Bio sam baš mali! Igrah se zrnom pasulja, onim bjelim velikim. Gurnuo bih ga u nos, a onda izvadio i tako sve do jednom, dok zrno ne osta u nosu. Ne mogoh ga izvaditi, pa ga gurnuh još dublje u nosnicu. Panično zaplakah, ili što bi rekli u Hercegovini, raskrivih se. Baba je dotrčala i upitala:
“Šta je sinko, šta večiš ko jarac?”
“Upalo mi zrno pasulja u nos” Kroz suze i jecaje odgovorih.
“Upalo kenjca, sam si ga gurno!” Reče baba i stisnu me za korijen nosa.
“Puhaj!” Podvrisnu baba, pa onda reče blago
“Ko da izgoniš sline”
Zrno napokon izleće iz nosa i udari od kuhinjske pločice. Ja odahnu, strah iščeznu, a baba se grohotom nasmija. Godinama je kasnije prepričavala taj događaj, sve do smrti i naravno, grohotom se smijala.Takva je bila moja baba Persa, spremna na strašnom mjestu ostati, ali se i nasmijati, i svakom narugati, pa i samoj sebi.
Moja baba Persa ili kršteno Petra, što je danas vrlo fensi ime, rodila se na Bančićima 1927. godine u porodice Vlade Budinčića Amerikanca i Jovanke rođene Janjić, kao drugo od četvoro djece. Pradjed bijaše američki državljanin i odlikovani ratni veteran za što je od američke vlade dobijao poprilične beneficije. Ali te beneficije nisu od njega kao od većine američkih povratnika napravile čaršijskog džabalebaroša, nego su mu pomogle da kupi veliko imanje o čemu je i sanjao odlazeći u daleku Kaliforniju sa samo 16 navršenih godina. Tjerao je svoju djecu da naporno rade. Mnogo godina kasnije, Niko Mičeta sa Bančića mi je pričao da od moje babe Perse nije bilo vrjednije djevojke na cijeloj bančićkoj površi, a s njom u radu se malo i muških moglo nositi.
”Pola muških nije moglo podići njeno breme drva”, rekao je Niko.
Otac je nije dao u školu, pa mu je baba do kraja života to žestoka zamjerala.
“Uvijek kada bi mu otišla upalit svijeću dolazilo mi je na pamet, da uzmem čekić i stučem njegovu stranu spomenika, što me je ostavio slijepu kod očiju.”
Ipak, baba se opismenila, pazeći jednim okom na ovce i koze a drugim na braćine bukvare. Naučila je tečno čitati i ćirilicu i latinicu ispisujući komadićem uglja slova po hercegovačkom kamenjaru.
Drugi svjetski rat dobro je pamtila. Moji drugari uživali slušati kako opisuje povlačenje naroda Bančića pred ustašama ka planini Iliji. Bili su to primjeri hercegovačkog oratorstva koje polako iščezava. Znala je naizust mislili smo zaboravljene lokalne pjesme:
”U srijedu uoči četvrtka, ubjen Antun a raniše Trtka” ili” Kad pođošmo ne bi lasno niza selo Gornje Hrasno”.
Pjevala nam je pjesme svojih drugarica Hrvatica:
”Slovenijo jezerom se zvala ti si naše momke pozobala”.
Onda bi rekla: ”Dosta više o ratu, đavo ga odnio, nego šta se ne ženite?“ Jedan moj drug, postariji momak, kakav sam i sam, ispričao joj je kako je imao curu na fakultetu koja ga je jako voljela i davala mu čak svoje bonove za obroke. Baba mu je na to odgovorila:
”Idi je traži kukavče ako je još živa!”
Pamtila je i poratno vrijeme, manje po dobru nego po zlu. Imala je samo 17 godina kada je sa sestrama i rodicama donijela i sahranila, brata od strica ubijenog u odmetništvu. Kad je o tome pričala kanula bi jo suza iz oka uz jecaj.
”Osta dvoje siročića iza njega”, dodala bi.
Tu je 1945. godinu pamtila po veliko zlu.
”Svi Budinčići u škripu, sinko moj, valja ih nahraniti, a OZNA sve dozna. Potjere vazda oko kuća i po našem brdu. Dobro li sačuvaše glavu, svi osim našeg Milana”.
Pričala mi je i o Omladinskim radnim akcijama.
