Prota Milovan Glogovac otvorio je dušu o pokojnom sinu, njihovom posljednjem susretu i rastanku.
Otac pokojnog Nebojše Glogovca, prota Milovan Glogovac, teška srca je progovorio za medije o najvećem bolu koji jedan roditelj može da doživi. Bez sina je ostao u februaru 2018. godine, ali tuga za njim ne jenjava. Ipak, bude mu srcu drago kad čuje i danas koliko su ga voljeli i cijenili.
– Jeste muka. Jeste žalost. Jeste bol, neprebol… Ali, kad i danas stižu riječi odasvud: „Nebojša se nikad i nigdje nije obrukao“, to vam daje snagu da u molitvi i vjeri koju je i on živio, nadvisite ličnu patnju. Molitva je najbolji lijek, utjeha i nada. Prije svega vjera da je on sad sa Bogom živim, istinitim. Da je u boljem svijetu od onog koji je ostavio. Utjeha je i u tome što se on ostvario u ovozemaljskom životu. Volio sam njegove uloge, pratio sam ga. Osluškivao pažljivo šta o njemu govore kolege, stručnjaci. I niko nije imao ružnu riječ da kaže. Blagonaklonost i raspoloženje prema njegovoj dobroti, ako mogu tako da kažem, traju i danas, godinu i više od njegovog upokojenja. Ja to vidim i osjećam, jer, nema dana da neko na njegovom grobu, i pre nego što ja tamo stignem da upalim sveću, upali kandilo, ostavi cvijet. To nije trenutak. To traje i to je odnos prema njemu i njegovom ovozemaljskom životu – počeo je on za „Večernje novosti“, pa nastavio o Nebojši kao što nikad do sad nije.
Njega je oblikovala naša vjera
– Odrastao je u crkvi. U oltaru su njegovi prvi koraci… I sad se, u crkvenom pjevačkom društvu, sjećaju kovrdžavog dječaka, koji je horu donosio naforu, na galeriji. Njega je oblikovala naša vjera. I on je o tome nemalo puta govorio. Mislim da se sve vrijednosti, sve vrline, kao i mane, iz kuće ponesu. Porodica je temelj. Sve što je kasnije nadogradio Nebojša je na tom temelju podizao. Ugradio u svoje sinove sve istinske vrijednosti. Najprije, da nije vrijednost samo ono što je materijalno i opipljivo, već ono što u sebi nosiš. Ljubav prema drugima, nesebičnost i plemenitost kao darove. A darovi se umnožavaju što ih više dijeliš. Nebojša ih je umnožavao, a vraćaju mu se i sada, danas, u sećanjima koja stižu na njegovu ovozemaljsku adresu. Ne samo iz Srbije i ne samo od Srba, već i od pripadnika drugih naroda iz čitavog svijeta. To je dokaz njegove širine i poštovanje čovjeka u pravom smislu te riječi. Dokaz da njegova vjera u dobrotu nije bila uzaludna. Da mu život nije bio uzaludan. A zašto je tako kratko trajao, to sami Bog zna.
Sjeća se prota Milovan svakog Nebojšinog koraka. Prve recitacije o Svetom Savi. Tada su malenom, plavokosom dječaku predvidjeli put glumca. Sjeća se kada je sa sinom sedmogodišnjakom, iz muke, krenuo iz rodne Hercegovine. Porodica Glogovac bacila je, tada, sidro u banatsku ravnicu. Najpre u Opovo, nadomak Pančeva, potom, u Pančevo. Oni sa ljutim kamenom u biću svakog Hercegovca, koji oštri i brusi um, jača duh – nekako su se ubokorili u prostor gdje nebo nema kraja. Ali, nikada nisu pokidali veze sa zavičajem, pišu dalje pomenuti mediji. Sa tradicijom da se ne odaješ ni u najvećoj žalosti, kao ni u najvećoj radosti. Da se u dobru ne uzneseš, u zlu ne poniziš.
