Šta je to sistem vrijednosti i da li je to jedna od najbitnijih stvari koje roditelj treba da izgradi kod svog djeteta? Odgovor bi, naravno, trebao da bude – DA. Međutim, nije tako, mada ni jedan roditelj to neće priznati.
Živimo u vremenu poremećenih vrijednosti, vremenu kada je čovjek otuđen od suštine, a suštinska odlika čovjeka je njegova svijest i savjest. To je, uostalom, ono što ga odvaja od ostalih sisara. Razvijenom savješću on treba da bude odgovoran prema sebi i drugim članovima zajednice, prema svojoj okolini, prirodi koja ga okružuje. Takav pojedinac i grupa treba pozitivno da utiču na ostale kod kojih taj suštinski dar nije dovoljno razvijen.
Šta je to i ko je odgovoran za pravilan razvoj djeteta, mladog čovjeka, koji u budućnosti treba da bude nosilac odgovornih finkcija u društvu i državi? To je prije svega porodica, a zatim škola, društvo i država u kojoj mladi čovjek odrasta, stiče znanja i navike koje će koristiti u daljem životu i radu. Veoma bitan, ako ne i najbitniji faktor je kultura. Ona oblikuje manire, podstiče mentalni razvoj i želju mladog čovjeka da stiče znanja i vještine, koje će kasnije pravilno koristiti u interesu sebe kao jedinke, ali i društva u cjelini. Kvalitetna literatura, muzika, pozorište, film, sport itd., sve su to načini da se pojedinac kulturno nadogradi. Da bi se mladi čovjek usmjerio i motivisao da kroz pomenute oblike kulturne nadgradnje utiče na svoj pravilan umni i duhovni razvoj, potrebni su uzori na koje će se ugledati i stremiti da bude jednako dobar kao oni ili čak i bolji.
Šta mi imamo danas na sceni, ko su uzori, nije bitno da li je u pitanju politika, kultura ili nešto treće? Sa jedne strane imamo aktere u ulozi uzora koji javno i uz podršku medija na najgori način propagiraju ono za što se predstavljaju, a sa druge većinom bezličnu hipnotisanu masu koja posmatrajući njih i ne razumije da gleda u bezvrijedno i prazno.
Imamo političare koji svoj profesionalni uzgon baziraju na korupciji, spletkarenju, poltronstvu, izgovorenim lažima u koje ni sami ne vjeruju, a rezultat svega toga je njihov lični uspjeh. Naspram njih stoji gomila sljedbenika koji su materijalno i duhovno srozani i kao takvi su prinuđeni da podržavaju prethodno pomenute, zarad mrvica koje dobijaju, a da im na pamet ne pada mogućnost da se stvari mogu popraviti, ako samo malo isprave kičmu. Možda u njima i tinja nada da se nešto može promjeniti, ali stah je gori od išijasa.
Zatim, imamo tzv. „umetnike“ koji su uzori mladim naraštajima. Tu mislimo na pjevače „idole“ koji ne snimaju pjesme i albume. Ne, oni to nazivaju projektima. To, u stvari, i jesu projekti, i to duboko psihološki. Zamislite sebe u situaciji da slušate i gledate neki takav “projekat”. Slušate, a niste sposobni niti imate potrebu da shvatite tekst, jer se tu nema šta shvatiti. sve je potpuni besmisao, ali i dalje “slušate” i, što je najgore, pjevušite te budalaštine. Zar to nije psihološki poremećaj?
Dakle, danas se muzika i tekst gledaju. Gleda se tzv. „umetnik“ ili „umetnica“ koji su idoli naše djece, a posljednje što bi normalan roditelj poželio je da mu dijete postane slično takvom uzoru. Međutim, to se forsira u masovnim medijima. Naravno, ima i pozitivnih primjera, ali oni su daleko na marginama, daleko od najgledanijih i najčitanijih medija i kao takvi, nažalost, nisu idoli mladih.
Da li je sve ovo slučajno? Sigurni smo da nije. Krajem osamdesetih godina prošlog vijeka počelo je sistematskio zaglupljivanje narodnih masa. Možda je to teška riječ, ali stvarno je tako. Nakon 30-ak godina lošeg uticaja kvazi kulture, dobijamo nove generacije mladih ljudi kojima je lako manipulisati. Oni se ne oslanjaju na sopstvene vještine, već na sistem koji ih je oblikovao. Lični uspjeh više ne zavisi od kvaliteta rada njihovih moždanih ćelija, već od sposobnosti da se uklope u sistem napravljen po mjeri elite. Već danas imamo generacije koje su stasale, koje treba da preuzmu ili su već počele da preuzimaju kormilo društva. Ima i onih koji su se oduprli, koji su to uspjeli uz pomoć pravilnog pedagoškog rada i uticaja savjesnih roditelja. Međutim, ovi prvi su dominantni. Šta oni mogu da ponude našoj djeci? Mogu ono što najbolje znaju, a koliko su naučili i kakvo su znanje i navike stekli, to je već problematično.
Reći ćete da to nije problem samo naše sredine. Naravno da nije, ali da li se treba miriti sa tim? Zašto po svaku cijenu prihvatati ono što je loše i ne pomoći sami sebi i svojoj djeci? Svjedoci smo da se masama lako manipuliše kada su u pitanju razni mitinzi i kontra-mitinzi, referendumi, političke konvencije, a zašto ne izaći na ulicu i reći NE šundu koji kvari našu djecu, obratiti se ministarstvima koja su odgovorna za to? Pa u pitanju su djeca, u pitanju je budućnost naše države, ima li većeg patriotskog čina?
Da ne bude zabune, nije ovo nikakav poziv na bunt, već samo pokušaj da se skrene pažnja na veoma bitan problem, mnogo bitniji on nekih “gorućih” o kojima nam iz dana u dan trube u TV dnevnicima. Rješavanjem ovog problema, neće nam odmah biti bolje, ali sigurno će biti bolje u budućnosti, a budućnost je ta za koju se treba boriti.
Izborna je godina, a niko u svojim programima ne pominje rješavanja ovog problema, ili ga možda ne primjećuju ili im nije u interesu da ga primjete? Ako ga ne primjećuju, neka pogledaju sljedeći video klip iz emisije zbog koje djeca ne idu u krevet na vrijeme, već sa roditeljima gledaju šund i poistovjećuju se sa vršnjacima koji pjevaju „hitove“ idola koji sigurno nikada nisu, niti će nastupati u Metropoliten operi, već …
Izvinjavamo se čitaocima ako su doživjeli traumu zbog pojave ove kreature na kraju video klipa.
(Izvinjavamo se čitaocima ako su doživjeli traumu zbog pojave ove kreature na kraju video klipa.)
Be the first to comment