„Rejon koji smo dobili da pretresemo bio je otprilike 40 – 50 ha površine, od štala na Pomakovcima do dna Ljubovića bare. Pretresali smo ga od dva puta, dužno, u odlasku i povratku.
Na nekim mjestima je šikara bila takva da sam pomislio da nema šanse da je tuda prošlo bilo šta osim divljih životinja, a ne dječak na biciklu.
Na kraju rejona (dno Ljubovića bare) smo sjeli i odmorili pet minuta nakon čega smo krenuli nazad. Lijeva granica rejona je plitak potok, granica šume i Pantove bare. Kroz taj potok voda praktično ne teče nego se cijedi. Prvi do njega je bio čovjek iz Nevesinja, policajac.
Nakon 250 metara povratka, povikao je „Evo ga!“
Na trenutak sam pomislio da je živ, srce mi je zaigralo, sva šestorica smo dotrčali i vidjeli dječaka kako leži u tom plitkom potoku. Biciklo takođe u potoku, dva metra od njega. Čovjek koji ga je prvi vidio je kleknuo pored njega i opipao mu puls ali je po boji i ukočenosti bilo jasno da dječak već mnogo sati nije živ. Ležao je u potoku kao da spava. Odmah smo obavijestili policiju i ostale potražne timove.
Sve ovo sam napisao samo da prekinem priče koje su se pojavile u narodu i medijima, da je pronađen u jezeru Alagovac, da je pronađen na brani, da je bio ovakav ili onakav, da su ga dirale divlje životinje i sl. Ništa od toga nije istina, istina je ovo što sam napisao gore i to je slika koju će svaki od nas nositi u glavi do kraja svog života.
Malom Vukašinu neka je pokoj duši i laka ova naša tvrda hercegovačka zemlja.“
Pejanović Draško
Ostavi komentar