– To je sve tačno, ja ipak mislim da je Nebojšu više oblikovala vjera od ljutog kamena. Vjera koju smo otuda donijeli u grumenu zavičajne zemlje. Bila su to teška vremena za crkvu. Vrijeme u nevrijeme. U našoj kući, u Pančevu, okupljali su se umni ljudi koji su životom svjedočili težinu postojanosti u vjeri. Bile su to tribine, oslobađanje straha i očuvanja svijesti. Nebojša je upamtio policijske straže na ćoškovima naše kuće. Popisivanja ljudi koji su dolazili u crkvu. Prekršajne prijave protiv mene i kažnjavanja, jer sam okupljao vjernike. Crkva je tada imala slobodu, ali samo u oltaru. Crkva, bez vjernika. To je Nebojšu učinilo borcem. Strpljivo je stasavao u borca. Cijelog svog života on je to nosio u sebi i ponio u svoju kuću. Svoje sinove, Gavrila i Miloša, podigao je na istinskim vrijednostima. Dao odgovore šta je moral, zakon, vjera, kako se postaviti u društvenom životu, a ne izgubiti sebe – pričao je otac, jedva suzbijajući tugu.
Sinu bez jauka držao opelo…
– Kojoj slici, kojem razgovoru, čemu se sve ne vraćam? Svaka slika je tu. Živa. Ne znate šta čovjek od toga može da izdvoji. Sve je vrijedno. Sve je dio života. Sve je veza… Vi pitate: „U kakav čvor je moguće stegnuti srce da sinu, bez jauka, držite opelo?“ Moj jedini odgovor je – molitva. Ona je najbolji lijek. Najbolja terapija. Ako je nema, onda je jauk. Onda je beznađe. Očajanje. A, jesmo li isti ljudi poslije nesreće? Kad se poremeti red, onaj koji je ustaljen, da sahranjujemo, što kažu ljudi, po redu, pa se suočimo sa sudbinom da sahranjujemo djecu… To jeste muka, to jeste tuga… Nema veće nesreće… Ali, molitva pomaže čovjeku da na pravi način podnese susret sa takvom nesrećom i sa smrću.
Vrijeme zaustavljeno u danu rastanka 9. februara 2018.
– To je bilo nekoliko sati pred Nebojšinu smrt. Tog popodneva, tog četvrtka, on je bio u podosta lošem stanju. Trebalo je da primi i drugu hemioterapiju. Uz njega je bila njegova supruga Milica. Ona je stalno bila sa njim. Sve vrijeme. I ja sam bio sa njima. Smjestili smo ga u krevet i nismo tada mnogo pričali. Sestre su mu priključile terapiju i ja sam otišao. Oko osam, uveče, Milica nam se javila. Kaže nam: „Dobro je podnio terapiju, čak se i šalio sa mnom… U petak, oko dva po ponoći…“ Bolest je bila jača. Nagla. Za mjesec dana ga nam je uzela…
-Pitate me da li je Nebojša imao neostvarenih želja? Vjerovatno, jeste. Ali znam, sasvim sigurno znam da je bio jako, jako srećan kad je dobio ćerku. Dali su joj Milica i on ime Sunčica – jedva je prota Milovan izgovorio ove riječi.
Prota Milovan Glogovac se, inače, začudio kada je saznao da na grob njegovog sina nije moguće da postavi krst onakav kakav se po pravoslavnom običaju postavlja. U Aleji zaslužnih građana ovi običaji se ne poštuju. Pita se: „Ako to u Beogradu nije dopušteno, šta onda da očekujemo u drugim dijelovima Srbije?“
– Nebojša je u svakoj mojoj molitvi, ali i u molitvi bratstva manastira Ostrog, Dečani i svuda gdje su ga voljeli i poštovali. U molitvi se kaže: Primite ga u svjetlost lica Božijega. I on je tamo, u toj svjetlosti – zaključio je on za pomenute medije.
Izvor: Agencije
Be the first to comment