Često sam odlazio u kuću na uglu parka, preko puta Ćelovića magacina. Ta kuća, sa prostranim sobama visokih plafona, dvokrilnim bijelim vratima, kristalnim lusterima, umjetničkim slikama i namještajem u duborezu, za mene je bila nešto posebno, nešto što privlači.
U tom prostoru živio je brat moje majke Đorđo Tupanjanin sa ženom Zagorkom – Zagom, tridesetih godina gradonačelnik Trebinja. Imao je kćerke Dragicu, Ljubu, Danicu-Bebu, Lepu i Anku. Moje rodice bile su veoma lijepe i pametne. Sa njima sam provodio meni veoma drage časove.
Ujaka pamtim kao čovjeka visokog rasta, prosjede kose, uvijek nasmijanog i blagog u ophođenju. Iako mali, imao sam neki poseban respekt prema njemu. Ujna Zaga bila je energična, obrazovana žena. Rođena je u Šapcu, gdje je završila Gimnaziju. Iz te škole nosila je dosta znanja. Kada sam postao gimnazijalac, imala je običaj da me propituje neke školske predmete. Odlično je poznavala latinski. Poslije razgovora sa njom, taj „mrtvi“ jezik, kod mene bi „oživio“.
Moj ujak je umro iznenada od moždanog udara krajem 1938. godine. Teško sam, sa šest godina, shvatao sva ta zbivanja u kući pored parka. Sjećam se pogreba. Povorka se kretala gradom, od Saborne crkve do Podgljivlja. Nepregledna masa išla je iza kovčega zatrpanog cvijećem. Bio je položen na kola, koja su vukla dva rasna, crna konja. Muzika je svirala posmrtne marševe. U toku sprovoda smjenjivali su se govornici. Građani su se opraštali od mog ujaka biranim i potresnim riječima.
Na groblju, uz opijelo nekoliko sveštenika, kovčeg je položen u veliku djedovu grobnicu pored crkve, gdje počivaju Tupanjani. U kuću žalosti danima su stizali telegrami saučešća iz svih krajeva Kraljevine. Bilo ih je i iz inostranstva.
Poslije desetak godina od tog tužnog događaja, ujna mi je pokazala sve te papire sa onim početnim: „Primite moje (naše) saučešće… Ona je to činila sa takvom ozbiljnošću i izrazom na licu, kao da prelistava „Sveto pismo“ ili neku drugu, veoma dragu, knjigu. Vidio sam i telegram, koji je uputio tada namjesnik, knez Pavle, u ime svoje i maloljetnog prestolonasljednika, budućeg kralja Petra II. Zaustavila bi se i uzdahnula, kada bi u ruci držala telegram pjesnika Jovana Dučića. Tiho bi rekla: „Bili su veliki prijatelji“.
U toj kući kod parka, dosta sam slušao o Dučiću. Rano sam počeo čitati njegove stihove i saznao o njegovom životu. To mi je kasnije koristilo u vezi nekoliko mojih zgoda, kada se radilo o pjesniku.
U sedmom razredu Gimnazije u Dubrovniku (u tom gradu završio sedmi i osmi razred), profesor srpsko-hrvatskoga jezika, znajući da sam Trebinjac, na jednom času me je upitao da li bi nešto znao kazati o Dučiću. Rekao sam da o pjesniku nismo učili u našoj Gimnaziji u Trebinju, ali da o njemu dosta znam. Profesor se začudio da Dučića nema u programu škole njegovog rodnog grada.
Na Pravnom fakultetu u Sarajevu, profesor Radnog prava Perić, veliki ljubitelj književnosti, imao je običaj da studente pita o piscima rođenim u mjestima odakle dolaze. Na ispitu, kada je otvorio moj indeks, pitao je: „Vi ste iz Trebinja?“. Odgovorio sam potvrdno. „Znate li mi nešto reći o Dučiću?“. Rekao sam: „Naravno“. Profesor je nastavio: „Recite mi gdje je kao ambasador prvo službovao vaš Dučić?“. Kazao sam da je to bilo u Bukureštu. Perić nije odustajao. Tražio je da mu izrecitujem neku Dučićevu pjesmu. Sjetio sam se stiha sa Spomenika na pijaci, iz pjesme „Himna pobjednika“. Stih sam bez greške izgovorio. Kada sam mislio da će preći na pitanja iz predmeta koji polažem, taj dobroćudni čovjek je rekao: „Vi Trebinjci imate one čuvene platane“. Da li znate koliko ih ima oko bašte u centru grada?“. Kao „iz topa“ odgovorio sam- šesnaest. Uzgred, Perić je tražio da mu nešto kažem o prvom pitanju sa izvučene ceduljice. Odgovorio sam kratko. Na kraju, sve je bilo u redu. Očito, znanje o Dučiću me je „izvuklo“.
U Trebinje je poslije II svjetskog rata često navraćao Trebinjac Čedo Kosić, iz poznate porodice Kosića. Bio je erudita, pravi gospodin, uvijek besprijekorno obučen, sa šeširom na glavi. O Dučiću je znao dosta. Sa njim se i sastajao. U to vrijeme pjesnik je od aktuelne vlasti bio prokažen. O njemu se više šapatom razgovaralo.
Čedo bi me uzeo ispod ruke i mi bismo prošetali gradom. Pričao je o svemu, a najviše o životu pjesnika u Americi. Šetajući pored Trebišnjice, izvadio je iz džepa komad bijelog papira i dao mi da pročitam. Na papiru je bila odštampana Dučićeva pjesma „Vrbas“, napisana za vrijeme rata, u tuđini. Ta pjesma se tada nije smjela štampati. Čedo je umnožio nekoliko primjeraka pjesme i podijelio prijateljima.
I poslije smrti ujaka, redovno sam dolazio kod ujne i rodica. Najviše vremena provodili smo na velikoj terasi iznad parka, sa drage strane kuće. Više te terase krošnju je prosula, kao neku veliku lepezu, grana murve. Kada bi sazreli, crveno – crni plodovi, padali su na terasu. Kupili smo ih i u slast jeli. Terasa je bila išarana raznim bojama. Nekada je podsjećala na veliki, šareni ćilim.
Igrajući se, na terasi, moje rodice i ja, izvodili smo kao neke pozorišne predstave. Bio sam Petar Pan ili neki kraljević, a one princeze. To pozorište bilo je bez dekora i publike – samo naše.
Početkom šezdesetih godina, ujna Zaga se preselila u Beograd. Tamo su živjele i njene kćerke. Doživjela je preko devedeset godina. Do kraja prelistavala je novine i čitala knjige.
Murve više nema. Ni terasa nije ista. Prozori su drugačije ofarbani. Jedna strana fasade, išarana je gelerima granate iz posljednjeg rata. U tu kuću nisam ušao godinama. Šetajući, često prolazim pored nje. Svaki put, pogled mi mahinalno odluta gore. Osjetim da se ispod spuštenih zavjesa, odigravaju sve one predstave iz djetinjstva. Tada poželim da krenem uz stepenice. Iluzija ne traje dugo. Stvarnost se nametne brzo. Pun sjete, produžim prema Njegoševom spomeniku.
Piše: Ljubiša Anđelić
Be the first to comment