Na ljuti virus isukasmo duge cijevi

U vremenu pandemije o bolesti se najviše priča, ali se protiv nje i najviše bori. Poneko, ko ima sreće da živi u BiH i sličnim kobajagi državama, u tom vremenu i zaradi. Za nas koji nismo dio ekipe, nema mrdanja. Kažnjavaju ako se opirete brizi i odbijate zaštitu koja vam je odmjerena, uz policijski sat pride. Za ljuti virus naše su vlasti isukale duge cijevi.

Naivno je bilo povjerovati da će se imaoci moći, a shodno tome i novca, smilovati i raditi u opštem interesu sada kada je vrijeme da se borimo protiv nevidljivog neprijatelja detektovanog kao korona virus. Ovdje ispod jagnjeće kože uglavnom vrebaju vukovi koji javnu kasu vide kao lak plijen. Stvarnost je pokazala da ona to i jeste za one koji znaju prave ljude.

pravi čovjek u Federaciji za uvoz skupih, neregularnih i, kako sada izgleda, po zdravlje čak i opasnih respiratora je vlasnik pojoprivrednog dobra, dendi po opredjeljenju i voditelj po društvenom statusu.

RS, inače bolji entitet,  za isti posao je umjesto plejboja angažovala izvijesnu turističku agenciju. Ne tako zgodnu, ali sa sličnim učinkom. Od roga napravi svijeću, a ispostavi fakturu za luster od svarovski kristala. Ukratko, vlažni san svih naših javnih nabavljača.

Takav uspjeh nije posignut još od kupovine pepeljare za zgradu Vlade RS koja je koštala 1300 KM i kante za smeće od 1700 KM. Ne treba se čuditi tome, jerbo običan čovjek prolazi pored smeća i pikavaca ravnodušno, nesvjestan da neko u tome vidi dio sebe koji zaslužuje da bude pohranjen na dostojno mjesto.

I dok su se prošle nedelje manje važni šrafovi zamajavali respiratorima, najvažniji zavrtanj, takoreći premijer među čivijama, bavio se poljskom bolnicom. Češkajući se po glavi, računao je prvi ministar da bi poljska bolnica mogla da bude pandan poljskom WC-u. Kad je nužda u pitanju, ne izlazi iz mode. Zna malo da smrdi, posebno kad je način nabavke u pitanju, ali dobro dođe kad je vanredno stanje u ličnom ili novčaniku pajtosa ti.

Nevjerovatna srećna okolnost da se radi o razmaženoj bolnici koja ne želi da putuje bosanskom džadom nego isključivo avionom, je donijela dodatni novac. Nema sumnje da će naši nabavljači i usrećitelji naći način da opravdaju i zašto je neophodno da platimo prevoz bolnice biznis, a ne običnom, ekonomskom klasom. Krajnja cifra će, već vidimo, biti prava sitnica. Od kuma-brata je malo i 5 miliona naših para.

U sedmici iza nas je rečeno da treba da se stidimo zbog toga što kod svih drugh broj oboljelih pada, a samo kod nas raste. Predsjednici je bio dovoljan i ovlašan pogled da detektuje problem. Njena mudrost je izvoljela da kaže da se suviše dodirujemo, što treba kazniti. Za sada novčano, ali, ako se nastavi da tajkuni peku jagnjad i jure sojke, a broj oboljelih raste, možda će nam sijeći i ruke. Nema ruku, nema dodirivanja, logično.

Zato je u svojoj milosti i potpisala uredbe i na ulicu isturila duge cijevi. Vjerujemo da pred maskiranim specijalcima virus nije ustuknuo, ali svaki normalan građanin jeste. Vidi to i predsjedica mada se kao na koronu fokusirala i sva se virusu predala.

A virus bi se, da može, smijao ovim mjerama kojima kao rešetom plašimo mečku. Uostalom, krupno sito koristimo za odbranu od mikronskog virusa. Da zavisimo od naših mjera, pola nas već ne bi bilo.

Kad je uspio da zaposjedne klinički centar, srce naše odbrane, jasno je šta bi uradio nekoj ambulanti u hercegovačkoj zabiti da tamo ambulanta uopše postoji. I da živi neko mlađi od 60 godina na kome bi imao sablju da krvavi.

Kako stvari stoje sa našom odbranom od virusa, sreća prati hrabre, pijane i budale. A nas najviše spašava to što nas je malo i što se snaga virusa topi kao snijeg u maju.

Milanka Kovačević / Direkt Portal

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Anti-SPAM Test *

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.