-Druže, mogu li računati na tebe za glas? – pita me nekadašnji prijatelj iz školskih dana.
Kontam, gdje se mene sjeti?! Mora da je ispucao sve penale, česti su ovi izborni ciklusi.
Sigurno drži sliku našeg razreda u ruci i poziva redom, računa da nema šta izgubiti.
– Brate, izvini, obećao sam sestri, treba joj za posao, rekli su joj ovaj put sigurno prolazi!
Odgovaram mu a i sam znam da su u zabludi i on i ona. Kad bolje razmislim mislim da su svjesni i oni, već treći put kako je neko za dlaku ispred njih. Ma nemoj!?
Sjetih se Enesa iz stranke i onog njegovog „stranka te prati, ima ozbiljne planove sa tobom“.
U tu rečenicu stane sav jad i poniženje, ta je rečenica ram za sliku naših
ucijenjenih života gdje pismeni i školovani bojažljivo kuca na tapacirana vrata nepismenog i po raznim širokobriješkim katakombama školovanog ali zato svakoj vlasti podobnog „stručnjaka“.
Pa stani malo,“nije to tvoja prćija“, kako reče omiljeni mi i kod elektroenergetski ambicioznog dijela stanovništva neshvaćeni opozicionar.
Elem, taman kad ti prekipi, kad odlučiš da malo i ti učestvuješ, kad odlučiš da ne budeš više pasivni posmatrač, telefonski poziv poništi sve tvoje revolucionarne misli…
– Đe si rođak?!
-Znao sam!! – pokušavam da se sjetim pod kojim rednim brojem je „rođak“ na listi onih koji će sigurno da nas spasu, samo, eto, problem mu je „još par glasova“.
Dal’ da obećam i njemu i napravim pometnju u precizno našpanovanoj
stranačkoj mašineriji?!
-Bugarski voz!?
Pa Bugari su za ove naše plitak potok!!
-Rođak, zahvali stranci što me prati, pozdravi predsjednika, inače tvog
dobrog prijatelja, hvala vam „đe čuli i ne čuli“, ali imam i ja neke planove!
Svoje planove!!!
Izvor: Nenad iz Trebinja/ hercegovac.net
Be the first to comment