Veliki Njegoš u Gorskom vijencu kaže: “Ko na brdo, ak’ imalo stoji, više vidi no onaj pod brdom.”
Koliko puta smo bili u situaciji da kritikujemo i komentarišemo, evo počevši od lika i djela Đorđa Balaševića pa do “Dare iz Jasenovca” šta je to trebalo dodati, šta oduzeti u filmu, što je posljednjih dana u žiži javnosti.
Činjenica da je glavna tema u posljednjih par dana Jasenovac, a nije Cecin sin ili isprazna priča o ovome ili onome, može da raduje. Jako teška i kompleksna tema, o kojoj bi svako od nas trebao znati par činjenica u podne, u ponoć.
O Jasenovcu smo mogli isto saznati i prije filma, ali na “teži način”, kroz čitanje “dosadne” literature. Ipak, nova vremena donose nov način života, a u “Instagram vremenima” fokus je na drugačijim sadržajima, te u životnoj brzini današnjice nije tako lako naći ni vremena, a ni volje za knjigu, samostalna istraživanja i teme koje nisu “IN”.
Svakako da je stavljanje jedne ovakve teme na filmsko platno odlično, prije svega jer se podsjećamo na neke stvari koje bismo u svakodnevnici “zbili u ćošak”. Dobro je što ovakve teme stižu u novijim formatima i što iste, na pravi način, dižu prašinu po društvenim mrežama.
Slagaćemo sebe ako kažemo da bez ovakvog filma ne bismo imali priliku da saznamo nešto o Jasenovcu, kao i o bilo čemu drugom na ovom svijetu. Svako je gospodar svojih interesovanja, svojih postupaka i građenja sebe.
Do pojedinca je hoće li baciti smeće u kantu ili ga izbaciti kroz prozor automobila, s mosta ili na ulicu.
Do svakoga od nas je koliko ćemo raditi na sebi i koliko ćemo biti upućeni u određene teme. Fakulteti, naravno, pružaju određenu vrstu znanja, ali to niti smije da bude granica našeg interesovanja, niti je cilj da se ograničimo samo na jednu oblast, a sve druge da nisu u našem djelokrugu, jer se itekako mnoge tiču nas!
Tako dolazimo u situaciju da i kada razumijemo (a često razumijemo) procese u državi i društvu, a još češće se ne slažemo sa istim, ne reagujemo, jer, ne tiče nas se.
A onda Đorđe Balašević izvede hiljade ljudi na ulice, neke iz ljubavi prema njegovim romantičnim stihovima, neke iz ljubavi prema njegovoj disidentskoj noti, a veliku većinu to što niko neće zamjeriti ako i sazna da su bili tamo.
Neću reći da njegova popularnost i posebnost s umjetničke strane nije ujedinila ljude za njegov posljednji oproštaj, ali dovoljno je pogledati program RTS-a, gdje živ godinama nije imao ni jednu minutu prostora. Kad je postao bezopasan, dobio je prostor, a to upravo govori o mentalitetu “nezamjeranja”, jer da je htio da ga promoviše isključivo sa one romantične strane, urednik RTS-a je to mogao, ali pusti đa’ola, ipak je Đorđe pričao protiv vlasti.
Do pojedinca je kako će se ponašati, hoće li gledati “svoja posla” ili posao svih nas, jer je pitanje dana kada će se njegova branša ili ličnost naći na meti nepravde.
Sve će se ovo jednom zvati juče. Kao što se i francuska revolucija zove prošlost, kao i Josip Broz Tito o kojem možemo danas čuti svakojake kritike, kao što ćemo moći sutra o Dodiku, čim padne s vlasti. A životi će nam biti i ostati licemjerni ako budemo isključivo kritikovali greške iz prošlosti, a budemo ostavljali nove greške za ispiranje usta potomcima.
A ko će kako raditi, ko će koliko smjeti, sve je do pojedinačnog slučaja. Ipak, da bi se shvatio značaj određenih tema, one moraju biti pristupačne većini i na način koji će najlakše konzumirati većina.
U sistemu gdje je medijska blokada uz kontranapade u vidu medijskih spinova svakodnevna pojava, jasno je da je takav zadatak mnogo teži, ali kreiranjem lažne slike o pojedinim temama ne znači da je ono što je plasirano javnosti tako, niti znači da nema lijeka i protiv toga.
Diktatura se čini nepobjedivom, a njen temelj je upravo svaki pojedinac koji izabere da nekome da mjesečno par hiljada KM uz mnoštvo privilegija u zamjenu za 50KM ili rođakov pripravnički rad. A taj koji nudi sitnice na koje kao društvo pristajemo opet ima nekog iznad sebe, koji ima gladnija usta i ujedno još lažniju sliku o sebi, koju mu grade oni koji ga stvarno doživljavaju kao gospodara bez kojeg nema ni života, a ni smrti.
Do tebe je hoćeš li iskoristiti svoje pravo glasa i na koji način. Naravno, 9 od 10 ljudi je politički nepismeno, ako ne i u većem procentu. Najveći broj ljudi ne zna koja je podjela vlasti, a kamoli ko je sve na političkoj sceni. I naravno da takvo stanje odgovara onima koji političkom zloupotrebom dolaze do nezamislivih novaca.
Ne radi se samo o politici, već o našoj nezainteresovanosti za svaku poru života, a svemu tome umnogome doprinosi da se informišemo putem 2-3 FB statusa, člankom iz novina i to nam sve daje lažnu sliku kako dovoljno znamo o temi, jer smo pokupili ključne informacije iz tih šturih analiza ili spinova, da možemo njima baratati po kafanama.
Zato se lako dijelimo na ove ili one, a još lakše prelazimo kod onih drugih, jer tamo gdje smo, nismo zbog suštine, niti ulazimo u srž i ideologiju priče, ma koja god to bila.
Ne mora se raditi o stranačkim dresovima, ovo je tako karakteristično za navijačke dresove. I onda kad neko pređe da navija za drugi klub možemo shvatiti da tu nije bio iz ljubavi prema klubu, niti fudbalu, već zbog potpuno drugih interesa ili priča.
A sve to je posljedica nas koji sve u životu posmatramo i radimo površno, tek onoliko “za prolaz”. Zato smo laka meta za sve moguće vrste manipulacija, jer smo šuplji na sve strane.
Zato će bolja vremena doći kad i sami budemo bolji. Kad očistimo svoje dvorište i zapitamo se koja je naša uloga u društvu, koliko smo žrtvovali sebe za dobrobit zajednice, bilo na umjetničkom, bilo na sportskom ili bilo kom trećem planu, budemo primjer drugima, a svako u svojoj sferi, onda će se i državni aparat i sistem lako stopiti sa postojećim sistemom vrijednosti.
A i tada, kao i danas, predstavljaće nas prosječan pripadnik naše društvene zajednice, sa kojim se identifikujemo.
Zato, pamet u glavu, budi koristan, probudi se, pokreni se, ne budi biljka! Minut je do 12!
Đorđe Vučinić /ČITAMO LI SE/
Ostavi komentar