Stolarsko-duborezačka radionica Manastira Tvrdoš – RADOVI TREBINJSKIH MAJSTORA NA SVIM KONTINENTIMA (FOTO/AUDIO)

„Neopisiv je osjećaj kada znamo da se naši radovi nalaze u mnogim sabornim hramovima na svijetu, gdje naš pravoslavni narod živi.“ Ovako počinje priču Milenko Gredo, šef  Stolarsko-duborezačke radionice „Eko Invest“ d.o.o. Trebinje.

On kaže da su se za dvadesetak godina, od kada on rukovodi ovom umjetničkom radionicom, pravoslavni motivi u duborezu i ikone između ostalog našli i u sabornim hramovima u Parizu i Briselu.

„Ljudi nam često pošalju samo fotografiju i mi tako uradimo u drvetu radioničke crteže a ako su u pitanju ikone, ukoliko nemaju svoje, mi imamo našeg ikonopisca sa kojim se sve dogovaramo i sarađujemo. Ako je Evropa, ja odem i sam uzmem mjere i krenem sa radnicima u izgradnju. A ako su drugi kontinenti, onda nam se pošalju fotografije i mjere na mejl“, kaže on.

Teško je odrediti najdraži rad, ali Gredo je ipak izdvojio onaj koji mu je probudio posebne osjećaje – rad u manastiru Liplje, gdje se zamonašio episkop banjalučki Jefrem.

„Vladika Jefrem nas je pozvao i samo otvorio crkvu i rekao da želi ikonostas iz 13. vijeka. To je bilo među prvim radovima da nam je neko rekao šta određeno baš želi. Dobio sam knjigu sa motivima iz 13.vijeka, napravio sa saradnicima crtež i poslao u Banja Luku vladici Jefremu, koji nam je dao blagoslov da tako uradimo kako smo i nacrtali“, kazao je on.

Pamti i rad u sabornom hramu u Briselu i sjeća se anegdote.

„Mi smo radili ikonostas i dolaze ljudi i govore nam: ‘Kako je lijepo ali mi to nismo nikada vidjeli’ . Ja sam se začudio kako nisu vidjeli ikonostas ako su naši pravoslavci. I onda mi objasne da su oni katolici. Crkva je katolička i mi smo je dobili na korištenje 99 godina, ali pod uslovom da se zajedno molimo u vrijeme službe – i katolici i pravoslavci. I to je bila jedna divna služba na kojoj sam učestvovao, gdje smo se zajedno sa katolicima molili Bogu.“

O cijenama je neumjesno govoriti iako su, kada se o novcu priča, najjeftiniji u regionu, jer koliko god da košta, da se narodski izrazimo – nedovoljno je da bi se izmjerila vrijednost zlatnih ruku ovih umjetnika.

Gredo ističe da je šef jer to mora neko biti,  ali su svi jednaki u poslu i jedan bez drugog ne mogu – pet stalnih profesionalaca a po potrebi, ukoliko ih „pritisne“ vremenski rok – angažuju se dodatni radnici. Navodi da je, bez obzira na mašine koje imaju, ručni rad taj koji daje vrijednost ovim djelima.

Ikona se ne može oslikati uvijek – treba imati potpuni mir u duši

Obrad Hajrović, penzionisani inžinjer mašinstva je metal zamijenio radom u divnoj lipi za koju kaže da ima dušu.

„Kao mali nosio sam u sebi talenat za stare zanate, ali kako sam studirao mašinstvo, tome sam se veći dio života posvetio – i evo sada u penziji imam priliku da se bavim onim što sam volio kao dijete. Bogobojažljivo krenem prema drvetu. Prvo radim glavu i kada se postigne pravilo da liči na sveca, onda idemo dalje. Ja sam perfekcionista, uvijek mislim da može bolje ali kada je kupac zadovoljan – onda ja kažem da sam uspio“, objašnjava Hajrović i kaže da je među radovima njemu najdraži i najbliži srcu ikonostas na Hercegovačkoj Gračanici, koji je rađen 27 dana.

„A najzahtjevniji je ikonostas koji smo radili u Njemačkom gradu Vupertalu (Wuppertal).   Rađen je ikonostas u orahu od  60 metara kvadratnih. To je jedna poljana što bi se reklo i ponosni smo na taj ikonostas. Inače, najčešće koristimo lipu. Nije tehničko drvo, ima ga u izobilju i nije skupo a postojano je“, kazao nam je Hajrović.

Spoj brzine i odgovornosti sa mirom i umjetnošću

Spaso Rosić, komandir Teritorijalne vatrogasne jedinice kaže da je u vatrogasnoj profesiji najvažnija brzina i spremnost – nekada je minut potreban da kuća izgori i zato je potrebno brzo i efikasno djelovati. A za posao sa duborezom i ikonama je drugačije – mir, strpljenje su od značaja.

„Kolege su malo prije mene počeli rad u ovoj radionici, ali zajedno smo oko 20-ak godina. Divno je raditi sa njima i to baš u drvetu jer drvo ima život i dušu. Potrebno je znanje o samom drvetu, znati raditi na mašinama, ali je najvažnije voljeti ovaj posao jer ruke su te koje stvaraju krajnji rezultat. Mora čovjek biti i u vjeri, poznavati pravila i ne odstupati od toga“, kaže on i dodaje da svaki potez koji se povuče ostavlja trag koji će se zadržati zauvijek.

„Osjećaj zadovoljstva i milosti je u meni kada znam da su naši radovi svuda u svijetu. Tamo neko će se uvijek naći da kaže – ovo su radili naši iz Hercegovine. I to je nešto posebno.“

Rosić kaže da je kada uzme da radi posao potpuno skoncentrisan.

„Kada uđe neko u prostoriju i pita me nešto, ja to čujem ali ne reagujem. Potpuno sam u drvetu. Mi smo 100 posto u svakom radu, ikoni, duborezu ostavili srce, ljubav i mir.“

Umjetnost oslikavanja ikona – umjetnost poslata od Boga

„Kao dječak sam gledao kako moj đed vješto rukama rezbari drvo praveći gusle, preslice i uz koga sam napravio prve korake koje imaju veze sa umetnošću“, priča nam Dragan Buha, ikonopisac.

„Vremenom sam se više posvetio slikanju i kao mladić počeo da učim ikonopis u Ikonopisačkoj radionici ‘Erminija’,  koju je vodio sveštenik Stevan Kovačević. Uporedo sam krenuo u crkvu pa samim tim sticao više znanja i iskustva u ikonopisu. Vjera je svakako temelj mog ikonopisanja. Učeći o životima svetitelja koje slikam, stičem znanje kako ih predstaviti na ikonama, kako izraziti njihov blagi lik“, kaže Buha.

Nije lako izdvojiti omiljenu ikonu.

„Možda sam do sada najviše slikao lik Presvete Bogorodice, pa su mi neke od tih ikona postale najdraže, mada je svakako teško reći da li se neka ikona posebno izdvaja. Kod ikonopisanja najvažnija je duhovna priprema za slikanje, koja se odvija kroz sam način hrišćanskog života, molitvu i post. U drugi plan spadaju materijali, pigmenti, zlato i samo poznavanje tehnologije izrade. Interesantno je da obična domaćica ili neko ko se ne razumije dovoljno u tehnologiju ikone može naslikati fenomenalnu ikonu koja prije svega odiše duhovnošću. Posebno mjesto svakako čine ikone koje sam prvo naslikao iako po nekim standardima nisu najbolje, drago mi je jer su rađene za moju porodicu, najdraže su i još ih uvijek čuvam“, zaključuje on.

Izvor: Radio Trebinje

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.