Povratak u budućnost – cijela priča

Danas je subota, 3. jul 2021. Prošlo je jedanaest dana otkako sam stigao na odmor u svoj rodni grad. Inače, ovdje nisam dolazio posljednjih pet godina jer radim u Švajcarskoj, u gradu Lucernu i zbog obaveza na poslu nisam uspio odvojiti vrijeme za odmor.

Kako da počnem pisati o utiscima koje je na mene ostavio ovaj grad, moj rodni grad koga danas ne mogu prepoznati? Da li da pišem o nevjerovatnoj promjeni izgleda grada ili o sreći i blagostanju stanovnika koji se ne mogu porediti sa onim što sam ostavio iza sebe kada sam odlazio? Ipak, počnimo redom…

Negdje pred ponoć, u pretprošlu srijedu, avion Boeing 747 je ušao u vazdušni prostor Republike Srpske, tačnije Hercegovine. Dok je pravio kosi zaokret iznad Popovog Polja, kroz prozor sam ugledao ono o čemu su mi drugi pričali. Prizor je bio nestvaran, mnoštvo svjetala, ispod mene grad koji bi trebao biti Trebinje. Laserske zrake, tj. osam laserskih zraka je paralo nebo sa uzvišenja između Hrupjela i Sunčanog Brijega. Mislim da je tu nekada bio restoran sa samo jednom reflektorom. Avion je zauzimao pravac ka novosagrađenom aerodromu i nalazio se na visoravni blizu grada. Ono što mi se jako dopalo, a to sam vidio prvi put u životu, jeste ulična rasvjeta koja je bila crvene boje i kao da simbolizuje život i sreću…

Iz šoka u koji sam zapao zbog ljepote upravo opisanog prizora, povratio me je karakterističan trzaj pri doticanju avionske piste. Sletjeli smo. Tada je uslijedio novi šok, pozitivan naravno! Aerodrom „RADOMIL PRVI“, koji sam da tada gledao samo na fotografijama, izgledao je fantastično! Imao je 3 uzletno-sletne piste, od kojih je jedna na koju smo sletjeli i predviđena je za širokotrupne letilice. Kada se samo sjetim mog odlaska iz rodnog grada… poletjeli smo sa bijednih Ćilipa, a sada mi je srce tako puno! Pošto sam rođeni Goričanin, nisam mogao a da ne uzviknem – KRSTA MI VRH!

Da se priča ne bi previše odužila, jer ovo je ipak samo moj dnevnik, a ne dokumentarna reportaža, neću više pisati o detaljima modernog aerodroma, LED displejima koji prikazuju čas vijesti RTRS-a, čas red letenja, pa sliku Radomila Prvog koji je zaslužan za izgradnju aerodroma i svega ostalog što je usrećilo moje sugrađane, reći ću samo da nas je do odredišta u gradu poveo autobus (na sprat) kompanije formirane po osnovu javno-privatnog partnerstva.

Odsjeo sam u jednom luksuznom apartmanu koji se nalazi u sklopu turističkog kompleksa „Trebinje Resort“, a nalazi se nadomak grada, u blizini autoputa koji vodi ka Dubrovniku. Inače, taj autoput je izgrađen samo do granice sa Hrvatskom, dalje se ide starim magistralnim putem. Isti je slučaj sa autoputem koji vodi do Stoca.

Legao sam u krevet, tužan i srećan u isto vrijeme. Tužan jer u svom rodnom gradu nemam nikakvu imovinu, rasprodao sam je kada sam odlučio da odem u inostranstvo. Tada nisam vjerovao obećanjima lokalnih političara koji su 2016. organizovali žurke po kafićima i restoranima i obećavali blagostanje i preporod. Tada nisam vjerovao, a sada se gadno kajem. Ipak, srećan sam što sam opet u svom rodnom gradu. Utonuo sam u san sa pomiješanim emocijama…

Ujutro sam krenuo ka gradu iznajmljenim Rent A Car elektromobilom. Divan autić. Opet sam se osjetio ponosnim jer u mom rodnom gradu, mojoj Hercegovini vozim automobil proizveden u mojoj državi. Inače, taj automobil sa elektromotornim pogonom je prije par godina napravio „Boom“ na domaćem i stranom tržištu, a iza cijelog projekta je stajala Vlada i veliki vizionar, naš hercegovac Vučetić Dragan (svako slovo imena i prezimena bi mu se trebalo pisati velikim slovom!). Kad se samo sjetim koliko se frke diglo oko tog elektromobila!

