Laž – nova valuta našeg društva

U tišini svakodnevice, dok prolazimo pored bilborda sa praznim parolama i slušamo govore koji ne znače ništa, jedna riječ neprestano vrišti u glavi: laž.

Laž je postala dozvoljena, prihvaćena, čak poželjna. Sve se može kupiti – diploma, položaj, tender, zakon, čitav sistem. Lažni ljudi s lažnim biografijama, lažnim titulama i lažnom brigom za narod, sjede u vrhu institucija i odlučuju o sudbinama onih koji pošteno rade, šute i trpe.

Ne biraju se najbolji, već „njihovi“. Na konkursima pobjeđuju oni koji znaju kome treba odnijeti kovertu, a ne oni koji znaju raditi. Komisije su unaprijed programirane, kao loše podešen softver: znaju koga će izabrati i prije nego što se prijave otvore. Tenderi su samo ritual – pobjednik je već određen, papir služi da se pokrije trag.

U takvom društvu, istinski vjernici izgledaju kao čudaci. Vjera se svela na predstavu: da te vide na liturgiji, da se prekrstiš u pravo vrijeme, da slikaš svijeću za društvene mreže. A duša? Savjest? Pitanja bez odgovora.

Srbovanje je postalo brend. Šajkača na glavi, a etiketa strane firme u džepu. Parole o Kosovu, dok se prodaje zemlja za dinar. Srpstvo se nosi kao ukras kad treba do vlasti, a zaboravlja kad treba pošteno platiti radnika ili pomoći komšiji.

Lažni zakoni se pišu da zaštite lažnu elitu. Sve češće su to tekstovi kojima se prikriva istina, a ne otvara prostor za pravdu. Zakoni se donose da bi služili nekolicini, dok većina ostaje u magli nepravde.

U takvom svijetu, istina je revolucionarni čin.

Ne moraš biti političar da bi govorio istinu. Dovoljno je da u svom krugu kažeš „dosta“, da ne učestvuješ u laži, da ne glasaš po naređenju, da ne ćutiš kad vidiš nepravdu. Da ne šutneš istinu zarad koristi.

Jer sve što je lažno, kad-tad – padne. A ono što je istinito – i kad izgubi, ostaje.