Ni babe nisu što su bile…

U to vrijeme su se čitali stripovi i pričale priče. U komšiluku se gledao crno-bijeli TV, išli smo bosi, polugoli, ali smo bili zdravi, pravi i veseli. Baba je stalno nešto radila, kretala se kao loptica u fliperu, od šporeta na drva do špajza, od ormara do pumpe u dvorištu, bez prestanka, samo njoj znanim putanjama i svrhom.

Svrha smo bili mi. Prvo sva djeca u kući, a onda i odrasli. Bila je prisutna za svakog i uvijek. Ne sjećam se da sam je ikada vidio da leži. Jednom je bila bolesna. Prilegla je malo da odmori dušu, tako je rekla, duša je iskoristila da iz nosa siđe niže i brzo je stala na noge i nastavila u istom ritmu. Sjedila je da igra sa djecom „Mice“ i „Ne ljuti se čovječe“. Roditelji su bili zauzeti poslom i svojim životom, a baba je držala kuću i vaspitavala djecu. Njenu decu je pojeo komunizam i konzumerizam, materija i lagodnost obećanog života, a ona je nas otrgla iz tih kandži i preusjmeravala. Primjerom, pričom i kroz igru.

Mislili smo da sve znamo o njoj. U stvari, šta je trebalo i da se zna? Nikada se nije žalila. Bila je starog kova, od koga se liju najbritkije sablje. Govorila je malo, posmatrala mnogo, voljela je da uči od nas djece o svemu novom, zauzvrat prenosila nam je neprocjenjive vrijednosti užegle u vremenu, ona, rođena i odrasla u Južnoj Srbiji, kraj kraljevskog grada Prilepa, pod Markovom kulom. Pljuvačku je štedila, jer pričala nije.

Pripovijedala je i povremeno psovala. Vlast i neprijatelje. One od prekjuče, juče, danas, isti su. I vlast je ista. Grupa ljudi za sebe i zbog sebe. Neznabožci i mangupi. Golo do golog, šuplje i prazno. Ona me je naučila da brojim i računam kroz igru, ona mi je usadila ljubav prema pismu i otadžbini. Pripovijedala je o svom beogradskom životu prije rata (onog Drugog velikog), o djeci, njih šestoro, o zbjegovima i selidbama iz grada u grad. O mitraljiranju izbjegličkih kolona, o gladi, o opstanku. Njene pripovijedi nisu bile herojske. Bile su obične, kao i ljudi koji su ih preživjeli. Tako je to bar tada izgledalo, upoređujući sa obaveznim školskim programom i nametnutim idejama i idealima. O kozi Belki, koja je prehranila šestoro djece, o dedinoj pogibiji, o nadničenju poslije rata, o provokacijama informbiroaca i o nacionalizaciji.

Vatra je pucketala u peći u hladnim zimskim noćima, pahulje su se taložile i lijepile za stakla prozora, a bakine priče su nas vodile na naveličanstvenija putovanja sa mnogo rizika i srećnim završecima, uz obaveznu čašu toplog mlijeka i palačinkama sa džemom od šljiva pred spavanje. Baba je bila sitna, žilava, uvijek sa maramom na glavi i osmijehom u očima, a sjetom na usnama. Jela je malo, pila nikada, ili je nismo vidjeli, a novac je držala u maramici na grudima i kad ga niko nije imao; za moju čokoladicu „Životinjsko carstvo“ baba je uvijek nalazila novčić koji je mene odvodio do svijeta voljenog slatkiša.

To je bilo neko vrijeme, kada smo imali babe, imali smo narod i imali državu. Da parafraziram, to je bilo vrijeme kad su žene imale dlake, ali i muževe. A vrijeme ne postoji. Samo naš pojam o prolaznosti materije. Ljudi su se promijenili. Znate da neki čak misle da smo sada bolji. A samo rezultati govore. Pa osvrnimo se i sagledajmo! Zar su babe bitne? I te kako! Babe su ocila koja nas povezuju sa prohujalim vremenima.

A današnja djeca imaju babe surogate. Babe tviterašice, babe fejsbučice, babe kafićske i kafanske jebačice. Babe koje se brinu o sebi, kače unučiće na profile k’o ukrase za jelku, krpe sebe i svoje promašaje. E, ta briga za sebe nas je ubila. Ona i novac. Briga za zadovoljenje svoje guzice, prknjače, pasuljare. Ona je dovela na čelo države ljude koji nam sude i koji nas tuže, ona je ispraznila Srbe, ona je od ljudi napravila amebe.

Dragan Pajović

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.