Pa i ovaj naš novinar/savjetnik Vukan, koji je stvarno zaslužio da ga svi javno popljuvamo jer je toliko laži iznio na račun vizionara Dragana Vučetića, naše Vlade i predsjednika. Kao, on je imao informacije da je Dragan zajedno sa visokim državnim funkcionerima pronevjerio narodne pare pri realizaciji projekta „Elektromobil“? Ja sam mu prvi vjerovao! Ali, svaka uložena marka, milion, milijarda narodnih para, para poreskih obaveznika, sve se isplatilo! To je danas ponos naše auto industrije. A novinar i njegova stranka… zaslužili su ono što su dobili, a sve zbog njihovih laži i podmetanja. Još ću ga pominjati jer se petljao u svaku investiciju naših vizionara i neimara! No, idemo dalje…

Ulazim u grad sa južne strane, saobraćaj je veoma gust naročito u pravcu grada. Posebno me iznenadilo što veliki broj automobila sa dubrovačkim tablicama ide prema gradu. Sjećam se da ih je bilo i ranije, ali u ovom broju ne. Idem dalje u namjeri da sa starim drugom popijem jutarnju kafu pod Platanima. Dok skrećem desno kod Sabornog hrama, dočekuje me nevjerovatan prizor! Crveni platani! Kada sam napuštao Trebinje postojala je bašta Platani i bašta tzv. bijeli Platani, ali platani su izgledali prirodno, a ovi su crveni? Sjetih se prizora iz aviona kada sam ugledao gradsku rasvjetu crvene boje, zatim stare ideje nakon Drugog svjetskog rata kada su ih partizani i Mašo sa Zubaca htjeli ofarbati u crveno… ništa mi nije bilo jasno. Ali neka, za sve postoji neko objašnjenje, pa vjerovatno i za ovo.

Dok ulazim u baštu hotela, primjećujem veselog druga koji maše rukom. Nismo se dugo vidjeli i baš smo se obradovali ponovnom susretu. Ćaskali smo neko vrijeme o ličnim stvarima, o vremenu kada se u Trebinju teško živjelo i onda smo se dotakli sadašnjeg života u gradu.

Rekao mi je da je u Trebinju iskorijenjena nezaposlenost, da sada imaju problem sa nedostatkom radne snage, naročito sezonaca kada je u jeku turistička sezona. Tada sam shvatio razlog nepreglednih kolona automobila sa dubrovačkim tablicama koji svakog jutra hrle ka Trebinju. Standard je na izuzetno visokom nivou, pa imamo i veliki broj radnika koji svakog jutra ili sedmično dolaze iz susjednih i daljih hercegovačkih opština. Otkako je proradila pruga koja povezuje Metković sa Trebinjem, pa dalje do Nikšića… Imamo čak i radnike koji dolaze iz Livna. Uglavnom su zaposleni u tekstilnoj industriji koja je zaživjela u našem gradu i najveća je u ovom dijelu Balkana.

Slušajući druga koji govori, razgledao sam okolo, posmatrao ljude, svi lijepo obučeni, sređeni. Kontam, pa ovdje je centar tekstilne industrije. Pokušavam pratiti sagovornika, ali misli lutaju unazad. Sjećam se obećanja lokalnih političara da će pokrenuti tekstilnu industriju, dovesti firme iz Srbije koje će zaposliti veliki broj radnika, projekat „Gornji horizonti“… Pa, svi smo se sprdali sa tim, ponajviše zbog laži i spletki onog novinara kome sada ni ime ne želim da pomenem. A tako je uvjerljivo napadao ljude koji su od Trebinja stvorili ovo što danas imamo.

