Petar Kočić: Govoriti o političkim vlastima u Bosni i Hercegovini ne može čovjek hladno, ne može a da se ne uzrujava

Ja bih se mogao zadovoljiti i sa ovom našom visokom vladom, kad bi bila potpuno na svom mjestu. Mnogo bogatije i sretnije zemlje imaju jednu centralnu upravu, a mi imamo dvije, jedna skuplja od druge, jedna gora od druge.

Visoki Sabore!

Odmah na početku, na prvi pogled, moram izjaviti da ja ovog budžeta ne mogu primiti, nego da ću iskreno i od srca glasati protiv njega. I to na početku izjavljujem zato jer bih se mogao popišmaniti kasnije i glasati za budžet. (Veselost). Ja brišem cijelu prvu glavu: vrhovna uprava. Ta je uprava nama potpuno nepotrebna, a staje nas 737.000 kruna. Ja bih se mogao zadovoljiti i sa ovom našom visokom vladom, kad bi bila potpuno na svom mjestu. Mnogo bogatije i sretnije zemlje imaju jednu centralnu upravu, a mi imamo dvije, jedna skuplja od druge, jedna gora od druge. (Veselost).

Visoki Sabore! Zašto nam služi ona skupa vlada u Beču? U prijašnja vremena, dok nije bilo Sabora, hajde de, ona se mogla smatrati kao kontrola nad ovom našom vladom, i njezin opstanak na taj način mogao se unekoliko opravdati, ali danas, kad je ovdje Sabor, nije opstanak njezin apsolutno opravdan, jer mi te kontrole ne trebamo, To je prosto izbačen novac, i to tako da ga nijedna crkavica ne ostane u zemlji, nego sve pojede gladni i nesretni Beč, vatrom on izgorio. (Veselost).

Ta vrhovna uprava što vrijedi, to smo čuli iz usta barona Benka: Vlada je to htjela i to predložila, ali ministarstvo nije još ništa odgovorilo. To znači da ta vrhovna uprava smeta rad, sprečava napredovanje i razvijanje državnih poslova.

Visoki Sabore! Ali kad je u pitanju avansman, napredovanje činovnika, onda visoki Sabore, bečka gospoda uzimlju isuviše veliki obzir na se, grdno i rapidno avansuju i preskaču kao bijesni atovi svoje kolege u zemlji, koji mogu bolje uviđati potrebe ovog naroda, jer su mu bliže.

Ja znam iz bečkog đačkog života da te gospode nema nikada u uredu, a ima ih 63 komada, a na ta 63 gospodina dolazi 19 podvornika. Da nije ovo ozbiljan forum, ja bih predložio da se još namjeste 2 podvornika, pa da na svaka 3 besposlenjaka dođe po jedan podvornik.

Visoki Sabore! Naročito čudnovato je budžetiranje stvarnih troškova ove uprave. Od 165.140 kruna iskazuje se poimenice 40.000 kruna, a 125.000 kruna „ostali troškovi“ sumarno je rečeno. To je isto tako kao kad sluge bogataša i plemića računaju na kojekakve sitnice velike sume 80 so lange es geht. Zato moramo mi reći: nema više pljačke, es geht nicht so mehr, i izbrisati cijelu glavu. Ima gospode među njima kojima bi trebalo penziju dati koji ne bi htjeli sići u siromašnu Bosnu, i mi njima možemo dati potpunu penziju. Gosp. Petrašek je takođe otišao u mir; ja bih ga molio da ostavi u miru našu zemlju, a naročito naše nesretne šume. (Pljesak).

Ovaj isti gospodin doveo nam je u Bosnu Ajslera i Ortliba, Feltrinelija, Srdićeva Štajnbajsa, Mehtershajmera itd.

Ovaj isti gospodin uvjek je učestvovao pri prodaji naših šuma, i prodao je sve što je najbolje od naših šuma i što je najbliže izvozu, tako da za 50 godina, kada se još mnogo proda – što ću kasnije kazati, – mi nećemo imati na prodaju ni klipa. Mogu reći i to, da je on bio glavni referent pri prodaji šuma, i ministar je morao njegov referat potpisati. Ja dozvoljavam da je moglo biti sve ispravno, ali nije pravo da i dalje ostane konzulent za bosanske šume; zato molim visoki Sabor, ako ga ne možemo ukloniti, barem da se zaključi da se ne smije nijedna naša šuma prodati dok je Petrašek konzulent bosanskih šuma.

