Čija to imena dajemo NAŠOJ djeci?

Nije to više pitanje veličine grada, nije to više pitanje ni društvenog, ni imovinskog statusa. Nije ni stepena obrazovanja, nažalost, nije to više pitanje ni vjere, ni nacionalne pripadnosti, a još manje tradicije i neke vrste patriotskog naslijeđa koga do unazad ove naše potonje generacije roditelja niko nikada u srpskoj istoriji prekidao nije…

Znamo mi dobro kako su se zvale naše babe i prababe. Naši đedovi i prađedovi. Majke i očevi… Učili smo iz istorije i iz nekih pređašnjih vremena kakva imena su nosili naši velikani i naše heroine. Odmah da osujetim svačiju pomisao koja ode toliko daleko da ja hoću ovim tekstom nekome da sugerišem kako će nazvati svoja divna čeda i da ona imena kakva su “udjenuli” svojoj djeci ili ih tek planiraju dati nisu lijepa. Dakle, meni to nije ni na kraj pameti – ono na šta samo hoću da ukažem je jedan veoma opasan i popularan trend u mlađim i ujedno najodgovornijim kategorijama našeg društva, a koje su se našle u friškoj roditeljskoj ulozi. Na trend koji svakoga dana, polako, ali sasvim sigurno oštrim zubima otkida veoma značajan i dragocjen komad živog mesa od ionako sve ugroženijeg i mršavijeg srpskog bića, duha i identiteta.

I kako ćemo, mi kao narod sa imenom i tradicijom, preživjeti kad je razuzdana aždaja sa zapada došla po svoje i svakoga dana otima od nas nešto što nije njeno. I to najprije udara na pažljivo odabrana i najosjetjivija mjesta: jezik, kulturu, tradiciju, pismo, ponos, istoriju… Njan cilj je jasan – brisanje identiteta, zatiranje duha i gušenje kolektivnog bića svakog malog i ponosnog naroda u potpunosti. Unificiranje i širenje jednakosti i prava bez bilo kakvih moralnih kriterijuma, tako da ti gost u tvojoj kući može biti gazda i domaćin, a ti njemu sluga.

Da možeš imati sestru Aju, brata Jana i rođaka “nakvog” Lava. Da ti dijete bolje priča stranim, n’o što divani lijepim srpskim jezikom, da ti snaha može biti kršan zet, a da ti zetko može biti neka zgodna “riba”. Da, hodeći našim ulicama više vidiš engleskih naziva svega i svačega, nego li srpskih i to „ne daj Bože“ na ćirilici. Po njihovom, bukvalno svašta nešto može i što je nagore od svega, sve im je to normalno, a već su i nas u dobroj mjeri izdresirali da nam je to postalo normalno.

Jer, ko se više i za šta buni u ovoj zemlji na sve te nenormalnosti, izgleda da je samo pitanje ko će i kad ući u taj nesrećni vozić koji ide srpskim prugama nestajanja. Što je najtužnije od svega, ona koja bi o tome najviše trebalo da vodi računa, pojedinim donešenim zakonima kao i onim nedonešenim, maltene propagira i ohrabruje na sve to. Država, da ko, nije beli pokojna i uvažena Milka Canić. Ta Evropa je ipak bitinija od našeg duha i identiteta. Naše istorije, tradicije i zasigurno – naše budućnosti! A, da bi u potpunosti došli do toga da sve to nenormalno i nama postane normalno, pa oni nam prethodno moraju oteti ili zatrti sve ono najbitnije što nas vijekovima krasi i od drugih razlikuje… Jedno od tog svega su i naša divna, ponosna i dična srpska imena!

U tom sve širem i šarolikijem izabiru malo ko više primarno vodi računa o tome da li je to ime uopšte srpsko ime? Prvom i osnovnom kriterijumu koji bi svaki bračni ili vanbračni par roditelja srpske nacionalnosti trebao da ima u svojoj glavi i o kojem bi trebalo da povede računa. Onaj mali džepni pravoslavni kalendar više i niko u ruke ne uzima. To sada u ovom svjetskom globalističkom poretku koji satire sve one zdrave kriterijume, navike, običaje i vrline jednog naroda, uopšte nije bitno. A, bitno je da ime moderno, atraktivno, kratko, da se lijepo izgovara, da lijepo zvuči na srpskom, a još ljepše na engleskom jeziku, kao da ga je neki Englez pravio, a neka Elizabeta rađala. Pride, još mu se sve češće prilijepi neko dodatno, drugo ime, kao da su ga dva oca pravila i dvije majke rađale. I, ono najpogubnije od svega, da što više aludira, liči ili se poistovjećuje sa nekim stranim tuđim imenima. E, šta se s time misli i podrazumijeva, moj mozak nikada razmjeti neće?!