“Hej!”, prenu me drugov glas. Shvatio je da ga ne slušam, da su mi misli odlutale…

“Idemo ti i ja sada na jedno mjesto o kome smo kao mladići sanjali, znaš ono kako smo nekada maštali , Božić je, najedemo se veselice i onda, onda idemo na kupanje”. Shvatio sam, vodi me da mi pokaže zatvoreni olimpijski bazen…

Dok hodamo ka izlazu starog grada gdje je nekada bio kafić „Skalin“, prijatelj mi priča o uspješnim investicijama našeg rukovodstva, kako državnog tako i gradskog. Bilo je to rizično vrijeme i nije bilo lako dobiti podršku trebinjskog naroda. Mudar je to narod, nepotkupljiv, ne možeš ga lako prevariti. Ne zovu nas džaba bilećani i gačani – Latini. Sve vagamo, gledamo bar deset godina unaprijed, pa tek onda dajemo podršku. Ne bi se prodali ni za šta, a ne za vreću krkale ili posao koji se plaća kao dnevnica na zapadu. Srećom, te 2016. godine, odabrali smo pravi put.

Te 2016. su bili lokalni izbori i te godine sam napustio Trebinje. Može se reći da je to bila prelomna godina za naš grad. Šeš ili beš, kako se ovdje kaže. Kao što rekoh, građani su odabrali pravi put, a naše mudro i vizionarsko rukovodstvo je znalo kako pravilno rasporediti sredstva obezbijeđena prvenstveno povoljnim kreditima iz bratske nam Rusije. Za to je posebno bio zaslužan naš predsjednik koji je bio i lični prijatelj predsjednika Putina. Sjećam se njihovih zajedničkih fotografija na reklamnim panoima i automobilima stranke. Mi disidenti, tada smo se zafrkavali sa njim i poredili ga sa vlasnikom „TV DUGA“, Neđom Kostićem, koji je takođe „oslikavao“ automobil „TV DUGA“ zajedničkim foto-montažama sa predsjednikom ruske federacije.

Izašli smo na kameni most i prijatelj mi reče: „Onda gledaj lafčino, vidiš ga, DAS IST – ZATVORENI OLIMPIJSKI BAZEN!“. Prođe me jeza prožeta muzikom iz filma Valter brani Sarajevo, naaa-na-na-na-na-na-na-na-na-naaaaaaaa….

Predivno zdanje, reprezentativno za moj grad! Moderna građevina okružena vitkim vrbama gdje je nakada bilo pomoćno fudbalsko igralište superligaša Leotara. Par stotina metara prije novog bazena nalaze se dva teniska terena. Tenis je takođe veoma popularan u gradu, prvenstveno zbog velikih uspjeha Novaka Đokovića, prošlogodišnjeg pobjednika na Olimpijskim igrama. Lično je prisustvovao otvaranju ovog sportskog kompleksa i donirao pet šlepera šljake.

Sve je izgledalo tako nestvarno, bajkovito. Ono što me je opet iznenadilo bile su pločice bazena. Pločice crvene boje. Na pitanje zašto, prijatelj je samo odmahnuo rukom, čini mi se da je htio nešto reći, ali se predomislio. Nema veze, uklapa se, inače crvena boja je boja života, ljubavi, sreće, svega onog čime sada odiše moj grad.

U uglu bazena, gdje se nalazi ostakljena loža namjenjena gostima veće važnosti, tzv VIP loža, ugledao sam manju grupu ljudi, svečano odjeveni i među njima sredovječnog gospodina koji mi je izgledao nekako poznat. Na sebi je imao dugu crvenu odoru i bio je u centru pažnje prisutnih. Svi su kao suncpkreti gravitirali njemu. Prijatelj me pozva da odemo na pivo do obližnjeg restorana – kafića.

Kafić moderan, trendi. Počastili smo se pivom i baš lijepo opustili uz zvuke ETNO-JAZZ muzike. E, tada sam dožovio neprijatnost broj 1! Stomak je počeo da “zavija”, osjetio sam da neće proći na tome. Kontam, šta sam jutros jeo – ništa! Popio kafu pod Platanima i sada tri Bavarije na prazan stomak. Žurnim korakom pođoh u WC, a tamo….

