Tema koja je dominirala Bosnom i Hercegovinom, regionom, pa čak i svjetskom medijskom scenom prije dvije godine bila je priča o očevima koji su tragali za istinom o ubistvu svojih 21-godišnjih sinova – Dženana Memića i Davida Dragičevića. Ujedinila ih je tragedija i nepovjerenje prema institucijama, a podrška na hiljade građana stizala je iz svih krajeva BiH. Borba očeva traje i danas, uprkos progonima, osporavanjima, prijavama i prijetnjama kojima su bili izloženi i oni i članovi njihovih porodica, ali i ljudi koji su njihovu borbu podržavali.
Od samog početka uz njih je i advokat Ifet Feraget koji nije pomislio da odustane od pravne borbe ni u trenutku kada mu je prijećeno likvidacijom: “Ja sam dobo prijetnju kada sam dolazio u Banjaluku, kada je bio onaj nesretni međunarodni advokatski tim i tada mi je rečeno da ako odem u Banjaluku da ću biti ubijen. Ja sam rekao da idem svojim autom, da idem sam i ako je to tako šta onda, kukavice samo umiru dva puta. Mene nije strah, snagu mi daju ti ljudi, snagu mi daju dokazi i istina koja je 100 posto na našoj strani. Inače nisam dobijao druge prijetnje do sada, ni ja ni moja porodica, mislim da još uvijek ima toliko pameti u ovom društvu da nikome neće pasti na pamet da takvo nešto uradi, a što se mene lično tiče ja se ne bojim, ne plašim se jer znam da sam u pravu i na kraju krajeva evo skoro pet godina u predmetu Memić i treća godina u predmetu Dragičević mene još nikada niko nije demantovao niti u jednom slovu”, reko je za BUKU Feraget sa kojim smo ovaj put razgovarali na temu prijetnji i govora mržnje na društvenim mrežama kako u slučajevima Memić i Dragičević, tako i u njegovoj dugogodišnjoj praksi, te zakonskoj regulative ove problematike.
Na društvenim mrežama je bilo različitih komentara usmjerenih protiv porodica Dragičević i Memić, pa i protiv ljudi koji ih podržavaju koji bi se mogli okarakterisati kao prijetnje i govor mržnje. Da li je bilo tužbi?
Savjetujem da se svaka prijetnja i govor mržnje prijavi, danas to nije nikakav problem za policiju da se utvrde IP adrese, da se identifikuju ljudi koji upućuju te poruke koje bi se mogle nazvati prijetnjama po slobodu, sigurnost, život bilo koga. Znam da ima takvih komentara, pretpostavljam da ti komentari dolaze od onih koji su povezani sa ovim slučajevima u smislu da su bili akteri ovih dešavanja, to me ne zabrinjava jer onaj koji ima karakter i svoj stav taj će se pojaviti bilo gdje pa će ga lično iznjeti, to su neki pojedinci kojih se ne treba plašiti, uglavnom su to ljudi koji su povezani sa ljudima koji pokušavaju da zataškaju ove slučajeve.
Koliko se inače kao advokat susrećete sa tužbama u vezi sa govorom mržnje? Da li se ove tužbe često ili rijetko javljaju u vašoj praksi?
To je kod nas rijetkost, mi smo još uvijek u pelenama što bi se reklo, kada su u pitanju informacione tehnologije. Ono što je interesantno je da policija kada njima to treba i kada je neko od političara ugrožen, vrlo brzo razotkriju ko šalje poruke mržnje, prijetnje itd. Kada su u pitanju obični građani, koliko ja vidim, to se ne dešava. Svaki dan na portalima možete čitati poruke koje se mogu svrstati u govor mržnje, ne znam zašto policija ne reaguje. Građanima pojedincima savjetujem da se bore za svoja prava, ali ja ne uzimam takve slučajeve zato jer to zahtjeva jako puno vremena, a ja ga nemam.
Kada bi se dotakli zakona da li su oni dovoljno dobro formulisani kada je u pitanju govor mržnje, da li bi se nešto u ovom segmentu trebalo promijeniti?
Mislim da to uopšte nije regulisano kako treba. Samo krivično djelo izazivanja opšte opasnosti jeste definisano Krivičnim zakonom, međutim obzirom na razvoj tehnologije mislim da su nam potrebna neka modernija zakonska rješenja i tu treba pogledati šta se dešava u komšiluku, u Evropi i osavremeniti naše propise jer danas svako ima priliku da putem mobilnog telefona šalje raznorazne poruke i ugrožava nečiju sigurnost. U tom smislu mislim da bi zakonska rješenja trebala biti puno preciznija, savremenija i da bi trebalo da prate moderne tehnologije.
U svakom slučaju savjetujete građanima da, kada se susretnu sa ovakvim porukama iste prijave jer to je jedini način da se, na neki način, stane u kraj ovakvoj praksi, jer ako to prolazi bez kazne, ne možemo ni očekivati neke bitnije promjene?
Tako je. Prijavu treba uputiti policiji ili nadležnom tužilaštvu, e sada je druga stvar da li će se oni i u kojoj mjeri pozabaviti tim stvarima. Kod nas u tužilaštvima postoji veliki problem, Evropska Komisija je to prepoznala, a to je integritet i odgovornost tužilaca. Stoga se postavlja pitanje, ako za ubistva nema rezultata i nema istrage par godina u ovim slučajevima (Memić i Dragičević) šta onda možete očekivati za neku prijavu koju je neko na nekom portal uputio, a koja se može se svrstati u govor mržnje. Ja iskreno ne očekujem tu nikakve rezultate od tužilaštva i od policije i u tom smislu nam treba određena reforma, to treba možda spustiti na neki niži nivo, da se tim bave ljudi koji se tome mogu posvetiti kako bi se adekvatno sankcionisali počinitelji. Ova inertnost u pravosuđu šalje jednu lošu poruku ljudima da se čak smije i ubijati, ako imate dobre veze i da nećete odgovarati, a da ne govorim o govoru mržnje to se može riješiti sa nekih stotinjak eura.
Znači reforme su ključne?
Da, trebaju nam reforme, a prije nje odgovornost, taj integritet koji je sada na dnevnom redu. Jedan od prioriteta koji trebamo riješiti je Visoko sudsko i tužilačko vijeće Bosne i Hercegovine, zapravo, trebamo se riješiti ovog VSTV-a koje očigledno nije doraslo ovom zadatku i koje je, na kraju karajeva, pod uticajem politike. Gospodin Rajnhard Pribe Pribe, njemački nezavisni pravni ekspert je sve to objasnio u svom izvještaju, tu se zaista nema šta dodati, VSTV je umjesto da da rješava problem postao problem.
Tatjana čalić – Buka
Be the first to comment