Juče su nebesa bila na zemlji

Nekoliko dana pred smrt mitropolita Amfilohija, po svršetku posla i dnevnih obaveza odlazio bih tamo, do naše male a velike crkve i gledao Anastasija kako stvara freske čudesne ljepote u drevnom, vjekovima starom hramu.

Anatasije, od milja Najo, nije težak čovjek, kako se kaže, lake je sjene, pa dopušta, dok radi, da ga gledaš a ponešto i zapitkuješ.

Ja sjedim na stolici, a Najo sa kolegama Vukom I Ilijom stoji na skeli i stvara! I kako stvara!!! Tu, pred mojim očima, na svodu hrama, kao da se ovog trena Hrist uzdiže na nebo u pratnji anđela dok ga Bogorodica i apostoli gledaju. Velikim je blagoslovom Anastasije prožet, a kako i ne bi bio! Sinovac je mitropolita Amfilohija, on mu je i ime dao, a i on je poput strica “Bistri dječak iz Donje Morače”.

Posmatrao sam Naju dok slika, dok oživljuje Vaunesenje i one noći uoči predstavljanja mitropolita. Gledao sam umjetnost u nastanku, Ne znam šta mi bi, pa pogledah u telefon i vidjeh tu tužnu, kako će se kasnije ispostaviti lažnu vijest da se Đedo predstavio u Gospodu. Vidjeh, gotovo istovremeno, da tu vijest po društvenim mrežama već demantuju.

“Hajde, Najo siđi dole!” rekoh najmirnije što sam mogao

“Nazovi nekog, nešto se dešava”!

Najo me posluša. Siđe sa skele, nazva sestru.

“Je li živ striko?” upita je

Trenutak kasnije pogleda u mene i reče

“Živ je!”

“Eto produžiše mu život” kazah tu narodnu, ne znajući šta bih drugo rekao, čime bih ga drugo obodrio i ohrabrio

U tom času dođoše sveštenik i Radovan. Nose bocu rakije sa pogledom punim saučešća, misle da je Đedo umro.

“Živ je mitropolit! Šta se te se namrštili!”

Licem im prođe prvo nevjerica a onda malo potom i radost. Dok pred crkvom ispijamo rakiju u Đedino zdravlje, ne osjetimo jezu hladne ljubinjske noći.

“Eto produžiše mu život” ponovih

Najo me pogleda i reče

“I mene je to ohrabrilo!”

Ujutro, mitropolit Amfilohije upokojio se u Gospodu. Slijedeća dva dana proveo sam u suzama gledajući snimke njegovog života, njegovog ispraćaja iz Kliničkog centra, doček na Cetinju, dolazak vladike Atansija, biblijske scene iz Podgorice, malu Unu kako korača u litiji uz kuma…

Mislio sam o tome, evo može se reći svetitelju i simbolu slobode, što teškom rječju a plemenitim djelom raskinu lance ropstva, dok su mi vlažile oči, a pokoja nijema suza tekla niz lice.

U subotu, u kasno veče, nazva me prijatelj Pero.

“Hoćemo li Đedu na sahranu, zaslužio je to Đedo”?

“Dašta”! uzviknuh, ne misleći toga trena kako preći granicu bez serološkog testa, koji više nemamo gdje ni kad izvaditi. Neki prijatelji najaviše da će na se pridružiti ali na kraju odstupiše.

Kuda i kako smo ušli u Crnu Goru bez testa, ne bih komentarisao ali ovom prilikom pozdravljam pripadnike crnogorske granične policije.

“Pozdravite nam đedu”! rekoše nam

Pred Hramom u Podgorici čekalo nas je mnoštvo svijeta. I to svijeta uljudnog, smirenog, koji nas propušta bliže Hramu kao putnike iz daleka. Javiše da počinje opijelo. Uh, zakasnili smo! Ali tada ga vidjeh. Neka svoga i u gori vuka.

Otac Vaso, Ljubinjac, legenda litija, čovjek koji je u policijskoj stanici u Nikšiću pjevao i krstom blagosiljao policajce koji su ga priveli.

“Oče Vaso, oče Vaso” povikah.

On pogleda u mome pravcu. Gleda, a kao da me ne vidi. A onda mu se podigoše obrve i ukaza mu se na licu široki osmijeh.

