Autorka iz Rima opisuje Britancima šta mogu očekivati na osnovu njenog iskustva u karantinu.
Proslavljena italijanska autorka romana Frančesla Melandri koja se već gotovo tri sedmice nalazi u karantinu u Rimu usljed širanja koronavirusa je napisala pismo drugim Evropljanima „iz budućnosti“, te predstavila čitav spektar osjećanja kroz koja će ljudi vjerovatno prolaziti u narednim sedmicama.
Pišem vam iz Italije, što znači da vam pišem iz budućnosti. Mi se sada nalazimo tamo gdje ćete vi doći za nekoliko dana. Projekcije epidemije nas sve prikazuju prepletene u paralelnom plesu.
Mi se nalazimo nekoliko koraka ispred vas na putanji vremena, kao što je Vuhan bio nekoliko sedmica ispred nas. Gledamo kako se vi ponašate isto kao što smo i mi. Držite se istih argumenata kao što smo i mi sve do nedavno, negdje između onih koji kažu „pa to je samo grupa, čemu sav metež?“ i onih koji su već shvatili.
Dok vas posmatramo odavde, iz vaše budućnosti, znamo da su mnogi od vas, kad vam je rečeno da se zaključate u svoje domove, pominjali Orvela, a neki čak i Hobsa. Ali ubrzo ćete biti suviše zauzeti za to.
Za početak, ješćete. I ne samo zato što će to biti jedna od posljednjih stvari koje i dalje možete da radite.
Pronaćete desetine grupa na društvenim mrežama koje nude obilje savjeta kako da svoje slobodno vrijeme utrošite na produktivan način. Priključićete se svakoj od njih, a onda ih početi potpuno ignorisati nakon samo nekoliko dana.
Izvućete apokaliptičnu literaturu sa polica, ali ubrzo ćete otkriti da vam se baš i ne čita išta od toga.
Ponovo ćete jesti. Nećete dobro spavati. Pitaćete se šta se to dešava sa demokratijom.
Imaćete neprekidan društven život na internetu – Mesindžer, Vatsap, Skajp, Vajber, Zum…
Vaša odrasla djeca će vam nedostajati više nego ikada ranije; momenat kad shvatite da nemate pojma kad ćete ih ponovo vidjeti će vam doći kao udarac šakom u grudi.
Stare zamjerke i udaljavanja od ljudi će vam se činiti nevažnim. Pozvaćete ljude za koje ste se zakleli da nikada više nećete progovoriti s njima i pitaćete ih kako su. Mnoge žene će dobiti battine u sopstvenim domovima.
Pitaćete se šta se dešava sa svima onima koji ne mogu ostati kod kuće jer nemaju kuću. Osjećaćete se ranjivo kada odete u prodavnicu i budete hodali svim onim praznim ulicama, naročito ako ste žena. Pitaćete se da li je to krah društva. Da li se zaista dešava tako brzo? Blokiraćete te misli i kad dođete kući ponovo ćete jesti.
Udebljaćete se. Potražićete fitnes trenere na internetu.
Smijaćete se. Mnogo ćete se smijati. Ponosno ćete iskazivati tone humora kog ranije niste ni imali. Čak i oni koji su ranije sve shvatali smrrtno ozbiljno će razmišljati o apsurdnosti života, svemira i svega.
Dogovaraćete se sa prijateljima i ljubavnicima da se nađete u redu za supermarket kako biste ih bar na kratko vidjeli uživo dok se istovremeno pridržavate održavanja fizičke udaljenosti.
Pobrojaćete sve one stvari koje vam nisu potrebne.
Prava priroda ljudi oko vas će vam se otkriti potpuno jasno. Doživjećete i potvrde i iznenađenja.
Intelektualci koji su bili sveprisutni po novinama će nestati, a njihova mišljenja će odjednom postati nevažna; neki će utočište potražiti u racionalizacijama kojima će toliko nedostajati empatija da će ljudi prestati da ih slušaju. Ljudi koje ste previđali će se zauzvrat pokazati kao ohrabrujući, velikodušni, pouzdani, pragmatični i pronicljivi.
Oni koji vas pozivaju da sav ovaj haos posmatrate kao priliku za obnovu planete će vam pomoći da stvari stavite u malo krupniju perspektivu. Istovremeno će vam biti i iritantni: divno je to što planeta može bolje da diše zbog smanjenih emisija CO2, ali kako ja da platim račune idući mjesec?
Nećete moći odlučiti da li je svjedočenje rođenja novog svijeta više grandiozno ili očajno.
Sviraćete sa prozora i travnjaka. Kada ste vidjeli nas kako pjevamo operu sa balkona pomislili ste „ah, ti Italijani“. Ali znamo da ćete i vi početi pjevati ohrabrujuće, vesele pjesme. I kad i vi odvrnete „I Will Survive (Preživjeću)“ sa prozora, gledaćemo vas i klimati glavom kao što su ljudi iz Vuhana, koji su pjevali sa prozora u februaru, gledali nas i klimali glavom.
Mnogi od vas će leći da spavaju zaklinjući se da je prva stvar koju će uraditi kad izađu iz izolacije biti ta da podnesu zahtjev za razvod.
Začeće se mnogo djece.
Vaša djeca će se obrazovati preko interneta. Užasno će vam smetati i nervirati vas i donosiće vam ogromnu radost.
Stariji ljudi će kršiti pravila kao podivljali tinejdžeri: moraćete se borriti s njima da im zabranite da idu vani, da se ne zaraze i ne umrru.
Pokušaćete da ne razmišljate o svim onim ljudima koji su umrrli usamljeni na Intenzivnoj.
Željećete da ružinim laticama pospete korake svih medicinskih radnika.
Reće vam da je društvo ujedinjeno u zajedničkom naporu, da ste svi u istom sosu. I to će i biti istina. Ovo iskustvo će zauvijek promijeniti način na koji se vidite kao pojedinačnog dijela veće grupe.
Stalež će, međutim, činiti svu razliku. Zaključanost u kući sa lijepim vrtom i zaključanost u pretrpanoj baraci nikako nisu isto. Niti je isto moći nastaviti raditi od kuće i gledati kako vam nestaje posao. Taj sos iz koga pokušavate pobijediti epidemiju neće izgledati isto svima niti će zapravo i biti isti za sve: nikada ni nije bio.
U nekom trenutku ćete shvatiti da je teško. Plašićete se. Dijelićete svoje strahove sa bližnjima ili ćete ih zadržati za sebe da ne opterećujete i njih.
Ponovo ćete jesti.
Mi smo u Italiji i evo šta znamo o vašoj budućnosti. Ali to je samo kratkoročno proricanje budućnosti. Nismo mi baš neki vidovnjaci.
Ako pažnju usmjerimo na udaljeniju budućnost, na budućnost koja je nepoznata i vama i nama, možemo vam reći samo ovo: kada sve ovo završi, svijet više neće biti isti.
Saša Leper – Lola
Be the first to comment