Ja sam doznao od jednog prijatelja da će se posljednji veliki kompleks bosanskih šuma prodavati i ofertima, jer je rok do 1. septembra 1910. godine, i to su šume Ravna Planina, Vrhprača i Javorina, koje se imaju putem licitacije prodati.

Meni se čini da treba ovdje Sabor da obrati veliku pažnju, i moja je dužnost da na to upozorim, dužnost je to moja prema zemlji, prema narodu, samom sebi i potomstvu.

Zato na gospodina Petrašeka treba obratiti veliku pažnju. Za gospodinom Petrašekom mogli bi ići u penziju: dva odjelna predstojnika, šest dvorskih savjetnika, dva vladina savjetnika, jedan finansijski nadsavjetnik, jedan finansijski savjetnik, dva rudarska savjetnika, građevinski savjetnik, računarski nadsavjetnik i jedan vladin savjetnik, nadravnatelj pomoćnih ureda. Na tom bi se zaštedelo 228.254 kruna, i uz to još 165.140 kruna stvarnih troškova. Bila bi dakle ušteda od 383.704 kruna, i evo para i za Čabrajićeve dnevničare, moje šumare, Džamonjine učitelje; dakle, sve ovo brišimo, pa ćemo imati para. (Pljesak).

To je dakle što sam imao kazati o toj vrhovnoj upravi.

Možda će se reći: pa ti će ljudi opteretiti penzioni fond naših činovnika; to ja priznajem, ali to je prolazno zlo, pošto je poznato da birokrata kad ide u penziju gubi i zdravlje. Čim izgubi vlast, izgubi i zdravlje, naročito ako se prihvati posla koji ne odgovara njegovom organizmu.

Drugoj glavi, visoki Sabore, nisam posve protivan, samo sam protivan glavešinama u toj glavi. U toj glavi budžeta vidimo jedan preostatak stare otomanske uprave, i to je valija i civilni paša, njegov doglavnik. Ova mjesta nisu potrebna našoj zemlji.

Ako Austro-Ugarska treba trupen-inspektora, maršala ili feldcajg majstora, neka ga plaća sama; mi već dosta plaćamo za vojništvo.

Stoga treba brisati 24.000 kruna za poglavicu zemlje, 5.652 kruna za izdržavanje i rasvjetljavanje konaka i 5.000 kruna za popravak konaka. Nije ni lijepo što mi, kao siromašna zemlja, rasvjetljujemo konak jednom velikom gospodinu, kao što je trupen-inspektor, koji nam ne plaća ni kiriju za onako divan stan.

Dalje, ja brišem i građanskog doglavnika. Ne znam hoće li to visoka kuća uvažiti, ali i civilni doglavnik nije potreban

Naša četiri sekcionsšefa skupa u sjednici mogu upravljati ovom zemljom i bez ove dvije glavešine. A najstariji po imenovanju sekcionšef može vrlo lijepo reprezentovati ovu našu vladu.

Moj predlog je dakle da se iz budžeta briše i valija i njegov doglavnik i da se tako zaštedi 68.000 kruna, a to su pare, visoka kućo, ako počem nijesi znala!

Još u ovoj glavi imam ovo da kažem, da su nadležni faktori čekali naš zaključak da se briše civilni doglavnik, jer još prije uređenja Sabora imenovan je naš valija grupen-inspektorom, a prije toga zvanja nije bilo.

Gospodin baron Benko ostao je na svom mjestu, iako je posve logično i pametno da bude prije Sabora promaknut u stanju mira; baš taj fakat što je gospodin Benko ostao civilni doglavnik, a nije postavljen niko mlađi, dokazuje da su mjerodavni faktori namjerili ukinuti ovo mjesto, i samo su čekali da Sabor izbriše ovu stavku iz budžeta.

Tako bi gosp. Benko došao do davno željene penzije. Meću drugom gospodom ne bi bilo rivaliteta, jer ne bi bilo predmeta rivalitetu. Onda bi lijepo i vješto mogao reprezentirati vladu, na primjer, gospodin odjelni predstojnik Šek ili Mikuli – naročito gosp. Mikuli kad ima automobil. (Buran smijeh).

