Oni su dvoje mladih ljudi čiji specifičan plesni still nikog ne ostavlja ravnodušnim. Njegova strastvenost i njena gracioznost privlače poglede gdje god da se zateknu, a video snimci na kojima igraju dominikansku baćatu popularni su na društvenim mrežama. Za podijum, sem standardnih, nerijetko biraju i najljepše prirodne pejzaže, a njihovo instruktorsko umijeće je takvo da, pored časova u svojoj plesnoj školi, drže i radionice po festivalima u inostranstvu. Iako su oboje rodom iz Hercegovine, spojio ih je – Novi Sad. Predstavljamo vam Zorana i Anđelu!
Piše: Svetlana Bogićević
Zoran Sekulić rođen je 1994. godine u Trebinju, ali je 18 godina živeo u Gacku. U Novi Sad je došao 2013. godine, da studira informatiku, a pred kraj druge godine fakulteta završio je besplatnu obuku za fotografe. Fotografija ga je odvela na brojna putovanja, između ostalog i na plesne festivale za koje se prijavio da ih volonterski fotografiše. Kroz jednu ljubav, otkrio je drugu, a to je bio – ples.
– Jedno vrijeme mi je fotografija bila izvor prihoda. Dvije godine sam svakog vikenda fotografisao žurke u klubu „Cuba Libre“, a potom i neka manja vjenčanja i krštenja. Trebalo je da počnu i mnogo ozbiljniji angažmani, ali sam se onda usredsredio na ples – započinje Zoran svoju priču za portal Moj Novi Sad.
Iako je bavljenje fotografijom dobrim dijelom zaslužno za njegovu plesnu priču, kaže da je proplesao i prije toga, kad je na prvoj godini faksa krenuo u jednu novosadsku plesnu školu. Tamo je naučio osnove latino i standardnih plesova i toliko mu se svidjelo, da je dolazio na časove svako veče, u sve grupe.
– Tek poslije godinu i po dana sam saznao za plesne žurke koje se organizuju u gradu i vrlo brzo se baćata iskristalisala kao neka melodija koja mi prija. Ona se tada igrala uglavnom rekreativno, na kraju časa ili između salse na žurkama. Počeo sam malo da istražujem na Jutjubu i uvidio da ona nosi mnogo više emocija, što je promijenilo moj pogled na taj ples. Krenuo sam na žurke u „Baby Blue“ i na Štrandu, a u tom periodu se pojavio i jedan film koji je meni dosta značio, zove se „Salsa“ i datira iz osamdesetih. Tad sam shvatio da ne moraš da znaš puno koraka da bi partnerki bilo prijatno da igra sa tobom, ali moraš biti kulturan, prijatan, nenapadan – opisuje Sekulić.
Uskoro se obreo na „Hungarian Summer Salsa festivalu“ u Mađarskoj, gdje je dobio priliku da, volontirajući kao fotograf, prisustvuje radionicama, žurkama i upozna razne instruktore. Za njim je slijedio jedan od najvećih plesnih festivala, u Rovinju, gdje je kao volonter proveo dvije sedmice i kupio zanat od najboljih svetskih instruktora, a kasnije i festivali u Milanu i Londonu. U međuvremenu, počeo je da organizuje plesne žurke po našem gradu i, sad već nakon pet godina u plesnom svijetu, postao prepoznatljiv na gradskim podijumima.
– Prvi u gradu sam pravio senzual žurke, tada u „Komjuniti baru“ u sklopu Startit centra, koje su bile nenormalno dobre i dolazili su ljudi iz svih plesnih škola. Puštao sam malo drugačiju muziku od uobičajene, manje salse, a više baćate i kizombe. Poslije sam te žurke organizovao u „Reneu“ – prisjeća se mladi instruktor.
Na pomenutim festivalima, na koje je nastavio da ide, plešu se baćata, salsa i kizomba, te je naš sagovornik imao prilike da vidi puno različitih varijacija ovih plesova. Na jednom od njih, u Milanu, doživio je, kako kaže, „plesni zen“ sa jednom Ukrajinkom, sa kojom je dogovorio da održe zajedničku radionicu u Srbiju.
– Te radionice smo održali prije dvije godine i čvrsto sam odlučio da ću nakon toga ljudima reći kako u septembru te godine otvaram plesnu školu. U tom trenutku nisam imao salu, ali sam za jedan dan napravio logo škole „Bachata Faith„. Kad sam im to saopštio, morao sam da nađem način da se to i desi. Napravio sam Fejsbuk stranicu, pronašao prostor u centru grada i te jeseni krenuo sa prvom generacijom, gdje sam imao dvije grupe baćate i jednu grupu kizombe. Krenulo je mnogo bolje nego što sam i mogao zamisliti, došlo je baš puno ljudi – navodi Zoran.
Kroz nekoliko mjeseci, shvatio je da bi mu dobrodošla i ženska osoba koja bi zajedno sa njim vodila časove, kako bi mogla djevojkama bolje da pokaže ženske figure. Tako mu se ubrzo pridružila Anđela Ridešić, rodom iz Trebinja, koju je ranije upoznao na žurkama, a počela je da dolazi i na njegove časove. Ova djevojka se godinama bavila folklorom, svirala klavir, nešto kasnije krenula i na salsu, a u Novi Sad je došla na studije grafičkog dizajna. Sa Zoranom je povezuje i ljubav prema fotografiji, te je ovo dvoje mladih ljudi od prvog momenta ostvarilo dobru konekciju.
