Posljednjih dana gledam i čitam razne objave, pa se upitam da li da se smijem ili da plačem.
Jedni kukaju, drugi kupuju tolike količine hrane kao da je smak svijeta, a opet treći idu u onu krajnost da se sprdaju sa novonastalom situacijom u fazonu – šta mi može korona. E, pa dragi moji, da vam nešto ispričam, pa razmislite malo poslije.
Pravi karantin je mom sinu počeo 26.09.2018. godine kada je dobio leukemiju.
Od tog dana i narednih 40 dana njegov i moj život je bio u bolničkoj sobi, sa “divnim” pogledom na susjedno krilo bolnice i zavijanje hitne pomoći u svako doba dana i noći.
40 dana i 40 noći u sobi 4×4 sa još jednom majkom i dječakom od 5 godina sa tumorom bubrega. Stefan i ja smo spavali u jednom krevetu jer se on plašio da spava sam, a ja sam se plašila uopšte da spavam jer je 24 časa bio priključen na infuziju, terapije i ostalo.
40 noći kad provedete u nekom poluspavanju na boku, da poslije i ne osjećate da imate kosti.
Dani koji su počinjali ustajanjem u 6, provjetravanjem sobe, pokušajem da presvučete dijete koje ima iglu u ruci, pa provlačite majicu duž cijevi za infuziji da je skinete.
U pola osam vizita, poslije doručak, vađenje krrvi, čekanje rezultata, moljenje Bogu da leukociti sa 0,7 popnu se bar na 1.
Ručak u 12, pričanje sa djetetom da ne plače, crtanje, vožnja izmišljenih vozila na stolici pored kreveta, večera u 17.
I tako prođe, jedan dan, dva, tri… ČETRDESET.
Zahvaljujući sestrama na odjelu Hematoonkologije ostaneš normalan. Jer ti upute toplu riječ, gledaju tvoje dijete kao svoje, dežuraju noću i obilaze i gotovo majčinski ti kažu spavaj malo, tu sam ja.
Onda prođe i to i prvi put dobiješ vikend da ideš kući. Ej cijeli vikend, pa taj dan od sreće ne znaš kuda bi.
Ali ni tad nije kraj karantina. Dijete ne smije bez maske, niko od ukućana ne smije biti bolestan, strogo čista i dezinfikovana sredina jer za njega sve može biti kobno.
Dođeš kući i opet si u jednoj sobi, ali si kući i sretan si.
Onda se teška srca vratiš u ponedeljak i čekaš opet dan, dva da kažu da je dijete poslije terapije uspjelo da održi krvnu sliku da može kući dan, dva. Da mu trombociti nisu toliko niski da čim ga uhvatiš za ručicu ostane modrica. I guraš onda tako, čekaš, vjeruješ, a snagu ti daje to malo biće čije vene se povlače od terapija i svaki put je borba da se nađe dobra vena da primi terapiju.
Onda polako više si kući a manje u bolnici, ali i dalje si u izolaciji, niko ti ne dolazi u kuću, dijete ne smije među djecu, a ti svaki dan dezinfikuješ kuću, praviš sok od cvekle, aronije, podižeš hemoglobin, pregledaš dijete da nema možda modrice po tijelu.
Više i ne znam koliko puta je primao krrv.
I dragi moji živiš tako godinu dana, a onda polako počinješ da se vraćaš u normalu. Mame koje su nažalost preživjele borbu da dijete ozdravi znaju koliko je teško pisati o nečemu što želiš da ostaviš iza sebe, jer boli. Ali ovo što se dešava trenutno kod nas smučilo mi se i nisam mogla da ćutim.
Zakukalo se kako se ne može popiti kafa u kafiću, ne može se izaći u klubove, nastalo je guranje za brašno, šećer i ulje.
Pa sram vas bilo!!!
Da su se na početku svi lijepo pridržavali mjera prevencije i ne luftirali guzzice po gradu, ne bismo ni došli u ovu situaciju.
Sram vas bilo što ste postali toliko sebični i bezobrazni. Ako sam ja mogla djetetu od 4 i po godine objasniti da ne smije jesti slatkiše, da ruke pere po 10 puta dnevno, da ne smije da se igra sa djecom napolju i da on tako živi godinu i po, a vi ne možete da shvatite da treba što manje da bude kontakata među ljudima.
Moj Stefa dva rođendana zaredom slavi sam, bez djece, bez igraonica, pa smo preživjeli. A vi ne možete da se strpite mjesec, dva.
Zakukalo se, majko moja, ko da su vam ne daj bože amputirali neki dio tijela.
Žalosno, zaista, koliko su neki nisko pali i šta je njima prioritet u životu i bez čega oni ne mogu da žive.
Toliko od mene…
Preuzeto sa: Ivana Ika Jovanovic, Lola
Ostavi komentar