U ovoj glavi još mogu govoriti o veličini sume određene za štampanje budžeta, zaključnih računa i izvještaja o upravi zemaljskoj. Tu stoji da se za ovu svrhu troši 29.000 kruna. I tu bi mogli uštedeti, gospodo. Ne treba izvještaje i zaključne račune štampati na madžarskom ni na njemačkom jeziku; ne bi trebalo ni štampati u dva pisma, srpskom i hrvatskom. Ovo je narod koji je siromašan, pa bi trebalo da se primi jedno pismo u interesu kulturnog ujedinjenja i nacionalne štednje. Treba da štedimo. Što da se razmećemo? Mi smo jedan narod, jedan nam je jezik, pa treba da bude i jedno pismo. (Glas: Koje ćemo? Hrvatsko?). To kako hoćemo. Dogovorićemo se.

U trećoj glavi govori se o Saboru. Kad se kritikuje vlada, treba da i sebe uzmemo na pretresanje. Što god počnemo, počnimo od sebe.

Držale se sjednice po sata, pa smo išli kući. Ne treba da dangubimo, već treba da radimo i štedimo. Treba gledati svagdje da se uštedi. Ne treba stvarati nikakvih sinekura – nikakvih stipendija, jer će onda vlada još bolje respektovati našu kritiku.

Što se tiče četvrtog odjeljenja ovog proračuna, to mogu reći da sam potpuno protiv okružnih oblasti. To je jedan ostatak od starog vremena. To je jedna starinska ustanova, a košta naš narod 282.430 kruna. Ja sam ne znam zašto je ta uprava. Koliko nam je ta uprava potrebna znademo sami, ali ja ću reći kako je potrebu tih okružnih oblasti karakterisao jedan činovnik, koji je kazao:

„One su ustanovljene zato da zaustave spis koji ide od kotarskog ureda zemaljskoj vladi na 14 dana, i obratno, kad se spis vrati od zemaljske vlade da ga opet zadrže 14 dana dok dođe kotarskom uredu“. (Smijeh). Ako ove oblasti nisu zato, onda ja ne znam zašto su. (Ponovan smijeh).

Vidimo da u austrijskim provincijama koje su zastupljene u carevinskom vijeću nema nikakvih okružnih oblasti. Ni siromašna Dalmacija, ni gorovita Štajerska, ni bogata Češka nemaju takvih oblasti. Kad je tako tamo, onda ne znam čemu bi mi podržavali ove oblasti. Ja brišem te oblasti, i molim da mi u tome pomogne visoki Sabor da se te oblasti izbrišu.

U naslovu „zdravstvo“ neću ništa da brišem. Kod ovog naslova nisam bio toliko ljut koliko kod drugih stavaka. Ovdje bih samo nešto mogao primjetiti. U naslovu zdravstvo ima određena plaća za 4 primarna liječnika u zemaljskoj bolnici. Ja nisam protiv toga, i nije mi žao. Samo ne bi trebalo dozvoliti da se oni bave i sporednim zanimanjem; ne bi im trebalo davati mjesta, recimo, kod bolesničkih kasa ili na željeznicama, nego neka vrše samo svoju zvaničnu dužnost. (Glas: Tako je!). Ja se slažem sa g. baronom Pitnerom u ovoj stvari, naime, da imade u bolnicama vrlo malo prostora i da su naše bolnice vrlo oskudne u prostorijama. Trebalo bi podići nekoje paviljone i trebalo bi namjestiti još nekoliko ljekara; ali svi vidimo da nema para. Ja bih u tom pogledu mogao reći ovo svoje mnijenje – da se naime primaju u bolnice samo domaći sinovi, a iz drugih zemalja Austrije i Ugarske samo oni koji boluju od koje zarazne bolesti i na kojima je neophodno potrebno da se izvrši operacija. (Narodni poslanik dr Sarić: Moraju se primati svi bolesnici). Ja mislim da bi se trebalo brinuti, ali u prvom redu treba da vodimo računa o sebi o našim bolesnicima. Ima i takvih bolesnika koji iz monarhije dolaze ovamo i ovdje se liječe, premda su oni mogli otići natrag u monarhiju i tamo se liječiti, da mi možemo veću pažnju posvetiti našim bolesnicima.