U toj groznoj potonjoj namjeri da se našoj srpskoj tek rođenoj djeci davaju strana i polustrana imena, dosta istine ima u toj roditeljskoj namjeri i bojazni kako će jednog dana u nekoj dalekoj tuđini zvučati ime njihovog djeteta. Maltene se i prije rođenja djeteta više brige i pažnje posvećuje tamo nekom nepoznatom strancu i njegovoj doglednoj muci kako će on jednog dana u svojoj zemlji lomiti svoju jezičinu o ime našeg djeteta, nego li o muci svoga đeda, babe, majke, oca, zemlje, istorije, tradicije i običaja što imenom izgubismo još jedno naše dijete. A, od imena i sve drugo sutra kreće… A i ne bilo tako kada većina friških roditelja još i prije njegovog rođenja u svojim mislima poželi i predodredi geografsku sudbinu svom djetetu u smislu: “Idi u tri lijepe pičke materine, samo ovdje ne ostaj.” Šta li, da li tako misle da će ga sutra imati više za svojega ili da li će mu tom željom unaprijed obezbijediti ljepši, bezbrižniji i zaštićeniji život od onog koji oni imaju u svojoj zemlji?!

No, u toj i takvoj mudroj matematici zaboravljaju na svoje prezime koje u 99% slučajeva ozbiljno poružnjava ta njihova prelijepa strana i strancima pitka imena. Jer, srpsko prezime ne može biti ničije nego SRPSКO! A, ono zna da bude sve ono kontra od te njihove moderne lingvističko-materijalne kombinacije – i jako i grubo i upečatljivo i za izgovarati teško i ružno i smiješno…

Ne znam ni sam kako, ali kao narod, malo smo se čime kičkali u toj našoj veseloj istoriji kao sa našim prezimenima. Naročito, nekako moji Hercegovci. No, ni to ne ispade nikakav vele problem, u inostranstvu se tako lako i brzo mogu promijeniti naša “zamorna” prezima. Кao što se, nažalost, često u praksi i dešava. To se tamo tako lako završi, samo za koji dolar ili funtu. Toliko košta trajni gubitak traga i svjedoka postojanja jednog srpskog bića i njegove jedinke. Ne pomaže čak ni ona trobojka na zidu koja je tu svega nekolike prve godine do narednog krečenja, a poslije toga duboko zabijena u nekom od podrumskih paketa.

Sve to indirektno aludira i na nesvjesne roditeljske frustracije i nezadovoljstvo sopstvenim životom u sopstvenoj zemlji koje se iskaljuje kroz imenovanje djeteta svoga, uz 18 godina ranije preporučenu pošiljku da ono završi u nekoj od razvijenijih zapadnih zemalja. Кad već nisam ja, neka se ono spasi, ode tamo i bude srećno… Baš mudro i pametno. Pa tek će tamo da bude najmanje njihovo i sve manje naše. I za jednu ili dvije generaciju – nečije tuđe!

P.S. Molim vas, propuštajte taj vozić, a ako ste već u njemu – iskačite iz njega! Neka prazan putuje u pakao gdje će se jedino i zaustaviti, a mi da budemo i ostanemo ono što smo vijekovima bili! Ponosan i prepoznatljiv srpski narod vrijedan pažnje i poštovanja!

Blog jednog Hercegovca u Beogradu

1 Komentar

  1. „Da, hodeći našim ulicama više vidiš engleskih naziva svega i svačega, nego li srpskih i to „ne daj Bože“ na ćirilici“… објави србопокровитељски Leutar.net на абецечеди, док им у углу стоји датум у генитиву, све по пропису и граматаци из најближег морског комшилука, да се не замјере каквој Дубровкињи кад долази да под платанима купи домаћи мед, двапут јевтинији него дома, штедећи и на паркингу који не плаћа, док јој се требињска полиција заносно смјешка и маше из кола, на путу да ревносно избаци из стана борца прве категорије што дугује 80 марака струје.

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.