su bili takođe iskusni doktori – Omerhodžić, Rundo, Softić. Kasnije Kebeljić, Strinić, Isaković… Bolnice su mijenjale mjesta sa rastom grada. Ona iz male zgrade ispod Krša preselila je u kuću Doršnera u Zasadu. Odatle u montažne barake u Policama. Na mjesto gdje je Medicinski centar.

Doktorov sunarodnik, Jevrej Boris Dubelier, na početku prošlog vijeka, imao je zlatarsku radnju u centru grada. U mom djetinjstvu Borisova zlatara bila je u ulici, preko puta kuće porodice Kabil. Sa ženom, sinom Valdijem i dvije kćerke – Anom i Finikom, Boris je živio u kući, naspram tada igrališta Leotara u Bregovima. Kao i Levi, zlatar nije bio kafanski čovjek. Nedjeljom i za jevrejski praznik Pesah, navraćao je u hotel Naglić. Družio se sa uglednim trgovcima i činovnicima.

Dubelier je bio srednjeg rasta. Prosjede kose. Izgledom i ponašanjem odavao je pravog gospodina. Mi djeca, posmatrali smo ga kroz izlog. Vidjeli bismo ga pored staklene vitrine. U njoj, na crvenom, plišanom platnu, ležale su poredane zlatne ogrlice, minduše, narukvice, broševi, unikatni zlatmci, ručni satovi i drugi nakit. Uz diskretan osmijeh, Boris bi se klanjao mušterijama. Posebno je bio uslužan prema oficirima. Dolazili su u zlataru u društvu žena. Često i ljubavnica. Čuli bi Borisa kako kaže: „Ljubim ruke, milostiva. Moj naklon, gospodine kapetane. Čime vas mogu uslužiti?“ Bilo bi nam interesantno kada je (probe radi) stavljao ogrlice oko tankih, bijelih vratova dama. Navlačio na nježne ruke brazletne. Prstenje sa briljantima na ispružene, duge prste. Kao pravi, iskusni trgovac, dijelio je komplimente. Posebno se divio ljepoti svoga nakita na ženskom tijelu!

I moj otac je u ljeto 1922. godine kod Borisa kupio vjenčani prsten i ogrlicu, tada zaručnici, kasnije svojoj ženi. Od nakita mojih roditelja, kupljenih kod Dubeliera, ostao je samo zlatni krstić sa plavim briljantom. Majka ga je uspjela sačuvati u r r a t n o m vihoru. Nosila ga je na lančiću oko vrata sve do s m r t i.

Životnu idilu te jevrejske porodice prekinuo je II svjetski r a t. Jedno jutro, u proljeće 1941. godine, osvanula je poharana Dubelijerova zlatara. Gledali smo polomljene, prazne vitrine.

Boris i njegova žena završili su u nekom od njemačkih l o g o r a. Spasila su se njihova djeca. Uspjeli su se prebaciti u Palestinu. To se doznalo iz pisama koje je Valdi slao prijateljima iz Izraela. Bila su potresna, sa nostalgijom za danima mladosti, provedenim na obalama Trebišnjice.

Porodice Levi i Dubelier, ostavile su dubok trag u Trebinju. Donijele su tada u malo mjesto nešto novo, moderno, evropsko.

Levi nas je godinama uspješno liječio. Znao je istoriju bolesti svake porodice. Često bi po kućama, gdje je dolazio u posjetu, dijelio savjete o higijeni i preventivi od raznih bolesti. Govorio je: „Mlijeko treba obavezno kuvati dok ne proključa, zbog bolesnih krava“. Na doktorovu preporuku 1934. godine zatrpan je kanal oko zidina Starog grada, zbog bojazni od zaraze.

Dubelier je svojim trgovačkim duhom, poslovnim umijećem i jevrejskom pronicljivošću, pokazao kako se moderno trguje. Sa njegovim unikatnim nakitom, Trebinjke su dobijale neki otmjeniji, ljepši izgled. Trebinjci važnost i sigurnost sa Borisovim zlatnim džepnim satovima i zlatnim dugmetima na manšetnama košulja!

Na doktora Rudolfa Levija, podsjeća kratka ulica sa njegovim imenom, pored Medicinskog centra. Kuća u Bregovima. sagrađena 1906. godine, podsjeća na prvog zlatara u gradu. Često se može čuti: „To vam je u ulici dr Levija“ ili „U ovoj kući, prije II svjetskog rata stanovao je zlatar Boris Dubelier.“

I tako, uspomena na ove, nekada naše sugrađane, živi godinama.

Piše: Ljubiša Anđelić

1 Komentar

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.