U pogledu živinarstva imao bih ovo da primijetim: Ovamo je uvrštena svota za vođenje katastra o stoci u onim kotarima koji su na granici Srbije i Turske. Ova je stavka strpana ovamo u ovaj dio budžeta. Po mom mišljenju, spadala bi u finansijsko odjeljenje, jer se ovaj katastar vodi u interesu zajedničke carevine Austrije i Ugarske. Mi smo ovdje oštećivani za 42.000 kruna, a ne dobijamo za to nikakva ekvivalenta.

U pogledu vojništva, ja kao poslanik treće kurije. moram spomenuti da je prema našoj privrednoj snazi vrlo mnogo i gotovo nečovječno uzimati 10% od čitavog budžeta za vojsku. Nas ne bi trebalo mjeriti sa aršinom Austrije i Ugarske , jer smo mi vrlo nazadna zemlja, nemamo dovoljno škola, pa prema tome nikako ne bi se smjelo nama mjeriti istom mjerom, jer su kod nas sasvim druge kulturne prilike.

Dalje, u pogledu vojne službe mogu spomenuti da je dovoljno za nas Bosance i Hercegovce da služimo po jednu godinicu dana (Smijeh) …jer mi možemo za tri mjeseca naučiti i disciplinu i muštranje i pucanje, a ostale dvije godine i tri četvrti godine prodajemo zjale po kasarnama u Beču, Pešti i Gracu. Dakle, nama je dosta jedna godinica vojne službice.

Osim toga, potrebno je da naša vojska služi u zemlji, tako da bi mogla za vrijeme žetve biti puštena kući, da pomogne sraditi poljske usjeve. (Poslanik Majkić: i da ostavi naše pare u zemlji).

I ovdje bi se moglo, kad bi se vojna služba snizila na godinu dana, uštediti oko dva i po miliona. Doduše, naša bi vojska spala na trećinu; ali što je stalo Austriji za nas ili vojnik bio kod kuće ili u kasarni. Istina, naš je narod hrabar, zna strašno prolijevati krv za drugog, samo na žalost, nije nikad znao za sebe ništa učiniti.

Sada da kažem nekoliko riječi o žandarmeriji. Kad se dirne u žandarmeriju, skoči uprava sa svih strana i počne hvaliti tu ustanovu. Ja je ne mogu hvaliti, jer je naš narod mnogo pretrpio od te žandarmerije, pogotovo u početku austrijske uprave, kad su bili oni žandari, ako se sjećate, koji su nosili crvene kape. To su bili strašni ljudi, pravi varvari. Ja nikad u životu nisam vidio takvih lica. – Još od djetinjstva ostali su mi u pameti ona gadna i varvarska lica. Docnije ih je nestalo, jer nisu mogli vršiti nasilja kao u početku. Koliko god su oni čuvari mira i reda, toliko, s druge strane, ja tvrdim da su širitelji nemorala u našem narodu. Gospodin Benko može ih uzeti u zaštitu koliko god hoće, ali ja sam tvrdo uvjeren, ja sam vidio i navešću vam primjera da su ti čuvari reda i mira ujedno i širitelji nemorala u našoj zemlji. Isto tako tvrdim da oni vrše i špijunsku dužnost, Ja ću navesti samo jedan primjer koga sam doživio. Kad sam se vratio iz Srbije, došao sam u manastir Gomjenicu, gdje mi je otac živio, i jedne večeri primjetih kako bajuneta bljesnu kroz noć. Ma šta je ovo, zapitah se, priđem tamo i nađem žandare, Poznati su mi ljudi, i oni su mi iskreno kazali da imaju dužnost da paze na mene – jednog običnog đaka, da nemam slučajno kakvo veliko poduzeće da srušim Austriju, samo zato što sam bio u Srbiji.

Osim toga, ima u ovom budžetu jedna stavka koje nisam našao ni u jednom budžetu nijedne države. To je, visoki Sabore, nekakvih 11 harambaša. (Smijeh). Ja prosto ne mogu biti dosta pametan da shvatim kako jedna zakonita vlada hrani na svojim jaslima 11 harambaša (Smijeh). Tu ima četiri buljukbaše, pet serdara, tri serdarska zamjenika, četiri pandura i jedanaest, gospodo moja, gorskih harambaša.

Sve, kako vidite, neki opasni ljudi! (Smijeh). Ako ih hoće vlada, neka ih zadrži, ali ja bih predložio da se brišu.

