Bilećke ljetne noći, utihnule serenade…

„Za moju generaciju najvažniji su bili školski raspusti. Vrijeme smo provodili na razne načine. Prvo smo išli na korzo, zatim u kino, do deset sati, a nakon toga negdje na zajedničko druženje. S nama se družilo nekoliko djevojaka i bili su pravi drugari. Do jedanaest sati, a ponekad i duže, pjevali smo i svirali gitare, duvanili, smijali pod lipama, radovali se na Pometnom guvnu i voljeli na Zidu uzdisaja.

A kad se sastanemo, preskočili bismo suvomeđinu i sjedili na već pokošenom travnjaku Hrama Svetog Save. Uz miris racvjetalih lipa i pokošene trave činilo nam se da su i svi sveci sa nama. Nismo znali da li griješimo, ali smo se osjećali povlašćeno, nekako izdvojeno, svečano. Tu je noćnu tišinu ponekad proparala horski otpjevana pjesma „Pred Senkinom kućom“, a njezin eho ispunjavao je gradske ulice i prigradska naselja.

Ponekad smo prošetali do Kamenoloma iznad Trebišnjice nakon što su ga ibeovci napustili. Izgledao nam je kao pozornica na otvorenom, umiven mjesečinom i obavijen nekom prigušenom sjetom. Molio je na ćutanje. Ipak, pjevali smo. Jer i logoraši su pjevali. Nekada se na tom mjestu čula i „Bilećanka“ najsjajniji biser pod patinom prošlosti. Poznavali smo neke zaljubljene parove iz naše družine, ali smo se pretvarali da ih ne znamo, jer smo se plašili da nam se družina ne rasturi.

Bili smo ubijeđeni da djevojke i mladići mogu biti drugovi jedino ako nisu nešto više od toga. O tome nismo pričali ni kada su neki naši drugari svoje djevojke u bioskop poveli. Jer tada je čitav grad išao u bioskop, čak su se za mnoge znale i njihove stolice. Poslije predstave obično su nam se pridružili i tako smo zajedno provodili noći. Vrlo često ostajali smo skupa i nakon što što bismo djevojke otpratili kućama. Tako smo ostatak noći provodili uz gitaru i serenade. Slušali su nas svi: i djevojke, i starije gospođe, i vremešni parovi. Čak smo znali koji su prozori “gluvi“ i njih smo obično zaobilazili.

Bilo je to vrijeme serenada kojima se izražavala ljubav i podgrijavala romantika, ali kasnije je sve to nestalo. Naše generacije su tada bile presrećne i živjele su u nadi (ili zabludi?) da će sve naredne godine dvadesetog i sljedećeg vijeka biti ispunjene ljubavlju i srećnim trenucima.“

Vojislav Gnjato / Bileća Vijesti Online

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.