Mislio sam da sam ušao u neku kontrolnu sobu, a ne u WC. Tu su kabine, ali me zbunila kontrolna tabla koja ispisuje “Zauzeto”, “Slobodno”, “Pritisnite 1 za malu ili 2 za veliku nuždu”, „Pritisnite 1 ako ste gospodin, 2 ako ste dama”… Mnogo komplikovanije nego u Azzaru. Pošto nisam imao vremena da pročitam sve što je na „meniju“, nešto sam pritisnuo i vrata su se otvorila. Obavio sam ono što sam morao i tada se na displeju pojavilo “Pritisnite ENTER ako ste završili”. Eto neprijatnosti br. 1.1! Nešto me je isprskalo na pogrešnom mjestu. U trenutku shvatih da je to univerzalni muško – ženski WC… Srećom, mudri projektant je mislio i na nas emancipovane seljake pa je sa desne strane ostavio rolnu papira za tradicionu upotrebu…

Baš smo se slatko nasmijali na moj račun. Prijatelj mi reče da sva javna mjesta u gradu imaju ovakve WC-e i do detalja mi objasni kako se koriste. Reče i da je još 2016. HET napravio prvi takav WC, tj dva WC-a na brani Grančarevo, a ja se opet sjetih onog ludog novinara …

Sportsko – rekreativni kompleks na Banjama izgleda baš svjetski. Pored zatvorenog bazena i teniskih terena koje sam pomenuo, izgrađen je i kongresni centar regionalnog karaktera, gdje se više puta u toku godine održavaju razni seminari i simpozijumi. Napravljena je i prelijepa luka sa vezovima za riječne barke kojih ima mnoštvo na Trebišnjici. U sklopu luke je divan kafić sa splavom gdje se ljeti svako veče održavaju žurke i gdje se omladina ludo provodi. Svake dvije godine, parne godine, gradski oci organizuju besplatne igranke, jer je briga o mladima, a samim tim i briga o natalitetu jedan od glavnih ciljeva naše lokalne vlasti. Kafić u pomenutoj luci se, logično, zove “Luka”, a sve je sa velikom dozom ukusa obojeno u crveno.

Taj dan smo proveli baš aktivno i vidio sam dosta toga o čemu prije samo nekoliko godina ni najluđi optimisti nisu mogli sanjati. Prijatelj mi je rekao da je veliki broj mladih zaposlen u elektro-energetskom sektoru, primaju odlične plate i prezadovoljni su. Kako i ne bi kada nova postrojenja HE Dabar, Nevesinje i Bileća, te TA Gacko 2 sa ukupnom instalisanom snagom od preko 600MW donose ogromnu zaradu za grad Trebinje i kompletnu Hercegovinu. Hercegovina je danas veoma poželjno mjesto za život i san mladih iz susjedstva da ovdje dođu i ostanu.

Kaže i da posljednjih godina postoje izvjesne trzavice na relaciji Hercegovina – ostali dijelovi Republike Srpske, jer je tzv.” hercegovački lobi” toliko ojačao pa se naši ljudi pitaju o svemu u državi. “Sjevernjaci” svoje političke predstavnike optužuju da su zarad ličnih interesa u podaničkom odnosu u pogledu Hercegovine i da to naši političari lukavo koriste i većinu novaca iz ostalih dijelova RS-e dovlače u svoj kraj i ulažu u njegov razvoj. Konkretno, tvrde da je kompletna trasa novog auto puta koji izgradio od Trebinja, preko Ljubinja i sve do Stoca, urađena parama poreskih obaveznika banjalučke regije. Meni lično, budući da sam lokal patriota, to ne smeta, mada znam da nije pravedno. Ipak mi je draže što su naši mudri političari sposobniji od njihovih poltrona i ulizica koji uporno i godinama lažu narod sjevernog dijela RS-e i glasače.

Sve bi bilo divno i krasno da se nisu desile neke manje neprijatnosti. Valjda zbog ogromne vrućine, šta bi drugo moglo biti, samo toga dana bio sam svjedok četiri slučaja kada su se ljudi, onako bez vidnog razloga stropoštali na zemlju. Jednom sam i sam pritrčao djevojci koja je pala u mojoj neposrednoj blizini.