Govoriti o političkim vlastima u Bosni i Hercegovini ne može čovjek hladno, ne može a da se ne uzrujava. Političke su vlasti u Bosni i Hercegovini bile tuđinske kad su ovamo došle, i za ovih 30 godina ostale su tuđinske i grdno neraspoložene prema našem narodu. Ovo terorisanje i ove zulume političkih vlasti najviše je osjetio naš težak.

Ja sam dobio jedno pismo, koje najbolje karakteriše položaj našeg naroda prema novoj upravi. Razočaranje našeg naroda, a naročito težaka, nad novom upravom veliko je, kome se čovjek ne bi nadao od jedne uprave koja je, baš zbog tog težaka, dobila dvije najbolje balkanske provincije. I toga težaka ona ne samo da nije nikad pomogla, nego ga je moralno i materijalno pritiskivala i ubijala.

Ja ću biti slobodan visokom Saboru pročitati ovo pismo, pa se nadam da će po pročitanju ovog pisma i oni koji nisu imali ljubavi za seljaka steći više ljubavi predusretljivosti prema njemu.

Pismo glasi (čita): „Bolujem i kopnim u gorkom čemeru i nemaštini ljutoj od kada znam za se. Bolan sam, prebolan, brate si moj slatki i medeno ljeto moje, a onako posegurno ne znam šta mi je šta me boli. Samo osjećam da je boljka moja velika i bog dragi zna ima li joj lijeka i iladža. Snaga mi sva utrnula i vredovna, a duša prazna, suva i iscijeđena ko iscijeđeni limun sa mora.

Radim i mučim se ko teški pokajnik od rane zore do mrklog mraka; sa zvijezdom, štono vele, padam, sa zvijezdom ustajem.

U proljeće, gaveljajući, gladan i suvotan, po vrletima za plugom i natapajući svaku brazdu suzom i znojem, molim se dobrom i premilom bogu za rod i berićet. Preko ljeta mi se okravi smrznuta duša, i ja drkćem i strepim ko jasikovo lišće nad njivama svojim, a pod jesen, kad sve sradim u znoju i u suvo zgrnem, nemilosrdno navali i ala i vrana na trud moj i krvavu muku moju. Duša mi tada procmili – procmili ko guja u procijepu, pred očima mi nešto zamagli i u ušima zazuji. Ali, dok se obazrem na onu svoju gladnu i golu maksumčad, trgnem se, snaga mi obamre i samo uzdahnem, proklinjući život svoj, mater svoju i utrobu njezinu grešnu…

Tako trajem život i dane, i trajaću do motike, kakva je prava pod ovom novom upravom i sudanijom.

U stari zeman, za turskog suda i turske, da kažemo, sudanije, moglo se nekako živkariti i prometati. Bože mi prosti, i bog je bolje davo. Berićeta je bilo u svačem… svačeg je bilo u izobilju. Svijet je asli bio punijeg i sitijeg srca. Aga je ostavljao, carevina nije pregonila ni svaku brezposlicu uzbijala. Bilo je za nas, da reknemo težake, i prave veće. Ako je đekad težaku i bilo krivo u čaršiji i na sudu, bilo je krivo i čaršinliji na selu i planini, gdje kosovica sudi, pa se nekako isporavljalo i vezalo jedno s drugim.

Kažem ti, rođeno moje, moglo se lijepo živeti i deverati, a otkad zastupi ova prokleta i crna ukopacija, nalet je bilo, sve nas u crno zavi. Bjeli nekakvi ljudi u crnoj odjeći i crnim škrljacima razmilješe se ko mravi po zemlji našoj i otrovaše nam i zemlju i život. Ljetina nam poče izdavati, sermija propadati, a u ljude uđe nekakvo prokletstvo i nevjerluk. Carevina udari teške namete, a vladike nakriviše naero kamilavke i udariše u stranu od naroda. I vjera nam posrnu. Zamrznu svijet sam na se. Sve ti oštro, nabusito; nigdje meke ni slatke riječi. I ljubav se i ono lijepo poštenje starinsko zabaci, izgubi, ko da ga nikad ni bilo nije. Svakom je dokundisala ova crna ukopacija i crna sudanija. Svak se diže, svak traži neku pravu: i pop i kaluđer, i beg i aga, i gazda i zanačija, a carevina, saprele je muke naše na strašnom sudu, svakom ponešto dodaje i pruža. Samo mi, težaci, zaboravljeni i zabačeni, polagano venemo, trunemo i u mukama izdišemo. I mi smo se poimali da ustanemo, da zajaučemo, ali nas uvijek izda snaga i jezik nam se potkrati i nad nami se jopet sklopi crni mrak i muk. Zloba nas je izjela, nemaština nas satrla, golema nepravda ubila, pa kunjamo ko metiljava marva. Slabi smo, nemoćni smo, neumjetni smo.