“Rade, jesi li to ti”? viknu

“Ljudi propustite ove Hercegovce, došli su iz daleka da se poklone mitropolitu”!

Vaso pomaknu zaštitnu ogradu da nas propusti, a ljudi nam se izmakoše tapšući nas po remenima da iskažu zahvalnost što smo došli.

Pred Hram smo stigli onog momenta kad su monasi iz unutrašnjosti crkve iznijeli mitropolita na ramenima. Zvona zaglušujuće zvone nekim čudnim , meni nepoznatim tonovima. Počinje opjelo.

Pjevam iz svega glasa “ So svjatimi upokoj” kao što nikad nisam pjevao. Odgovaram “Gospodi pomiluj”, i prvi put posle dva dana moj glas ne drhti, grlo se ne steže a oči ne vlaže!

Gledam malu Unu kraj odra, drži ikonu i gleda kuma nježno. To je to! Mitropolit je smrću smrt pobjedio i život vječni ostvario jer djeca u njega mrtvog bez straha gledaju. I ne vidim suze, danas se ne nariče, danas pjevamo u slavu Boga i pjevamo iz srca želeći pjesmom da ga ispratimo u život vječni.

Počinju govori. Patrijarh zbori mudro i tiho. Aleksin govor liči na neki smireni dostojanstveni lelek. Gdje god odem, govorim namjerno još arhaičnije hercegovački, samo u Crnoj Gori hoću da govorim kao Aleksa. Crna Gora je naša kolijevka slobode, mjesto rađanja našeg mita, a sada nam se vratila. Zdravko kad spomenu mitropolitovo “Blago meni” izazva uzdahe u masi. Tu je i naš vladika Atanasije čita pjesmu, spominje Kosovo dok stoji iznad odra najboljeg prijatelja. Matija nas rastužuje svojim sjećanjima, ali navlači nam i osmijeh na lice kad spomenu da mu mitropolit reče u razgovoru

”Pa nek te malo zatvore”.

Opraštanje završava mitropolitov naslijednik, moralni i tjelesni gorostas vladika Joanikije.

Kad krenu „Priđite, braćo, umrlome, podajte mu poslednji celiv” kraj mene se pojavi maleni, sitni dječak. U ruci mu žuta ruža. Propustili su ga redari iz mase. Smješim mu se. On me gleda pametnim i tužnim očima. Progovara tankim dječijim gasom, ali odlučno:

“ ‘ocu kod mitlopolita”!

Jedan od redara ga uzima za ručicu i vodi ka odru. Diže ga, dječak spušta ružu na mitropolitova prsa. A onda poput priviđenja, pred mojim očima se pojavljuje scena koju dok sam živ neću zaboraviti. Tri hercegovačka arhijereja, kao sveta tri jerarha jedan do drugoga. Vladika Atanasije ljubi mitropolita, nešto mu šapuće, naslanja svoj obraz uz njegov. Sa njegove desne strane vladika Grigorije suspreže suze dok se pokušava nasmijati, a sa lijeve, episkop Dimitrije sinovljevom brigom gleda starog oca duhovnika.

Kad su mitroplita digli na ramena, da ga ponesu ka kripti i počivalištu, zvona opet jeknuše nebeskim tonovima, Ikona protesta, Milivoje Brković Brdža stoji nedaleko od mene. Podiže stisnutu šaku ka nebesima i uzviknu “Ne damo svetinje”. Masa ga slijedi i u zaglušujućoj buci izgovara legendarnu rečenicu, taj ispunjeni Đedov amanet. Svi se stopišemo u jedno i krenušemo za pokojnikom. Mitropolit Amfilohije povede svoju poslednju ovozemaljsku litiju.

Tuge nije bilo, samo sjete i pjesme, božanske pjesme službe za upokojenje koju smo punog srca pjevali. Donio si nam slobodu, probudio si uspavane duhove u nama, pokazao da nismo repa bez korijena ni svjetski otpadnici, i hvala ti na ovoj snazi i okrijepi sa izvora koji si ti bio i koji ćeš ti ostati.

Posle rekoše da se na nebu iznad Hrama u igri oblaka ukazao krst. Ne znam. Ja u nebo nisam gledao, nisam pogled dizao ka visinama. Juče su nebesa bila na zemlji.

Piše: Rade Likić / Naša Hercegovina

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.