Ne dao bog da im padneš na ruke. Čašu vode ne umiju da pruže. Šetkaju se tamo, vamo. Kakva im je ovo vizita sad kad padne mrak?! Evo, prođoše pored moje sobe, a kod mene ne uđoše! Hoće da crknem od žeđi!
– Sestro! Sestro! Sestro! Voda!
Noćna smjena u bolnici počinje drugačije nego prva. Nema one užurbanosti i pometnje, sve se smiri, izdijeli se terapija, pogase se svjetla, sestre se povuku u sestrinsku sobu i ne izlaze. Nekad se ispod vrata osjeća dim duvana, nekad se čuje turska serija, nekad kikot, ali na kraju, uvijek negdje oko 1h sve se stiša. Pacijentima koje muči nesanica ili jaki bolovi jasno je da su konačno zaspale i da ih do jutra neće vidjeti. Noćna smjena u bolnici dugo traje.
Sestra Jelena
Ako postoji nešto što je Jelena više mrzila od noćne smjene, to je bila noćna sa Ljubinkom. Nije lako kad radiš u bolnici i opslužuješ bolesne, a još kad ti za petama ide Florens Najtingejl! Ljubinka je bila jedna od onih starog kova. Nije spavala cijelu smjenu, šetala se od sobe do sobe, odlazila pacijentima kad je zovu.
Kad nema šta da se radi, pravila bi posao. Te ’ajde da se presredi ovaj ormarić sa terapijom, te nemamo dovoljno kompresica, to treba da se napravi, pa možda da vidimo šta je s onim čaršafima, što ih ne donose iz vešeraja. Da je mogla da češka i ljulja bolesne babe i dede kao da su bebe, ona bi ih ljuljuškala.
– Navrzla se na mene kao da nema pametnijeg posla. „Jelena, ti opet imaš dugačke nokte“, „Jelena, ostavi taj mobilni, ne kikoći se kao šiparica, treba da se promijeni pelena pacijentkinji u sobi broj 8.“ Umjesto u disкoteci, ja sa njom ovdje! Neće mi dati večeras da učim njemački, 100%. Još samo malo i odoh ja! Zbogom namrštene sestre i sirotinjska plato!
Na putu do osmice učinilo joj se da neko zove iz četvorke, a soba je bila prazna. Provjerila je čim je doktor opomenuo na ulazu. Žena koja je u toj sobi ležala otpuštena je kući tog jutra. Danima nije jela i pila.
– Bože me sačuvaj! Počelo i meni da se pričinjava pored svih ovih!
Sestra Ljubinka
Ako postoji nešto što u životu nije mogla da trpi to je bio nerad i traćenje života! Sve nekako, ali kad ih vidi ovako mlade, a nevoljne, bez grama energije, tačno bih sve postrojila da trče, kopaju, očiste cijelu bolnicu, evo ne zna šta bi im! Odjeljenje se mnogo promijenilo za ove 32 godine koliko je ona tu radila. Počela je sa 19, samo što je iz škole izašla i bila je najmlađa godinama. Radila je kao magare i šta jeste i šta nije sestrinski posao, ali nije joj žao. Noćna, dnevna smjena, za nju nije bilo razlike. Nekom pomogneš da ozdravi, nekom ublažiš muke kad umire, i živiš.
– Ova mala je u stanju da preleži smjenu tipkajući u telefon. Prije dva dana je izbola čovjeku ruku a da mu nije našla venu. Načelnik samo sliježe ramenima. Tako je kad se zapošljavaju preko veze. – mislila je dok je zatezala krevet u praznoj četvorci.
Kad je krenula da zatvori vrata, učinilo joj se da je neko doziva. Okrenula se i vidjela da prozor nije dobro zatvoren. Nikoga nije bilo u sobi.
Dr Marinović
Na odeljenju interne medicine radio je već petnaest godina, a od toga posljednjih pet bio načelnik. Znao je dobro kakvo je vladanje u kolektivu, ko radi, ko dolazi „da odradi“ i presjedi smjenu. Članovi porodice pacijenata su mu stalno bili za vratom. Tek uđu u ambulantu. „Izvinite, doktore, samo da Vas pitam!“ Da je izdvojio dinar svaki put kad je čuo tu rečenicu sad bi živio u nekoj kući na moru. Ovako ima kolekciju jeftinih viskija, bombonjere koje dijeli rođakama kad krene na slavu i poneki evro „preko plate“.
Dolaze da mole, da prijete, da se raspitaju. Uvijek sa ukrasnom papirnom kesom. Osim ovih što prijete. Oni dolaze i odlaze u galami. Sin pacijentkinje iz četvorke, na primjer. Cijelo odjeljenje je ječalo od njegovog dranja. „Sram vas bilo, je l’ se ovako liječi ljudsko biće?!“
– Sinko, je l’ si ti vidio koliko tvoja majka ima godina? Šta bi htio da trči maraton u osamdeset petoj?! – rekao mu je smireno i predao u ruke otpusnu listu sa imenom Marica Marić. – Mi ne možemo da joj pomognemo.
Nije to bio prvi put da otpusti pacijenta iz bolnice bez nekog poboljšanja. Neće biti ni posljednji da tri sata kasnije čuje da je pacijent ipak umro kod kuće. Dakle, kad nema pomoći, nema pomoći.
Na polasku kući sreo se sa sestrom Jelenom u hodniku.
– Sestro Jelena, kako ide učenje njemačkog?
– Odlično, doktore, odlično!
Krenuo je ka izlazu i kod vrata četvorke čuo da neko traži vode.
– Sestro, odnesite vodu ovoj ženi u četvorci. – rekao je i nestao iza vrata.
Marica
Koliko sam dugo ovdje, nemam pojma. Djeca su me dovela prošlog petka. Ili je bio ponedeljak? Posljednji put sam jela kad me je nahranila ona starija sestra, Ljuba što je zovu. Koji je to bio dan, ne znam. Ostale ništa ne zanima. Uključe ovu iMfuziju da teče, omame nas da spavamo, samo da ih ne zovemo.
Ne dao bog da im padneš na ruke. Čašu vode ne umiju da pruže. Šetkaju se tamo, vamo. Kakva im je ovo vizita sad kad padne mrak?! Evo, prođoše pored moje sobe, a kod mene ne uđoše! Hoće da crknem od žeđi!
– Sestro! Sestro! Sestro! Voda!
Srbijanka Stanković – LOLA
Be the first to comment