Za turske sudanije bilo je u nas i pametnih ljudi slobodna srca. Mnogi su pašama i vezirima na divan izlazili i umjeli su mudro i slobodno eglendisati. Kad zastupi Ustrija, mi se asli prestravismo i razbismo ko krdo ovaca kad ga kurjaci pognaju. Izgubismo srce, a izgubismo i pamet. Jezik nam se zaveza, pa ne umijemo ni dvije unakrst probešjediti.

Ljudi koji su nekad sa pašama i vezirima na divanu vodili mudre eglene, danas tim ljudima zastane riječ u grlu kad počnu beš jeditidolje u sudu sa onim golobradim vuzletom, na kome sve trepti i cepti od grdnog švapskog uvijanja. (Smijeh). Sudi mi, kažem ja, po pravdi božjoj i ljudskoj. – Ne sudi se, veli, u našoj carevini po pravdi, već po paligrapu. Kad bi ona sudila po pravdi, ne bi tolike stotine godina vladala nad devetnaest mileta i sedam osam vjera i zakona! – Na te bešjede meni se jezik zaveže, pa ni makac. Vidim istinu govori, i onako drukčije ne mere biti“.

(Upozoren od predsjednika Sabora da dalje ne čita, Kočić je nastavio): Samo još redak. (Smijeh – čita):“Tako ti je to na sudu i na putu. Odasvud nas bije mraz i led, a mi venemo i propadamo ko pozni ušjevi od studeni. Slijepi smo kod očiju, ludi i blentavi kod pameti, a okovani bez sindžira. Šta da ti, brate si moj slatki“ – i gospodine predsjedniče – (Smijeh) – „i medeno ljeto moje, duljim i nabrajam! Toliko ti još kažem, da je naše težačko življenje samo jedna, štono vele, duga tužbalica jada i čemera, patnje sinje i nevolje ljute“.

To je jedna kratka stvarčica, pismo jedno.

Izmeću ostalih važnih stvari kojima naša politička vlast raspolaže, dotaći ću se jedne koja je vrlo važna, mogu reći najvažnija, odnošaja između kmetova i aga. Dosadašnji odnošaji između kmetova i aga su postali nesnosni, naročito po kmetove. Zakonskih odredaba nema nikakvih, a ono nešto naredaba u tom pogledu što je izdano, sve sakato, nejasno, nepotpuno i slabo, da je uopšte strahota i pomisliti kako se moglo do danas izdržati. Nije potrebno, jer je većini poznato, nema ni praktične vrijednosti, istorijski promatrati razvoj ovog pitanja… (Opomenut od predsjednika da to nema veze sa ovom specijalnom debatom , Kočić je nastavio):

Ja ne znam, gospodine predsjedniče, neću se protiviti, ali ovo spada pred političke vlasti. (Glas: To spada u politiku). Ja ću samo, ako mi ne date govoriti, ja ću naći izlaza da progovorim o ovoj stvari, a to će biti kad bude poljoprivreda na dnevnom redu. Ali ću sada još samo ovo kazati što se tiče aga i kmetova: čuo sam i znam, da vlada ima svojih kmetova. Molim vas, gospodo, da zaključite da barem vlada nema kmetova, nego da se ti kmetovi otpišu, da se ti ljudi oslobode. Toliko sam imao primjetiti što se tiče vladinih kmetova, ako mi ne dozvoljavate govoriti o drugim kmetovima. Time završujem svoj govor.

(U dvorani pljesak i glasovi: Živio!)

——————————————————————————–

Petar Kočić
Kritika Austrijske uprave u Bosni
(Rasprava o budžetu za 1910. godinu)
Besjeda u Saboru BiH u Austro-ugarskom carstvu
Izvor – Petar Kočić: Visoki Sabore (poslaničke besjede u Saboru BiH u Austro-ugarskom carstvu), izdavač: Zadužbina Petar Kočić, Beograd – Banja Luka, 1994. Priredili: Mr. Rajko Kasagić i Borivoje Vulin

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.