Da se razumijemo: to što proslava nove godine po službenom kalendaru u mom životu dolazi u doba kada se prema etosu Pravoslavne Crkve čovjek sabira da se intenzivnije odriče od zadovoljstava i više razmišlja o tome šta se o koga ogriješio nego što je baš očekivano sve ono što ide uz „najluđu noć“- sve to ne znači da u ovoj slobodnoj i divnoj srpskoj zemlji to neko ne smije da radi.
Smije, sloboda je u društvu ograničena samo slobodom drugog čovjeka tj. načelom da ne smijem da naškodim drugom čovjeku.
Ipak, kada vidim masovne dočeke, kada vidim ljude koji me susreću i čitaju lekcije o liturgijama kao izvorima zaraze, pitaju o kašičicama i slavama i kolačima kako nakamarani, razdragani i zagrljeni razmjenjuju sve moguće tjelesne fluide – uključujući i zdravstvene radnike – pitam se ko je ovdje lud i zašto je lud?
Slavite, rođeni, zagrljeni, razbijte čašu kad vam se razbija – ali nemojte mi samo čitati lekcije o odgovornosti i ljubavi prema drugom čovjeku.
Kada tražite od mene da upozoravam ljude da ne idu po slavama – hoćete li se zapitati da li se to odnosi i na vaše Jahorine, Žabljake i Kopaonike, ili je samo crkveni narod zarazan kada radi što je vijekovima radio i sabira se oko onoga oko čega se sabirao i u rovu i u koncenttracionom logoru, čas pred juriš ili gasnu komoru?
U redu, možda su vaša ludila za vas male svetinje i liturgije vašeg života – uživajte u njima i da vas sreća prati, to vam od srca želim, ali vas molim: nemojte samo procjenjivati više ikada moje svetinje i moje liturgije, ako želite da u vama prepoznam biće koje razlikuje dobro od zla i ima elementarne obzire poštenja i dosljednosti.
Piše: Дарко Ђого
Ostavi komentar