– Ispostavilo se da mi je najviše prijala njena energija i kako ona izvodi pokrete, mislim da od svih dobija komplimente kako je elegantna. Trudimo se da imamo dobar i zdrav odnos i mislim da smo dosta napredovali kao plesni par. Bukvalno na isti način shvatamo ples i prenosimo ga drugim ljudima i jako sam ponosan na nju, na sve sto je postigla, i na sve sto smo zajedno postigli do sad. Ona me nadopunjuje i daje potpuni smisao svemu – naglašava talentovani plesač.
Pored zajedničkih časova, Anđela devojkama drži i „Lejdi stajl“, na kojima ih upućuje u finese ženskih pokreta i „ukrasa“.
– Dosta stvari koje radimo su spontane, dešavaju se u trenutku. Ja nisam osvješćivala svoje pokrete, dok se nisam našla u ulozi instruktora. Tad sam poželela da ljudi koje učim razumiju svaki pokret. Sve je lijepo krenulo i bili smo puni planova za putovanja, ali se desila korona i karantin. Za to vrijeme časovi plesa su se održavali onlajn i tu sam prvi put dobila priliku da potpuno sama radim časove sa djevojkama, što je bio veliki izazov. Prilagodila sam se Zoranovoj metodologiji i sve je prošlo super. Na našoj prvoj radionici u julu osjetila sam veliko uzbuđenje, ali sam se jako brzo oslobodila i to je bilo jedno čarobno iskustvo – kaže Anđela i dodaje da njih dvoje posebno vole da plešu na našu muziku, te istu promovišu i po stranim festivalima.
Dva plesa za koja su se odlučili da uče druge ljude su upravo baćata i kizomba koji nose, kako Zoran kaže, dvije potpuno različite energije. Baćata je, prema njegovim rečima, spektar širih emocija, dok kizomba budi mirnoću i spokoj.
Iako igraju različite stilove, u gradu su ipak najpoznatiji po baćati senzual, koja podrazumeva puno impresivnih „talasa“, gipkost tijela i nevjerovatan osjećaj za trenutak i muziku, a izgleda gotovo nestvarno kada neki od plesova otplešu – bez dodira.
– Kako ćeš igrati baćatu prilično zavisi od pjesme. Ukoliko je u pitanju vesela pjesma, takozvana dominikanska, pokreti će biti oštriji, a ukoliko je melodija nježnija, igra se senzualnije. Naravno, mnogo toga zavisi i od energije osobe s kojom plešeš, kao i od trenutnog raspoloženja. Baćata uspijeva da probudi različite energije i emocije i to uvijek volim da naglašavam. Sa druge strane, kizomba je ples koji u Srbiji još uvijek raste i volio bih da postane još popularniji – smatra Zoran.
Da su kao instruktorski par cijenjeni, dokaz je i to što su prošle godine u julu održali dvije radionice na festivalu u Mađarskoj, a ovog ljeta za njih su rezervisane još tri. U njihovom planeru nalaze se i razna druga gostovanja. Dotle, svoju opčinjenost plesom svakodnevno prenose svojim polaznicima.
– Zoran je pokrenuo pravu lavinu, kod njega se pojavilo dosta ljudi da pleše, kojima se dopala ta njegova energija. Mislim da ih kod nas zadržava ta neka zdrava atmosfera, kao i naš odnos ka njima, koji nije striktno profesionalan, već je atmosfera opuštena. Veoma nas usrećuje kada im nešto prenesemo i vidimo rezultat toga, a oni su i naši najbolji promoteri – vjeruje instruktorka prefinjenog stila.
Njih dvoje se trude da mladićima i djevojkama koji dolaze u njihovu plesnu školu pruže i mnogo više od plesnih koraka.
– Pored učenja plesa, mi na časovima često pričamo i o plesnom bontonu, kao i o razlozima zašto je ko došao na ples, kako bi plesna zajednica funkcionisala zdravo. Mislim da naša škola uspijeva da pokrene u ljudima to da žive ples, da se zaljube u ples i da im ples nešto predstavlja. I mi sazrevamo i napredujemo uz naše polaznike. Cilj nam je da u Novom Sadu u narednih godinu dana stvorimo kvalitetan tim naših ljudi koji igraju baćatu i kizombu, gdje bismo mogli zajedno da putujemo i nastupamo – tvrdi Sekulić.
Ni u mjesecima kad je časove pauzirala pojava korone, nisu prestali da plešu. Iskoristili su vrijeme da obiđu sve moguće lijepe lokacije, kao što su Tvrđava, Fruška gora ili obala reke, da tamo načine sjajne video snimke na kojima đuskaju. Posebno je atraktivno kada sa ostatkom ekipe plešu u saletli u Dunavskom parku, gdje često podstaknu i slučajne prolaznike da se prepuste latino ritmu i zaigraju.
– Ples je pozitivan izlazak iz komfor zone, odličan način za socijalizaciju i za buđenje multitaskinga. On mora da ostane čist i nevin i da neprestano donosi sreću. Cilj časa plesa nije korak, već trenutak kada čovjek shvata da razumije ples i pokret – zaključuje Zoran.
Njegova plesna partnerka slaže se sa tom definicijom i dodaje svoju viziju ove predivne aktivnosti, koja u sebi spaja fizičku aktivnost i umetnost.
– Ples slama predrasude, pomijera naše granice i donosi slobodu. Ja sam tek kroz njega naučila da treba da izrazim svaku emociju, pa i tugu. Pomaže da oslobodiš tijelo i misli i izvlači iz teških trenutaka – poručuje Anđela.
S obzirom na to da je uz njih Novi Sad dobio jednu novu plesnu dimenziju, nemojte se začuditi ako na obali Dunava, na Tvrđavi ili u saletli ugledate momka i djevojku koji, dok plešu, žive u tom trenutku. Uživajte dok posmatrate sa kojim zanosom to rade ili im se i sami pridružite.
Izvor: MojNoviSad
Be the first to comment