Naime, dok smo šetali pored rijeke, ugledao sam mladu djevojku kako izlazi iz upravne zgrade HET-a. I baš kada sam pomislio kako je srećna, tako mlada, a već HET-ovka, ona je tu, u mojoj neposrednoj blizini – pala! Pritrčao sam i vidio njeno lice, otvorena usta i iskolačene oči sa beonjačama prošaranim debelim, crvenim kapilarima. Nisam znao šta da radim! Odakle da počnem? Drug pored mene je bio još gori. Čuo sam samo da je rekao – zar i ona? Srećom, pritrčao je neki fini gospodin iz upravne zgrade i kraj uha joj zazveketao ključevima svog novog TMW-a ZC-22. Udahnula je duboko i došla k sebi. Hvala nebesima, pomislih… Sjeli su u njegov TMW i otišli. To je na mene ostavilo baš jak utisak.

Inače, ovaj TMW (Trebinjsche Motoren Werke) koji sam pomenuo, najnovija verzija Z serije, u stvari isti je kao i dvije godine stariji ZB, samo što ima ugrađen elektro agregat od 180kW, NikoTes-180K, koji po našoj licenci proizvode u Kelnu (Njemačka). Automobil koji je osvojio svijet u kratkom periodu (ustanite, pomislite na našeg D. Vučetića i sjedite).

Veče smo proveli u Starom gradu. Sreo sam neke poznanike i sa njima proćaskao. Svi su zadovoljni, raspituju se o mom životu u Švici, kako mi je, da li sam se snašao. Sve su to teška pitanja za nekoga ko je napravio životnu grešku otišavši vani i ostavivši svoju, kako bi to naši stari rekli, rodnu grudu. A za sve su krivi novinar i izdajnici sa svojim obmanama…

Sjutra veče je moj let za Cirih. Dan ću provesti u gradu jer želim obići još neka mjesta i posjetiti jedinstven događaj. Počinju jubilarne pete penzionerske ljetne igre (PLjI 2021). Možda nekome zvuči čudno, ali penzioneri su, otkako su se te prelomne 2016. priključili sada vladajućoj koaliciji, postali veoma organizovana kategorija u Trebinju. Imaju izuzetno rukovodstvo koje u saradnji sa gradskim vlastima čini sve da život svojih kolega učine srećnim i ispunjenim. Veoma često, baš kao za mlade i za penzionere se organizuju druženja, mada i oni sami sebi priređuju zabave. Od svake penzije samoinicijativno izdvajaju 5% (to je u prosjeku nekih 50 evra) i ulažu u fond koji služi za njihove redovne i vanredne potrebe.

A prije samo pet godina bili smo na ivici. Vlast je znala šta radi, a opozicija ih je napadala. Optuživala ih je da vode neodgovornu politiku zaduživanja. Kako zaposleni, tako i penzioneri, svi su brinuli da li će te godine nakon izbora uopšte primati plate i penzije. Međutim, odgovorni glasači, a prvenstveno armija nezaposlenih je vjerovala obećanjima naše državne vlasti i njihovih ljudi u gradu Trebinju. I nisu pogriješili. Napravili su čudo, ako se to posmatra sa strane. Ali, kada se iz današnje perspektive pogleda na dešavanja u jesen 2016., jasno se vidi da su nas u bolje sjutra poveli odgovorni, stručni i patriotski nastrojeni ljudi. Njima nije bilo stalo do ličnog bogaćenja, za što su ih opozicionari optuživali. A i ta opozicija, ispostaviće se kasnije, to je tek posebna priča… Ne, oni su bili ljudi iz naroda, ljudi koje smo znali iz grada i ljudi koji su se i te godine u kampanji družili isključivo sa običnim ljudima. Tek sada vidimo koliko su značajne bile one večernje sjedeljke koje su kršni domaćini priređivali svojim izuzetnim gostima. Ko zna o čemu su oni tada razgovarali, o kakvim fundamentalnim stvarima.

Žao mi je što sjutra moram ići, što moram napustiti ovaj raj. Opet me uhvatila sjeta, ali me iz dubokih misli drug probudi riječima: “Vidim izrode da ti je žao što si nas izdao, ali ko zna zašto je to dobro”. Nije mi bilo baš najjasnije šta je htio reći.

