Vidim, odlaziš u crkvu. Ne zanima me šta ćeš u njoj raditi iako mislim da ćeš se moliti.
Nimalo ne marim za to hoćeš li stajati ispred oltara ili tamo kod vrata, hoćeš li se moliti sjedeći ili klečeći, pognute glave ili zatvorenih očiju ili ćeš bulјiti u ikonu na oltaru, udarati se u prsa, micati usne, šaputati riječi molitve ili prebirati brojanicu među prstima. Sve su to spolјašnje i jednostavne radnje kojima nije teško prevariti čovjeka.
Čekam te napolјu!
Kada izađeš iz crkve i vratiš se među lјude, pripremi se za susret sa mnom. Tada ću te nemilosrdno pratiti, posmatrati, suditi a možda te i osuditi.
Imam pravo to učiniti.
Naime, želim znati jesi li u crkvi zaista razgovarao sa Bogom ili si se samo Nјime poigravao. Želim se uvjeriti – čini li molitva čovjeka zaista drugačijim i bolјim?
Uvjerim li se da si ohol, pohlepan, sebičan, svadlјiv, uvrijedlјiv, zavidan, brblјiv, površan znaću da ti molitva ne valјa. Uvjerim li se da u porodici, na poslu, u školi, trgovini, autobusu, na ulici, ne znaš s lјudima razgovarati, znaću sigurno da ne znaš ni sa Bogom razgovarati.
Ako neko neprestano treba da te tješi i hvali, znaću da u crkvu nisi išao radi Boga, da bi ga slavio već da bi obožavao sebe.
Ali, budu li tvoje usne izgovarale riječi mira, radosti, povjerenja i utjehe, budu li tvoje oči otvorene za nevolјu bližnjeg, bude li tvoja ruka podizala nemoćne, bude li tvoje srce imalo razumijevanja za druge, bude li opraštalo i lјubilo, znaću da si u crkvi zaista razgovarao sa Bogom.
Čekam te napolјu!“
Ostavi komentar