“Bila sam ti svukud sinko, dojadilo bilo više. Banovići, Kakanj, Brčko, Konjic… Dođi s jedne ajd na drugu. Sestra mi Anđa se udala, braća mala, haj ti Perse na svaku. Jednom za Božindan, sjelo bilo na Bančićima. Ufatili se u kolo, nadpjevavamo se, a ja ti zapjevaj:
„Nije meni omladina kriva, no predsjednik ne bilo ga živa!“
Eto ti sutra milicije. Sprovedoše me u Ljubinje. Viđe me komandir, neću ga imentovat, pa reče idi Perse kući. Ja se okrenu ka vratima, a on reče:
„Nisam ja Perse ubio rođaka ti Milana. Dobro rekoh. Zbogom. I on reče zbogom, nije me htio gonit za pjesmu, valjda ga krivica mučila što je bio u potjeri kad je Milan ubijen.”
Baba se udala za moga đeda Radu Brstinu na Jovanjdan 1951. godine. Došla je na Kljenak u porodicu strašno postradalu 1941. godine. Njenom mužu ubijena su tri brata i otac. U mahali ostale samo udovice sa sitnom djecom. I tu je baba naporno radila na velikom imanju i u kući svakog dočekala, žednog napojila i gladnog nahranila. Prije nekoliko godina, jedan komšija iz Čapljine je donio pune kese poklona pokojnoj babi. Ime te žene darodavca isprva babi i đedu ništa nije govorilo. Nekoliko sati kasnije baba se sjetila:
”Znate ko je ta žena. Vi je ne možete znati. Sama sam ja bila kući. Poveo čovjek ženu u Metkoviće da se porodi. Nisu dalje mogli od naše kuće. Ja ženu uvela u kuću, ugrijala vodu, onog čojeka išćerala, a nju porodila”
Događaji koji bi naše majke žene ili sestre vjerovatno istraumirali našim babama su bili tako obični da su ih se one jedva sjećale. S đedom je izrodila tri kćeri, najstariju moju majku Voju, pa Tankosavu i na kraju Ljubicu. Sa đedom i kćerima napravila je novu kuću u Klepcima. Tu su đed i baba živili sve do rata a onda su se potucali od Ljubinja do Inđije, Gajdobre, Beograda. Baba je zadnje godine života provela kod mene u Ljubinju. Gledala bi televiziju, naročito španske serije, hrvatske sapunice nije volila, nazivala ih je ustaškim, turske su joj još manje bile drage. Uživala je kad namagarči đeda koji bi se ljutio i majku koja bi samo odmahnula rukom.
Jednom sam je zatekao kako gleda film Đuzepea Torntorea, Malena, sa Monikom Beluči. Baba se držala za stomak i neprestano kihotala. Kroz smijeh mi rekla:
„Ja bolje serije gledala nisam, vidi kad je ovo sutra veče!”
Baba je vjerovala u Boga i uvijek išla u crkvu. Dvaput godišnje se i pričešćivala. Na Vaskrs i Božić. Poslednji put ju je na Vaskrs pričestio pop Saša Kojović u kući i ona mu je zbog toga bila jako zahvalna.
Umrla je pomirena sa smrću. Ljeta 2015. počela je lagano slabiti. Noge su je izdavale, kuću više nije napuštala. Nije htjela biti nikom na teretu i svoje zdravstvene probleme pokušavala je sakriti od nas uvijek govoreći da joj nije ništa.. Uskoro je gotovo prestala jesti. Ali baba od svoga stanja nije htjela praviti dramu. Sve je to nekako izgledalo dostojanstveno. Rođaku sam rekao da baba a umire sa stilom. Ležala je na trosjedu, okružena djecom, pokrivena sa tri deke. Djed je bio uspaničen i nervozan. Vidjevši ga takvog, baba mu je rekla:
”Šta si se bolan usro, evo me ništa ne boli, sve mi zdravo i veselo, sve tri šćeri oko mene. Srećna umirem a mnogi ljudi sami umru”
Đed se na to trgnuo i ljutito rekao:
”To ti nisi gledala, a ja jesam!”.
Baba je lagano izvukla ruku ispod pokrivača i učinila pokret koji je kazivao da je đed poludio, a onda se počela smijati. Opet ga je namagrčila. Prošlo je još nekoliko dana, baba je svakim danom polako nestajala. Nekoliko sati prije smrti, posjetila je doktorica Branka i dala joj inekciju.
”Uf”, jedva je prozborila a zatim kroz jedva primjetni osmijeh tihim glasom rekla:
”Jebem ti Trusinu”, aludirajući na porijeklo doktorice Branke…
Zatim se okrenula nama i lagano mahnula rukom. Onda je zaspala i kroz nekoliko sati mirno izdahnula.
Bio je to kraj jednog čestitog života provedenog u podnožju krsta. Baba je junački odgovorila na svako životno iskušenje. Na taj nači suočila se i sa krajem ovozemaljskog života. Neka je pokoj duši mojoj babi Persi i neka joj Bog podari rajsko naselje.
Rade Likić/ Iz zbirke “Đed koji je čuvao karpuzu”
Ostavi komentar