Divno nedjeljno jutro pod Platanima. Posljednji dan mog ovogodišnjeg boravka u Trebinju. Već sjutra ću biti u Švajcarskoj. Za danas sam isplanirao posjetu tradicionalnoj penzionerskoj manifestaciji “PLjI – Trebinje 2021”, obilazak zelene pijace, posjete nekim rođacima i… Vidiću još, grad je pun raznih dešavanja.

Kako je lijepa ova bašta, stogodišnji platani. Sjećam se da su zbog nekog njihovog oboljenja, prije 5-6 godina dolazili stručnjaci iz Njemačke i neki iz Beograda. Očito je da su dobro obavili posao, ali me zbunjuje ova njihova boja. Zašto su crveni, opet sam upitao druga? Prošli put je samo odmahnuo rukom, a čini mi se da i sada pokušava da eskivira odgovor. Na moje insistiranje, nevoljno je rekao: “Reći ću ti, ali o ovom nikome ni riječi! Svi znaju, ali se o tome ne priča”. Pogledao je oko sebe da bi se uvjerio da nas niko ne sluša. “Znaš, ovo je jako škakljiva tema. Platani su bolesni”, rekao je i ja sam pretrnuo jer mi, kao i svakom Trebinjcu platani mnogo znače. Oni su nama što je Ajfelova kula Parižanima. Zamolio sam ga da nastavi…

Rekao je da su gradske inspekcije dovodile vrhunske stručnjake iz zemalja EU i dugo vremena niko nije mogao ustanoviti o čemu se radi. Nosili su uzorke, tj. grančice naših platana u svoje laboratorije, rasađivali ih i tamo su rasli kao i svaki drugi. Ali, kada bi ih donijeli u Trebinje, e tu bi pocrvenili. Nosili su ih i u Ljubinje, ali tamo bi njihova crvena boja odmah nestajala. U Bileći bi takođe blago pocrvenili, ali ni približno kao u Trebinju. Znači, bilo je nešto zajedničko za Trebinje i Bileću, a što utiče na boju kore i lista platana. Kada su već počeli gubiti nadu da će stati u kraj mističnom oboljenju, neko je to povezao sa zagonetnim stvarima koje se dešavaju sa ljudima.

“I ogroman broj stanovnika našeg grada je zaražen”, reče drug. Ja se prisjetih onih nekoliko slučajeva kada su ljudi bez razloga gubili ravnotežu i padali, sjetih se mlade, lijepe HET-ovke… Napokon su zaključili da su flora i fauna u Trebinju zaraženi. Poslali su uzorke u Rusiju i laboratorijskim putem izolovali uzročnika. On se na latinskom zove – Anus Rectum Ruben Bacterium, u slobodnom prevodu neka crvena bakterija koja živi u analnom otvoru kliconoše. Biljni svijet je zaražen preko izmeta koji je dospio u zemlju, a životinjski, među njima su ljudi posebno ugroženi, putem oralnog kontakta sa izvorom zaraze. Ono što je u cijelom slučaju pozitivna stvar, to je da oboljenje nije opasno po život, jedino što je sigurno da ćete jednog dana početi da padate. Od toga se ne umire, ali ste na neki način obilježeni i mali broj stanovnika koji nisu primili zarazu izbjegavaju kontakt sa zaraženim, naravno, koliko je to moguće. Odavno nije bilo novih registrovanih slučajeva, jer su se ljudi edukovali, znaju kako će se čuvati, a već svima je poznat način na koji se bakterija prenosi.

Epidemija je počela baš u vrijeme kada sam napustio Trebinje, negdje u ljeto 2016. Sada mi postaše jasnije drugove riječi kada je sinoć u negativnom kontekstu pomenuo moj odlazak iz grada, ali ipak dodao “Ko zna zašto je to dobro”. Znači da sam tada dobro prošao, a sada znam kako da se čuvam i bezbjedan sam.

Još je rekao da je enigma i to što je najveći broj zaraženih, a što je ustanovljeno nakon obavljenih testova, utvrđen kod zaposlenih u elektro-energetskom sektoru. Nikome nije jasno zašto je tako, ali činjenice to pokazuju. Kruže i glasine da su ruski stručnjaci pronašli nultog kliconošu, onoga ko je i odakle u Trebinje donio zarazu, ali to je strogo čuvana tajna, što bi ameri rekli – TOP SECRET. Jedina stvar koja je procurila u javnost je da je u pitanju Trebinjac.

