-Druže, mogu li računati na tebe za glas? – pita me nekadašnji prijatelj iz školskih dana.
Tekst se nastavlja poslije oglasa
Kontam, gdje se mene sjeti?! Mora da je ispucao sve penale, česti su ovi izborni ciklusi.
Sigurno drži sliku našeg razreda u ruci i poziva redom, računa da nema šta izgubiti.
– Brate, izvini, obećao sam sestri, treba joj za posao, rekli su joj ovaj put sigurno prolazi!
Odgovaram mu a i sam znam da su u zabludi i on i ona. Kad bolje razmislim mislim da su svjesni i oni, već treći put kako je neko za dlaku ispred njih. Ma nemoj!?
Sjetih se Enesa iz stranke i onog njegovog „stranka te prati, ima ozbiljne planove sa tobom“.
U tu rečenicu stane sav jad i poniženje, ta je rečenica ram za sliku naših
ucijenjenih života gdje pismeni i školovani bojažljivo kuca na tapacirana vrata nepismenog i po raznim širokobriješkim katakombama školovanog ali zato svakoj vlasti podobnog „stručnjaka“.
Pa stani malo,“nije to tvoja prćija“, kako reče omiljeni mi i kod elektroenergetski ambicioznog dijela stanovništva neshvaćeni opozicionar.
Elem, taman kad ti prekipi, kad odlučiš da malo i ti učestvuješ, kad odlučiš da ne budeš više pasivni posmatrač, telefonski poziv poništi sve tvoje revolucionarne misli…
– Đe si rođak?!
-Znao sam!! – pokušavam da se sjetim pod kojim rednim brojem je „rođak“ na listi onih koji će sigurno da nas spasu, samo, eto, problem mu je „još par glasova“.
Dal’ da obećam i njemu i napravim pometnju u precizno našpanovanoj
stranačkoj mašineriji?!
-Bugarski voz!?
Pa Bugari su za ove naše plitak potok!!
-Rođak, zahvali stranci što me prati, pozdravi predsjednika, inače tvog
dobrog prijatelja, hvala vam „đe čuli i ne čuli“, ali imam i ja neke planove!
Svoje planove!!!
Izvor: Nenad iz Trebinja/ hercegovac.net
Be the first to comment