Moraćemo da biramo između muškarca u tetkinoj haljini i primjerka koji prdi ponosno

Poslala sam mužu fotografije koje se dijele po fejsbuku na kojima manekeni nose Gučijevu kolekciju predstavljenu na muškoj nedelji mode u Milanu.

Ništa nije skapirao, pa mi šalje poruku:

Pa, kupi, ako ti se sviđa.

Možda sam zatucana, ajde ga znaj, ali kad sam zamislila muškarce koje poznajem u Gučijevim krpicama, sa dugačkim crvenim noktima, kaputićima koje kao da su uzeli od sedmogodišnjih ćerki, sa torbicama u rukama, u očuvanim haljinama od tašte… kako me čekaju na štiklama da idemo u izlazak ili šetnju, pokidala sam se od smijeha (pomalo i uplašila).

Zamislim muža kako lupkara štiklama po laminatu dok mu se vijori haljina na cvjetove.

Ili Gorana sa heklanim bijelim dokoljenicama preko bujnih listova, u suknja pantalonama na faltu.

Ili Nenada u strukiranoj bluzici na karnere preko velikih leđa i stomaka, sa ešarpom uvijenom oko vrata i niskom bisera.

Ili Ognjena u pastelno plavom džemperu sa cica macom i ženskim šeširom na glavi.

Šta se događa?

Hoćemo li u propagiranju slobode izbora izgubiti muškarce kakve poznajemo? Hoćemo li zajedno odlaziti na izlivanje noktiju? Birati haljine po Tržnim centrima? Tući se oko babine haljine pronađene na tavanu? Hoćemo li mijenjati cipelice, torbice, ruževe, pomade? Hoćemo li voditi ljubav kao muškarac i žena ili kao dvije krhke žene, hoćemo li ispuštati isti miris na posteljinu?

Alesandro Mikele kreativni direktor Gučija predstavio je, kako reče, muškarca koji se ne boji sopstvene krhkosti i nježnosti, živi slobodno, ne obazirući se na stereotipe i društvena očekivanja.

I ja to poštujem, ne možeš uvijek ugađati stereotipima i društvu sa nožem u ruci, ali evo gledajući po pedeseti put slike, ne mogu nekako da prihvatim da muškarac ovo oblači. Da zapravo želi da ovo obuče.

To ne znači da muškarac ultimativno treba da bude ona stereotipna “muškarčina” koja prdi i podriguje glasno, sjeda u radničkom od maziva na ugaonu jer mu se ne tušira, udara ženu po guzici iz milošte, naređuje joj, ne siječe nokte, ima dlake u ušima, raspukle pete, šuplje gaće i čarape, i vjeruje da je to oličenje muškosti.

Ne zna se šta je gore.

Ne daj Bože da sredina izumre, jer onda će žene morati da biraju između krhkog muškarca koji maže usta ružem, drži dijete i vrišti kad je sniženje haljina i sirovinskog primjerka koji prđenje smatra zovom ljubavi, a dlake u nosu “muškom stvari”.

I uopšte ne shvatam šta je Mikele htio da poruči ovim: Gučijev muškarac se ne boji sopstvene krhkosti i nježnosti.

Ne kapiram zašto mora da se obuče kao zbunjeni srednjoškolac u šorts do dupeta na cvjetiće da bi bio krhak. Viđala sam ja muškarce u radničkom odijelu kako plaču ko dijete, skinu zidarske rukavice pa brišu suze. Ne moraju da stavljaju ženski šešir na glavu ili navlače soknice da bi poručili svijetu da su nježni, slobodni, krhki.

Volim kada vidim ljude nesputane, koji dišu, oblače se i ponašaju prema unutarnjem pulsu, bez ograničenja, slobodne. Nisam mrzitelj. Gnušam se nasiljem sputavane različitosti. Ali mi, priznajem, ne bi bilo prijatno da muškaraci koje poznajem u vremenu koje dolazi postanu našminkane tetkice ili neshvaćene curice jer tako žele da mi poruče da su i oni krhki i nježni.

Bolje mi plači u zagrljaju. Pusti da ti ćerkica pred svima tapira kosu. Poljubi ženu, zagrli je, nosi je ko kaplju vode na dlanu, pomiluj je, nasloni glavu na nju, nije samo muško rame rezverisano za to, pusti svoje nježne emocije napolje bez obzira gdje si, plači, dozvoljeno je, samo nemoj da ćutiš sjedeći u haljini sa prekršetenim nogama, namještajući srolanu soknicu od čipke.

Jovana Kešanski – Luftika

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.