Baš me je zbunila, a malo i prepala ova priča. Mahinalno srknuh kafu iz drugove šoljice. Kada sam shvatio šta sam uradio, u trenutku bacih šolju i počeh pljuvati okolo. “Ne boj se”, uz osmjeh mi reče drug. “Ja radim u SL IAT-u, a i zaraza se ne prenosi tako, već sam ti objasnio”. Dobro je, pomislih…

Poslije smo obišli mjesto na kome se održavaju Penzionerske ljetne igre. Bilo je to na platou u krugu nekadašnje kasarne. Sreo sam i rođake koje sam namjeravao posjetiti u toku popodneva, tako da sam i tu obavezu elegantno skinuo sa vrata. Noćas putujem, pa da ne gubim vrijeme.

“Eno ga!”, reče drug.
“Ko je?”, upitah.
“Vukan!”, odgovori.

I gle, Vukan sa šlaufom u ruci zalijeva cvijeće ispred zgrade Elektroprivrede!

Nisam imao namjeru da mu se javljam, jer sam ga smatrao možda i najodgovorijim za moj odlazak iz Trebinja. Poslije toliko neistina koje je iznio za naše današnje gradsko rukovodstvo, pogotovo te 2016., on sada radi u Elektroprivredi RS, a ja živim u tuđini. Sjećam se predavanja koje je održao u Domu Mladih baš te godine. Šta je sve iznio, sve sama laž i neosnovano blaćenje pravednih i predivnih ljudi, koji su mu nakon pokajanja omogućili da radi z EPRS-u! A i tada je pokušao izigrati njihovu dobrotu.

Drug mi reče da je sada po kazni portir. Radio je u sektoru javnih nabavki, tj. bio je tamo glavni, ali je nakon otkrivenih afera degradiran. Navodno je izvlačio pare za sebe i svoje šefove, svjesno upropaštavao firmu. Namještao je tendere, potkupljivao i ucjenjivao radnike, držao ih u stalnom strahu. Ipak, klupko se odmotalo i pravda je na kraju pobijedila. A sada zalijeva cvijeće, dobro mu je i to… Ja mu ni sada ne vjerujem, pogotovo jer kažu da ga nikad niko nije vidio da je pao kao većina onih koji rade u elektro – energetskom sektoru.

Negdje pred ponoć stigli smo na međunarodni aerodrom “Radomil Prvi”, na Grabu. U gomili putnika, u dijelu na koji dolaze putnici koji su stigli i čekaju preuzimanje prtljaga, uočio sam uredno obučene, maltene uniformisane momke, njih možda petnaestak. Drug mi reče da je to omladina jedne partije iz našeg grada. Upravo su se, malim putničkim avionom koji je u vlasništvu grada Trebinja, vratili iz Guče. Inače, ove godine je tradicionalni “Sabor trubača Guča 2021” održan nešto ranije, jer u avgustu ove godine delegacija naše države, koja inače svake godine otvara pomenuti sabor, ima neodložan sastanak u Kaunasu (Litvanija), gdje treba da ugovori posao sa litvanskim kolegama, a tiče se otvaranja prve filijale Banke Srpske na tlu te zemlje. Navodno, u toku je privatizacija nekih kapitalnih litvanskih preduzeća, pa su domaćini pozvali naše stručnjake u pomoć.

Pozdravio sam se sa drugom i žurnim korakom krenuo ka terminalu za prihvat putnika.

Arriavederci Trebinje!

(Ovo je tekst satiričnog sadržaja. Napisan je bez namjere da nekoga uvrijedi ili omalovaži. Njegova svrha je ukazivanje na negativne trendove u društvu i iskren i neobavezujući pokušaj uticaja na njihovo ispravljanje)

LEUTAR:NET

1 Komentar

  1. Админе већ си нам био сумњив сад знамо ко си сам си се потписао.
    Повратник Админ ма немој !!!

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Anti-SPAM Test *

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.